H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 21.03.2019.

Krhkost

Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj, da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.


Otkako sam bez majke, čini se kako se vratih u svoju djetinju ranjivost, jer osjećam kako sam mnogo krhkija no prije; kao da mi je amputirana osobnost koju sam nosila zahvaljujući tome što je postojala, bila uz mene. Vraćena u svoju najnježniju dob, u vrijeme kada bijah odviše svjesna sebe, onog tragičnog što osjećah, a čime sam preplavljena, poput plamena svijeće podrhtavam u samom dodiru sa zrakom. Možda je moje nedavno Ja samo nakratko usnulo, kako bi se moglo pomoliti iz mene to nezaštićeno dijete koje je, svejedno, moja stanovita obrana pred sadašnjošću, no izgleda kako me moja djetinja osjetljivost, koju sam sa zrelošću uspjela nadrasti, nadograditi na senzibilnost koja rađa neslomljivošću, snažno privija uz sebe pojačavajući stisak. Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj, da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.
Dijete u meni svojim sazrijevanjem čeka svoju smrt, novo nastajanje novim starim licem. Štiti li me, dakle, ono u meni, od mene same, odrasle, ili sam izgubivši najvažniju emocionalnu potporu posrnula u vrijeme u kojem je nisam imala iz nekih drugih razloga, kada su još postojali moji izmišljeni prijatelji, čitav jedan svijet stvarniji od zbilje (u koji sam mogla uteći pred onim drugim koji mi se ni po čemu nije svidio), u kojemu sam mogla rasti, jer mi je to nesmetano dopuštao. U njemu nije bilo zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške, uživanja; jer da nije bilo toga, kako bih izgradila svoje samopouzdanje. Moje su modrice iznutra, mome srcu bile nevidljive, kada bih u njemu boravila, a to je bilo pretežni dio dana, iako bih i u školi znala u njega pobjeći, pod velikim odmorom ili za vrijeme tjelesnog. Da nije bilo tog svijeta koji sam sama izgradila, maštanjem, ne znam kako bih se nosila sa stvarnom zbiljom i svojim odrastanjem, jer svi su mi ti moji izmaštani prijatelji pomogli da postanem ono što sam sada odjednom izgubila. Možda stoga kako bih se ponovno mogla vratiti na izvor kada sam se trudila biti jakom zbog sebe, za razliku od mnogo kasnije kada sam to činila zbog drugih, ponajprije mojih roditelja. Danas bih ponovno trebala pronaći alate, u meni negdje duboko zakopane, koje sam u djetinjstvu otkrivala instinktivno, kojima bih sebe ponovno učvrstila.
***Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt?

Oznake: stanka gjuric

21.03.2019. u 12:59 • 3 Komentara
Widget by : widget



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.