H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 21.02.2019.

Samoanaliza

Davni su događaji rijetko kad baš onakvi kakvima ih se prisjećamo, naprosto zato što stanovite detalje, iz određenih, samo umu poznatih razloga, podsvjesno oduzimljemo ili dodajemo svome sjećanju.


Jučer sam sređivala uspomene, razvrstavala davna pisma i razglednice. Iza toga više ne mogu biti netko tko sebe ne razumije, premda to nisam nikada ni bila. Jesam li doista bila okrutno dijete kada sam iz Pariza, s devetnaest godina, pisala roditeljima: 'Mama, reci tati da se ljutim na njega. On će znati zbog čega.'?
Sada kad je kasno za sve preinake, bilo kakav popravni ispit, rastačem se nad izblijedjelim papirom. U ono se vrijeme nisam doživljavala takvom. Možda sam, doduše, ostala ista, no danas, s distance, bolje se mogu promotriti, osim toga dokaz za takvu osornost, u današnje vrijeme više ne postoji, barem ne na taj način, iz jednostavnog razloga što više nitko ne piše pisma.
Od koga sam samo naslijedila svoju tešku narav? Čini se kako sam ničije dijete, samoj sebi i otac i majka, odgajatelj. Uvijek sam bila iskrena prema drugima, međutim takva sam i danas, mada smo, moguće, prema svojim roditeljima, svi mi takvi: nemilosrdno iskreni, kao što su uostalom i oni prema nama. Možda je to naprosto nužna recipročnost, jer mišljenja sam da prema svojim prijateljima, premda također vrlo otvorena i nerijetko nesmiljeno odrješita, nikada nisam nemilosrdna, štoviše pazim na koji im način nešto saopćavam.
Međutim, teško je čuti sebe sa strane, ustvari nemoguće. Do neiskrivljene slike o samima sebi možemo eventualno doprijeti putem ispisanih sjećanja. Možemo se doživljavati na razne načine, ali ne vjerujem da se možemo ikad vidjeti kao loše ljude, čak ni kada jesmo takvi. Kada se na primjer prisjećam izleta u Veneciju sa svojim dečkom, i situacije u kojoj si želim kupiti vrlo skupu jaknu, na što me on upozorava, ja mu na to odgovaram: 'Onda bi mi to ti trebao kupiti, ako misliš da je za mene preskupa, jer za tebe sigurno nije.', na što on ostaje bez riječi i kupuje mi je. To moje sjećanje, doduše, nije dokaz poput onog zapisanog, unatoč tome što sam sigurna da je vjerno, stoga što ljudi, s vremenom, i to posve nenamjerno, svoja sjećanja nerijetko preoblikuju. Davni su događaji rijetko kad baš onakvi kakvima ih se prisjećamo, naprosto zato što stanovite detalje, iz određenih, samo umu poznatih razloga, podsvjesno oduzimljemo ili dodajemo svome sjećanju.
Je li takvo moje ponašanje, dakle bilo drsko? Sasvim sigurno jest, s moje današnje pozicije, no tada nisam na to tako gledala. Ne mislim da sam se od tad mnogo mijenjala, no danas bih ipak pazila da na taj način ne odgovorim, čak i kada bih tako i mislila, ili bih svoje mišljenje zadržala za sebe. Znači, nisam se promijenila, samo sam postala obzirnija, u osnovi lukavija.
Da li ljudi sa starenjem postaju mekši, emotivniji? Moguće, no jednako je tako možebitno da to za mene ne vrijedi. Ne mogu reći da me je život poučio tome kako bi bilo dobro u određenoj situaciji biti neprijetvoran i drzak, zato što sam takva bila već od petnaeste, no tek sam mnogo kasnije primijetila kako ljudi vole da im se podilazi, što nisam činila, pa me je moja narav stajala mnogo toga u životu, iz čega, na žalost, nisam ništa naučila. Jesam li uopće mogla i željela naučiti? Zacijelo nisam; ni htjela, ni mogla.



Oznake: stanka gjuric

21.02.2019. u 12:02 • 11 Komentara
Widget by : widget



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.