25
subota
ožujak
2006
Depeche Mode
Kao i u jesen 2001., još jednom se potvrdilo da je Depeche Mode zapravo zagrebački bend
Ponovno rasprodana velika dvorana Doma sportova u koju se natiskalo 10.000 razgaljenih, fanatično odanih fanova Depeche Modea, ponovno oduševljenje i zborsko pjevanje hitova poput “Personal Jesus”, “Home” ili “Enjoy The Silence”, ponovno impresivna pozornica (ovaj put s čeličnom kuglom s natpisima “sex, pain, angel, love” i konzolama za sintesajzere poput torpeda) i decentna hi-tech rasvjeta, ponovno bend u dobroj formi, posebice ako se uzme u obzir da je David Gahan dvaput bio s one strane života.
DEPECHE MODE PRED 10 TISUĆA POSJETITELJA
Doista, Depeche Mode, koji će na “Touring The Angel” vidjeti više od 2 milijuna obožavatelja, a željelo bi ih vidjeti i mnogo više (ispred Doma sportova tapkaroši su dobivali i po 700 kuna za ulaznicu, kojih više nije bilo u regularnoj prodaji još od prošlog petka), bio je jedan od onih bendova na koje bi se u ranim 80-ima malotko usudio kladiti da će opstati na sceni tako dugo i pretvoriti se iz trendovskog electro-pop sastava u jedan od najkultnijih gothic-pop bendova s masovnom publikom i možda jedini elektronski sastav koji, uz pomoć gitare i bubnja doduše, zna “držati” pozornicu poput najvećih rock-bendova.
U srijedu navečer u Domu sportova mogli smo, kao i prije četiri i pol godine na njihovu prvom ukazanju u Zagrebu, samo konstatirati da im zub vremena, kao i njihovim pjesmama, nije naškodio.
David Gahan, odjeven samo u crne traperice i crni prsluk, i dalje je jedan od najseksepilnijih frontmana kojeg ni dugogodišnja ovisnost o heroinu nije uspjela dotući, Martin Gore i dalje ima nos za pjesme s jakim emocijama i nabojem pred kojim publika, sve i da želi, ne može ostati hladna, Andy Fletcher zna iz sintisajzera izvući humanost i emotivnost, a na sceni izgledaju i zvuče uvjerljivo i kad izvode benigni electro-pop hitić iz ranih 80-ih poput “Just Can't Get Enough”.
Koncert je efektno otvoren pjesmama “A Pain That I'm Used To” i “John The Revelator”, pa se može reći da nije bilo krčmljenja stare slave, nego promoviranja novog, jedanaestog po redu albuma “Playing The Angel”. Vrhunac koncerta s dobro posloženom listom pjesama pripao je furioznom završetku regularnog dijela i bisovima. Kao i u jesen 2001., još jednom se potvrdilo da je Depeche Mode, zapravo, zagrebački bend.
komentiraj (5) * ispiši * #
22
srijeda
ožujak
2006
Danilo Nikolic
Sve moje slutnje
Ulazimo u vreme, a ja u godine, kad više ništa nije važno. Da imam snage, i vremena, napisao bih knjigu o fabrikantima laži o mom narodu
Danilo Nikolić, poznati pripovedač i romansijer, dobitnik najznačajnijih književnih nagrada, svojim najnovijim romanom „Melihat iz Glog” (objavila „Narodna knjiga”) ušao je u širi izbor za prestižnu NIN-ovu nagradu za 2005. godinu. Pre 33 godine napisao je knjigu pripovedaka „Povratak u Metohiju”, a evo, ovim romanom, iznova se vraća na taj isti prostor za koji ga veže detinjstvo i mladost. Ali i neizmerna tuga, i ljubav.
„Melihat iz Glog” otkriva nam da Nikolić ne može bez Kosova i Metohije, ljubavi, setne i tužne, priče o stradalništvu srpskog naroda, tragičnoj sudbini ljudi osuđenih da napuste svoje rodno ognjište...
Romanom „Melihat iz Glog” još jednom se vraćate Metohiji, progonstvu iz zavičaja, a tu je i tužna ljubavna drama. Da li su ovo neiscrpne teme za Vas?
– Opisao sam, videli ste, poslednji dan, završni čin progona ljudi iz severnog dela Metohije, u kome su, selo do sela, živeli Srbi. Na tu temu, temu izgona, stavljena je tačka, najstrašniji znak interpunkcije. Ali, tema izgubljenog zavičaja ostaje. Neke davne moje slutnje su se obistinile. I ne samo moje. Ponoviću vam samo ono iz 1976. godine, iz knjige „Spisak grešaka”. Glavni junak te priče kaže: „Sahranite me u Belom polju, kod Peći, makar i za mene mrtvog morali vaditi pasoš.”
Suština ove knjige istovremeno je i suština te ljubavne drame. Ono što Melihat kaže: „Bab, ja volela taj čovek. I on volela mene. Što ubila taj Srb?! Ja više, Bab, ne budem volela taj Alah, ni taj Krist. Oni ne dala da budem kraljic za taj što ti činila mrtvo sa puška.”
„Gledam svoje Srbe, strasne privrženike sudaranja, ne bratskih zagrljaja”, rekli ste jednom prilikom. U Vašem najnovijem romanu dva puta objašnjavate otkud ta nesloga kod nas...
– Ne sećam se da sam to rekao, ali je tačno. Vekovima smo bili meta zavojevača. Niko nije došao da nam nešto da, nego da nam uzme. I to saznanje, taj strah od tuđinaca, toliko se zavario u našoj krvi, u svesti ispod svesti, da čak ni u bliskim ljudima ne vidimo dobronamernika. Otuda i ona naša stalna uzrečica „moram”: moram da naglasim, moram da istaknem, moram da vas zagrlim...
Kod nas je, dakle, to iz istorije, iz prošlosti. Kod drugih iz sadašnjosti. Po poreklu iz strašne nesigurnosti. Ono, u američkim filmovima: bojim se da ste u pravu, bojim se da je kasno, bojim se da nemam vremena... Inače, nekad čuveno naše gostoprimstvo je sa istog izvora. Jer, kad nam se učini, ili se uverimo da je stranac bez zlih namera, tada se raspašemo, raskrilimo, srećni što nije ono drugo, ono tlačiteljsko, ono vekovno u njemu.
Čeznete u svom pisanju za iskonskom jednostavnošću priče do koje je teško doći. Zašto je smatrate važnom i u čijem delu tu idealnu jednostavnost prepoznajete?
– Jednostavnost i lakoća pripovedanja, razume se, mogu da zavaraju, da izazovu utisak o površnosti. Moje težnje ka iskonskoj jednostavnosti priče nimalo ne utiču na moje uživanje u delima pisaca sa razbokorenom rečenicom, raskošnim jezikom. U širem smislu, meni se čini da je, možda i nehotice, Mihajlo Pantić okarakterisao prelomne trenutke u savremenoj našoj literaturi, kad je kazao: „Danilo Nikolić piše staru, dobru priču za kojom na izvestan način još uvek čeznemo”. Reč čežnja bih podvukao. Čežnja, kao stanje duha, i srca, polako iščezava.
Ja sam zadojen mlekom narodne i umetničke književnosti. Pričama krajnje jednostavnosti. I bogami, maestralnim pripovedanjima naših prijatelja i rođaka, koji su po mraku, u Metohiji gustom kao jod, dolazili kroz sneg do pojasa na noćna zasedanja u kući mojih stričeva u Vitomirici. Put su sebi osvetljavali glavnjama zapaljenog luča ili parčadima gumenih opanaka. A vezli su i tkali bajno, glumili, uživljavali se. Sve kao da gledaš: sočno, koloritno, upečatljivo i jezgrovito. Smisao tek posle razmotavaš i dokučiš...
Jednom ste rekli da se mučite u traganju za neočekivanim i drugačijim rešenjima priče. Da li je moguće odrešiti čvor pripovedanja i pronaći novi završetak priče posle toliko završenih pripovesti?
– „Kraljicu zabave” započeo sam tim pitanjem. Da li treba postupati u književnom poslu na način doktora Popovića koji se služio jednostavnim sredstvima i nalazio neočekivana rešenja. I, kao primer, dao priču kako je sodom bikarbonom izlečio jednu nerotkinju.
Dobili ste sve važne književne nagrade. Da li su Vam one značajne i/ili obavezujuće?
– Značajne dosta, obavezujuće mnogo. Ali, ulazimo u vreme, a ja u godine, kad više ništa nije važno. Mada, da imam snage, i vremena, pokušao bih da napišem knjigu o fabrikantima velike laži o mom narodu. O praunucima kolonizatora koji i ne kriju svoju bahatost, koji ne haju za izvesnu otmenost. Ta knjiga bi samo ilustrovala, primerima, jednu davno napisanu. Onu koja govori da je strašilo slušat šta se radi, koja priča o kugi ljudskoj, i ližisanima, o tome da ne trebuju carstvo neljudima...
Možda se zbog toga i razbudila moja stara ljubav prema pozorištu. Rado bih gledao sjajnu dramu Fridriha Direnmata „Poseta stare dame”. Davno je igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tu damu prate četiri tipa, noseći prazan mrtvački kovčeg. Ali, o tome je u vašem listu već pisao, čudesno lucidni, Erih Koš. Pisao je, takođe prodorno, i takođe u ovom listu, zašto se iz našeg govora i pisanja izgubilo prošlo vreme, što nema budućeg, nego samo: „Vidimo se.”
Jelena Nikolić
komentiraj (2) * ispiši * #
20
ponedjeljak
ožujak
2006
Rambo Amadeus
Rambo: "Neostvarena želja je da sviram na svadbi"
On nije izmislio turbo folk, kako mnogi misle, samo mu je dao ime. On je muzičar koji od besmislene muzike i teksta napravi veliki hit.
Svojevremeno je na vlastitom koncertu upalio 28 usisivača i napustio binu. Nakon više od dvadeset godina muzičke karijere i dalje je veoma "škrt" na riječima.
Crnogorac je na privremenom radu u Beogradu. On je Antonije Pušić, mnogo poznatiji kao Rambo Amadeus.
ĐAVO JE NAJINTELIGENTNIJI
Rođen je 14. juna 1963. godine u Kotoru. Osnovnu i srednju školu završio je u Herceg Novom. Pohađao je i nižu muzičku, odsjek klavir. U muzičku školu ga je upisala majka protiv njegove volje, a kasnije je "želio da bude u centru pažnje".
U službenoj biografiji navodi da ju je napustio jer "zaglupljuje i dosađuje svojim učmalim komsomolskim programom".
"Bježao sam sa časova, ali nisam pravio velike probleme kao klinac. Muzika mi i zvuči kao da sam bježao sa časova. Čini mi se da je muzika koja zvuči kao da nisi bježao sa časova muzičkog mnogo dosadnija. Moja muzika zvuči kao da baciš sve instrumente muzičkog orkestra niz stepenice, a tako je najteže svirati", kaže Rambo.
O liku i djelu ovog svestranog umjetnika može se pričati i pisati danima, a izabrati najzanimljivije detalje iz njegovog života veoma je težak zadatak. Njegove, u najmanju ruku, interesantne monologe, opet, teško je prepričati. Kao i svako dijete socijalizma, kaže, bio je razmažen. U životu se nije mnogo oslanjao na mišiće niti moždane vijuge, već na ligamente.
"Ljudi koji su tek na prvom nivou svijesti o samom sebi oslanjaju se na mišiće. Ovi koji ovladaju malo bolje sobom oslanjaju se na ligamente. Mozak je, takođe, aparat za preživljavanje kao ruke i noge tako da ko zna dobro da radi rukama ne mora mnogo da misli. Nije inteligencija ono što čovjeka čini uspješnim, nego srce koje ga vodi. Đavo je najinteligenniji", kazao je on.
Od 1972. do 1984. godine Rambo se bavio jedrenjem u klasama kadet, 420 i 470 kada je osvojio četrdesetak pehara i medalja jugoslovenskog i međunarodnog značaja. Istovremeno u školi i regionu pobjeđuje na takmičenjima iz matematike.
Muzičku karijeru započeo je 1979. godine u gimnazijskom bendu "Radioaktivni otpad", koji je bio spoj jazz-punka. Kao i svaki početnički bend ni ovaj nije zabilježio bog zna kakav uspjeh.
"U vrijeme kada je 'Bijelo dugme' napravilo veliku karijeru, kad je Goran Bregović imo bijelog stratocastera, visoke štikle i onduliranu frizuru i kad su on i Bebek nosili uske zvonarice s mudima na razdjeljak, ja sam isto htio da imam bijelog stratocastera i da budem rock zvijezda. Sljedeće godine prao sam jednu plažu u Herceg Novom da zaradim za gitaru, da bi mi je na kraju kupila tetka iz Vrnjačke Banje jer su moji bili profesori pa nisu imali para. U stvari, moj tetak je bio fotograf pa je bio pun k'o brod tako da mi je on kupio taj poklon. Kasnije je vječno zahvalni i mlađahni Antonije tu gitaru prodao i dodao nešto para da bi kupio fender", objašnjava svoje početke Rambo.
NEZADOVOLJAN KARIJEROM
Ipak, da je tako nazovemo, muzičko-scensku zrelost stekao je sa lokalnim bendom "Egzodus", koji je svirao po hotelima i restoranima na raznim svečanostima. Iako je bio punker, pristao je da se fino počešlja, kupi dobre cipele i zaboravi na punk radi viših ciljeva.
"Za ovih dvadeset godina koliko se bavim muzikom nikada mi nije bilo teško da oformim bend. Bilo mi je teško da oformim dobar bend. Za to mi je bilo potrebno 20 godina i mislim da sam na kraju uspio, iako nisam zadovoljan svojom karijerom", kaže Rambo.
Sviranje u hotelu, nastavlja, te nauči da namjestiš lijep ton na gitari, da se ponašaš, da shvatiš da te ljudi gledaju.
"Ljudi uopšte ne shvataju da je za umjetnost najvažniji kult uloženog rada. Da bi pjesma 'Jednoj ženi' na koncertu zvučala duhovito, moraš prije svega da znaš da je odsviraš. Improvizacija je, takođe, mnogo bitna na koncertu jer ako negdje zabrljaš moraš znati kako da se iz te situacije izvadiš", objašnjava.
U sarajevskom hotelu "Bristol" 1984. godine je s bendom "Egzodus" svirao na otvaranju Olimpijskih igara i to je bila prva velika svirka ovog umjetnika.
Ali i poslije dvadeset godina još nije ostvario svoju želju - da s bendom zasvira na svadbi.
"Nažalost, nisam još uvijek ostvario tu želju. Tito je već bio oženjen kada sam ja bio popularan muzičar. Na svadbi želim da sviram zbog novca. Ja bih se obukao u bijelo odijelo, sastav bi bio pojačan duvačkom sekcijom, violinom, harmonikom i cimbalom. Znali bismo deset najboljih kola od Vardara pa do Triglava, a ostalo bi bio moj repertoar. Pojavio bih se sa bežičnim mikrofonom i nabavio bih bijelu gitaru da mi se slaže s odijelom", objašnjava Antonije.
Rambo je među prvim muzičarima koji su svirali nakon proteklog rata na prostorima nekadašnje SFRJ za kojom i sam mnogo žali.
"Kada sam nakon toliko godina zasvirao u Hrvatskoj, prije svega sam osjetio veliku količinu straha i neugodnost, međutim, ja sam sa samim sobom imao jednu vrstu čvrstog razgovora u kojem sam rekao 'pa, čekaj, ja stvarno nisam nikome ništa skrivio' i na kraju krajeva bio sam čitavo vrijeme protivnik tom bezumnom sukobu i očekivao sam da ću kao takav biti uvažen kao umjetnik", kazuje Rambo.
DJECA NAJVEĆE BLAGO
Mišljenja je da je sadašnja državna zajednica Srbije i Crne Gore nefunkcionalna te da je taj, kako je rekao, birokratski aparat veoma skup.
"Očigledno je da nikog nije volja da ima zajedničku državu. Mislim da je jednaka volja u Srbiji i Crnoj Gori da se, s obzirom na raspad bivše SFRJ, obnove državnosti Srbiji i Crnoj Gori. To je politička volja, koliko ja vidim, i u Srbiji i u Crnoj Gori, a kad god se ide protiv političke volje stanovništo ne želi je Triglav najviši bio u čitavoj SFRJ, a država je i izgledala kao da joj je Slovenija glava, ja sam bio vrlo tužan. To je jedan anahroni eksperiment, koji je, nažalost, izvršen nad svima nama kad se čitava Evropa spaja mi se rasparčavamo. To je veoma bolno", govori Rambo.
Iza sebe Rambo Amadeus ima nekoliko desetina izdanja, a nedavno je izašao i posljednji studijski album "Oprem dobro", koji je dobio izuzetno dobre kritike. Posljednji album je "spoj svega i svačega", a Rambo je u suštini ostao dosljedan ironičnom prikazivanju stvarnosti.
"Posljednji album je gomila svega i svačega, bez nekog posebnog reda i teške namjere da napravim logičnu cjelinu. Nema logične cjeline ni u životu, pa zašto bi je bilo i na mojim pločama", objašnjava on.
Djecu drži podalje od šou biznisa jer ne želi da krenu očevim stopama.
"Oprostio bih im sve, ali se trudim da do toga nikada ne dođe. Djeca su najveće blago i ono što čovjeku u ovim godinama daje dodatnu snagu. Od sebe nikako ne treba praviti legendu. To čovjeka čini starim i sporijim. Imam između 250 i 300 godina jer u glavi imam toliko informacija pa mi se čini da imam toliko godina. Zato me djeca čine mlađim", kaže Rambo.
komentiraj (4) * ispiši * #
08
srijeda
ožujak
2006
Ali Farka Toure
Odlazak genija iz Timbuktua: Ali Farka Toure (1939.-2006.)
Za dvostrukog osvajača Grammyja ne zna se točno ni kad je rođen, zna se samo godina; nakon duge bolesti umro je mirno u snu u Bamakou, u svom rodnom Maliju, na što su sve radiopostaje u državi prekinule program i počele emitirati njegovu glazbu
Svako tko je barem jednom čuo glazbu Ali Farka Tourea, bilo na tradicionalnom instrumentu gurkelu ili na gitari koju je isto toliko dobro svirao, zna da je npr. John Lee Hooker inspiraciju za svoj zvuk crpio i iz svojih gena, iz Afrike odakle su mu preci oteti i odvedeni preko oceana. Genijalnog Tourea, "pustinjskog bluesmana", svijetu je predstavio slavni Ry Cooder, koji mu je producirao Grammyjem nagrađeni album iz 1994. "Talking Timbouktou".
Svog drugog Grammyja Ali Farka Toure dobio je 2006., samo mjesec dana prije smrti, za "In the Heart of the Moon" snimljen u suradnji sa zemljakom Toumanijem Diabateom. Rođen u Timbouktou, Toure je odrastao u Niafunkeu na obalama rijeke Niger, gdje je bio i gradonačelnik i gdje će biti pokopan.
Kao svoje uzore, pored afričkih glazbenika navodio je i Hookera, Raya Charlesa i Otisa Reddinga, a pokušavao je ujediniti svoju rascjepkanu i siromašnu zemlju pjevajući na jezicima svih etničkih skupina, na gaou, fulaniju i tuareškom tamasheku. Pred kraj života radio je na svom novom solo-albumu, koji je taman završio i koji će izaći posthumno.
komentiraj (4) * ispiši * #
Dado Topic
Dado Topić: Neko mi je sakrio petnaest godina života
"Negdje u mojoj svijesti polagano se pali crvena lampica koja hoće reći: 'Daki, nisi dovoljno napravio, a vrijeme trajanja se polako troši!' Imam utisak da mi je neko negdje sakrio 10-15 godina mene i to me užasno boli, a znam da moram još puno toga odsvirati. Najiskrenije", kaže Adolf - Dado Topić, frontmen grupe "Time", najcjenjenija rokenrol ikona regiona.
Želju utkanu u pjesmu od prije nekoliko decenija da "jedva čekaju da opet sviraju rokenrol u Beogradu" grupa "Time" ispunila je nedavno sebi i onima koji su strpljivo čekali njihov povratak. A čekali su ravno 30 godina. Toliko je vremena prošlo od kada je Dado sa članovima grupe posljednji put svirao u Studentskom kulturnom centru, istoj onoj sali u kojoj su 1975. godine odradili koncert koji se pamti do danas.
Osim nešto bora na licu i poneke sijede vlasi, Dado se nije mnogo promijenio. I dalje nosi uglavnom crno, bez kožne jakne ni ne pomišlja da izađe i o roku govori kao o filozofiji života.
"Rok nije samo muzika već izraz života kroz muziku, arhitekturu, filmove. Lijepo je što postoje ljudi koji s vremena na vrijeme osjete potrebu za nama. Znam da sviramo dobro i da ne foliramo publiku i zato mi je važno da i ona to osjeti i da reakcija bude iskrena", priča Dado.
TRI GENERACIJIE U PUBLICI
U Beograd grupa "Time" je stigla iz Sarajeva. Tamo su, po sopstvenom priznanju, očekivali romantični skup svoje generacije, ali...
"Kada sam krenuo na binu, bio sam potpuno zatečen jer su se ispred mene nalazili klinci od 15 ili 20 godina. Tiho sam upitao nekoga koja je to mlada sarajevska grupa svirala prije nas, pošto sam bio sto posto ubijeđen da je to njihova publika. Međutim, čekali su 'Time'. To su klinci koji su od nekoga nagovoreni da nas slušaju, a onda su shvatili da razumiju ono što sam im preko pjesama poručivao. Kada je koncert počeo, po njihovim reakcijama sam vidio da apsolutno kapiraju upravo ona mjesta za koja sam mogao da garantujem da ću ih razumjeti samo ja, kao pisac teksta. A bile su tri generacije u publici", kaže uz osmijeh Dado.
Osim starih pjesama, da ne spominjemo onu "Da li znaš da te volim", koja izaziva potpuno ludilo u publici pri svakom izvođenju mada na nju svi reaguju drugačije iako je to jedna, kako Dado tvrdi, obična, jednostavna ljubavna pjesma, neminovno je da na red dođu i nove, nepoznate ili manje poznate. Sviraju i pjesme drugih izvođača, jer publika to želi. Tako je bilo i na koncertu u Sarajevu.
"Tražili su 'Bajku o ljubavi' jer je to gradski hit i mi smo je svirali iako nije 'Timeova'", kaže on.
Na primjedbu da se ponovo okupljaju stari rok sastavi, prvo "Bijelo dugme", a sada i oni, Topić kaže da je grupa, iako se nezvanično raspala još 1978. godine, u stvari sve vrijeme zajedno.
"Kada imate uvijek istog pjevača, bubnjara i gitaristu, kada je uvijek isti tekstopisac, onda nema govora o razilaženju. A mi smo, kao što vidite, još zajedno. Jedan Englez i jedan Holanđanin izdali su nedavno knjigu o bendovima u jugoistočnoj Evropi i 'Time' je ocijenjen sa pet zlatnih zvjezdica. Javljaju nam se i neki aktuelni izdavači koji su otkrili da se nalazimo na dva-tri miliona raznih sajtova, s agresivnim zahtjevima i ponudama da nam naprave kompilaciju, ali to nećemo prihvatiti, osim možda neku varijantu rimejka sa nešto drugačijim aranžmanom ili zvukom", kaže Dado i dodaje da je sve ove godine spremao pjesme za trenutke koji dolaze.
PRVI KORACI
Svoje prve rokenrol muzičke korake Dado je napravio kao srednjoškolac.
"Rođen sam 1949. godine u selu blizu Nove Gradiške u Slavoniji. Bili smo strašno siromašni. Moj brat je bio tri godine stariji od mene. U to vrijeme, poslije Drugog svjetskog rata, otac i majka su se nekako snalazili. Sjećam se dana kada nam je mama kupila dvije narandže. Bio je Božić i te narandže su završile na zidu. Otac ih je razbio jer majka nije smjela da troši novac na luksuz. Moj brat je išao na časove klavira kod časnih sestara. Meni nisu dali. Smatrali su da treba da stariji brat otkrije prvu stepenicu života. Nosio sam njegove cipele, gaće, košulje, čarape... Uvijek sam bio drugi. Ta podređena uloga mi je strašno smetala. Onda sam se htio dokazivati", priča Dado.
Prve pjesme naučio je s preljama. To su bile pjesme Nade Mamule.
"To vam je kad se žene skupe, pa pjevaju i čijaju perje za perine. Kad su mi jednom dali da pjevam, shvatio sam gdje je, u biti, moja šansa da se probijem u obitelji, da imam neko svoje mjesto. Odlično sam pjevao i makedonske pjesme. Znam da su se žene čudile kako lijepo pjevam", sjeća se Dado.
Iz Nove Gradiške se preselio u Osijek, gdje osniva prvi bend "Đavolji eliksiri".
"U Osijeku sam krenuo u treći razred. Tamo sam upoznao Josipa Bočeka, gitaristu. Bio sam peti razred kad smo došli na ideju da napravimo bend. Nisam imao pojma kako izgleda gitara, ali smo htjeli biti bend. Josip je svirao violinu u muzičkoj školi. I onda sam u 'Glasu Slavonije' pročitao da ima jedna emisija nedjeljom koja se zvala 'Po vašim željama'. Dođeš, platiš i ispričaš svoju želju. Ja sam na 8. mart 1966. godine platio urednicima i otpjevao dječju pjesmicu mojoj mami i učiteljici. To je bio moj prvi nastup na radiju. Onda smo već imali bend i zvali smo se 'Đavolji eliksiri'" priča Dado.
GENIJALCI IZ OSIJEKA
Kaže da je s bendom "Đavolji eliksiri" vježbao u garažama i podrumima, te da je u tom periodu pravio električne gitare.
"Napravio sam ih osam. Gledao sam oko 17 puta film 'Jaguar' da iskopiram oblik gitare. Jednu sam napravio na kojoj se dalo svirati. Tada je bilo vrijeme takmičenja vokalno-instrumentalnih sastava. Na tim takmičenjima smo uvijek bili zadnji. Bili smo kao folk progresiva. Pobijedili smo na najkomercijalnijem nastupu kada smo svirali 'Pretty Woman'. Tada su rekli: 'Klinci imaju smisla'. Imali smo samo 15 godina. U isto to vrijeme, dok smo se mi u Osijeku trudili, postojala je grupa 'Dinamit', legendarna grupa u kojoj je pjevao Kićo Slabinac. Bili su vokalno-regionalnog značaja", priča Dado.
Zbog odlaska Kiće Slabinca i gitariste Antuna Nikolića u vojsku, na poziv bubnjara Ratka Divjaka Dado nastavlja karijeru u "Dinamitima". Već na prvim svirkama zvali su ih genijalci iz Osijeka.
"Isto kao da su nas zvali Džon Lenon i Pol Mekartni. Mi smo bili ti 'Dinamiti', genijalci iz Osijeka. Onda smo išli svuda po bivšoj Jugi. Svuda smo pobjeđivali. Od silnih nastupa najupečatljiviji je u Rovinju, gdje nas je čuo jedan njemački menadžer. Čekao je mjesec i pol dana da mi završimo taj posao. Bukvalno se nije htio maknuti od nas. Htio je da nas odvede u Njemaču. Taj projekat je propao zato što smo bili klinci. Međutim, neki članovi benda nisu htjeli da idu jer su se bojali strane zemlje, tako da nismo otišli u Njemačku. Onda smo čuli informaciju da postoji jedan čovjek koji se zove Vedran Božić, strašan gitarista. On je tada svirao u grupi 'Wheels of fire'. Vedran je svirao Hendriksa u originalu. Čak je Džimi jednom došao da ga sluša, pa su se i osobno upoznali. Pozvali smo Vedrana da ide s nama u Njemačku jer imamo pet godina ugovor sa 'Star Clubom'. Čovjek napusti 'Wheels of fire'. Dođe Vedran i mi kao pravimo te 'Dinamite'. Međutim, nije to bila dobitna kombinacija. I ovaj menadžer je digao ruke od nas", objašnjava Dado.
TAKO JE NASTAO "TIME"
Nakon neuspjelog odlaska u Njemačku, Dado odlazi u "Korni grupu".
"Za godinu dana upoznao sam Kornelija Kovača, čovjeka koji komponira muziku, dirigira bendom i piše aranžmane. On je bio za mene svjetska muzička akademija. Nakon godinu dana skužim da me Kornelije ne razumije jer nije htio moje pjesme. Ipak, uzme moje dvije-tri teme koje su utjecale na to da on pređe iz hitmej u sinfo-rok. I tada je nastala ta faza sinfo-roka 'Korni grupe'. Sad sam ja htio otići iz 'Korni grupe'. Pustili su me pod uvjetom da nađem zamjenskog pjevača. Tu sam formulu otkrio u Zlatku Pejakoviću. Doveo sam ga i onda su me pustili", sjeća se Dado, dodajući da je odmah pozvao Ratka Divjaka i Vedrana Božića i s njima oformio grupu "Time".
"Krenuli smo s prvim probama. Posrećilo nam se. Mi smo prvi bend koji je došao sa zahtjevom da snimi album. S puno nepovjerenja oni su pristali. Počela je gradska fama u Zagrebu. Čuli su da grupa 'Time' nešto svira. Nakon drugog albuma lovci na talente su maznuli Raleta i Popa. To su bili profesionalni pozivi. Onda sam ostao malo na strani, na margini zbivanja oko grupe 'Time'. Čekao sam trenutak kad su dečki slobodni da odradimo koncert za svoju publiku. S obzirom da je ta agonija trajala predugo, došao sam na ideju da priučim ljude da sviraju repertoar "Timea'", kaže Dado.
Zbog izbjegavanja vojne obaveze Dado odlazi u zatvor, gdje je napisao pjesme za album "Time II".
"Kao, neće Topić da ide u vojsku. U biti - što je bilo. U novinama je pisalo da nisam došao na ljekarski pregled. Zbog toga su me osudili na mjesec dana zatvora. Inače, to krivično djelo se mandatno plaćalo s nekih sto dinara, ali ja sam dobio mjesec dana vojnog istražnog zatvora gdje sam bio na tretmanu državnog neprijatelja broj jedan. Čak su mi neki tamo po hodnicima prijetili da ću 'ležati' od devet do 16 godina. Preživio sam dramu. Prvo sam bio počašćen tamnicom od sedam dana. Onda sam ušao u ćeliju gdje nas je bilo osam. Bio sam s ubojicama. Onaj ubio ženu, drugi prijatelje. Sve kileri, teški", priča Dado.
ZABORAVLJEN
Sjeća se da se njegov život nakon izlaska iz zatvora pretvorio u dramu.
"Izgubio sam onaj fini osjećaj. Ono romantično u srcu koje imaju svi mladi ljudi. Niko mi se u tom zatvoru nije javio. Svi su me zaboravili. Skinuli su me s radija. Toliko si ignoriran da imaš osjećaj da ni samom sebi nisi potreban. Bila je to drama za mene koji sam tek zakoračio u život. I vratim se u normalu, izvadim se iz svega toga. Snimim te neke pjesme, 'Živjeti slobodno', 'Igraj, narode moj'. Međutim, moj prijezatvorski rejting teško sam vratio u te muzičke prostore. Mislim, nismo bili potrebni. Uvijek su nas pitali: 'A, za koga sviraš te pjesme'. I onda je uslijedila pauza od pet godina", objašnjava Dado.
Poslije pauze od pet godina Dado opet okuplja grupu "Time" i snimaju dvostruki album "Neosedlani".
"Neki ljudi su taj album nazvali koncertnim ili gasterbajsterskom operom. I 1980. godine umro je Tito. Tada se pojavljuju posljedice već započetih dekadentnih procesa. To je bila destrukcija svega. Tražili su se neki stari duhovi, stare aveti. Svi znamo što je bilo. Mi se izgubimo u toj varijanti. Ja sam to vrijeme iskoristio za putovanje. Imao sam svoje avanture po Londonu, Beču i Parizu. Opet smo se skupili 1997. godine. Sada nas ljudi zovu da sviramo. Počeli smo sve češće da sviramo. Što je lijepo u svemu tome? Mi smo se na prvoj probi nazvali grupa 'Time'. Nemam pojma zašto. To ime lijepo zvuči. To je pojam koji ne možeš staviti u kutiju. Beskonačno. Stvarno trajemo. Imamo ekskluzivne nastupe. Svatko radi svoj posao. Rale je u 'Big bendu' u Ljubljani. Vedran je bluzer. Ali, kad smo 'Time', to je naša priča. Našu muziku doživljavamo emotivno i dan-danas", kaže Dado.
Da tu emotivnost publika i dalje prepoznaje, dokazalo se na koncertima u Sarajevu i Beogradu...
Uskoro u Banjoj Luci
Dado Topić kaže da su Sarajevo i Beograd tek prve stanice u kojima će se zaustavili konvoj "Timea" na putu dobrih vibracija. Ekipa koja sve organizuje oko koncerata odlično radi i zato, vjeruje, uskoro neće biti grada na prostoru bivše Juge gdje neće svirati. Zato ne treba niko da bude iznenađen ako i Banja Luka uskoro dobije priliku da uživa u soulu, bluzu i džezu grupe "Time".
Život u Marini
Prije nekoliko mjeseci Dado se s porodicom iz Istre preselio u dalmatinski gradić Marinu.
"To je lijep gradić smješten pored Trogira. Imam kuću kraj mora. Lijepo mi je. Nas troje smo sretni. Kad nisam na gažama - ili pišem, ili sviram. Ako nisam u muzici, pomažem susjedu da sagradi kuću ili popravi auto. Nekad prevezem veš-mašinu ili neku babu u bolnicu. Hvala Bogu, znam svašta da radim. Ljudi vole da rade sa mnom jer sam dobar radnik", kaže Dado.
Ljubav na prvi pogled
Svoju pravu ljubav i sadašnju suprugu upoznao je u Rovinju.
"Iako sam toj djevojci davao znakove da želim kontakt i bar dvije minute razgovora, ona me je odbijala. Radila je za jednu turističku agenciju. Razmišljao sam: 'Pa, nije moguće da ne zna tko sam? Zašto me odbija?' Onda sam jedan dan ubrao ispred hotela cvijet i tražio od nje da mi posveti dvije minute. Samo da joj gledam u oči. Poslije sam joj preko kolegica slao poruke da ne misli da sam neki jad. Jednu noć sam svirao na terasi hotela. Taj trenutak je odredio naša buduća ljubavna događanja. Kad je došla, pjevao sam pjesmu 'Hello'. U trenutku kad sam zapjevao refren, sreli su nam se pogledi. I šta se desi, prođe pet večeri, ona se opet pojavi i to baš u trenutku kad sam zapjevao istu pjesmu. Napravili smo pauzu i ja sam otišao kod nje. I kažem joj: 'Nije slučajnost. Već drugi put kažem 'Hello' i ti se pojaviš. Ona je mlađa od mene 14 godina, ali je na kraju prepoznala nešto iskreno u meni. To se završilo brakom i imamo desetogodišnjeg sina Reu. Lijep je na mamu", priča Dado.
Divna Vidaković, Šejla Ibrić
komentiraj (1) * ispiši * #
Vim Venders
VIM Venders, čuveni nemački reditelj, čiji najnoviji film "Kad prošlost zakuca", u nedelju, 5. marta u Centru "Sava" zatvara 34. Međunarodni filmski festival, od srede je gost Festa. Tokom njegovog boravka u Beogradu, predviđena je poseta Arhivu jugoslovenske kinoteke, dok će u Salonu Muzeja savremene umetnosti biti otvorena izložba Vendersovih fotografija - pejzaža, koja će nam predstaviti drugu stranu ovog velikana filmske režije, ali i dugogodišnjeg pasioniranog fotografa. U Muzeju jugoslovenske kinoteke će mu biti uručeno najviše priznanje nacionalnog filmskog arhiva, "Zlatni pečat".
Venders je u jučerašnjem susretu sa novinarima između ostalog prokomentarisao čudnu podudarnost sadržanu u činjenici da film Džima Džarmuša "Slomljeno cveće" koji je otvorio Fest, za temu ima potragu glavnog junaka za sinom, baš kao i njegovo ostvarenje "Kad prošlost zakuca".
- Neizmerno mi je drago što moj film zatvara festival koji je otvoren ostvarenjem mog velikog prijatelja Džima Džarmuša. Kada mi je Džesika Leng, koja je odmah po završetku rada sa mnom započela snimanje sa Džarmušem, otkrila da i u njegovom filmu glavni junak traga za sinom, zabrinuo sam se. Međutim, sada kada sam pogledao "Slomljeno cveće", tvrdim da na istu temu nisu mogla biti snimljena dva različitija filma.
Venders je film "Kad prošlost zakuca" okarakterisao kao tragikomičnu priču, u čemu vidi suštinsku razliku u odnosu na "Pariz, Teksas" snimljen pre više od dvadeset godina.
- Svakako postoji izvesna sličnost novog filma sa "Pariz, Teksas" iz 1984. godine, pre svega zbog toga što su obe porodične priče, i scenarista je u oba slučaja Sem Šepard, bolji poznavalac porodičnog života američkog Zapada od bilo koga drugog. Međutim, dok je "Pariz, Teksas" tragičan, "Kad prošlost zakuca" je tragikomičan film koji na kraju ipak ostavlja nadu, i upravo u tome se ogleda ono što sam naučio za protekle dve decenije.
Govoreći o svojoj fascinaciji putovanjima Venders je pomenuo Odiseja kao omiljenu mitsku i literarnu figuru, i rekao da su centralna tema njegovog života upravo putovanja, koja i sama za sebe mogu biti predmet filmske priče, bez potrebe da se neizostavno stigne negde.
Veliki režiser ne putuje bez foto aparata, u neprestanoj potrazi za pejzažima koje bi zabeležio, a koje ćemo od petka moći da vidimo u Salonu MSU. Dominira, naravno, Vendersu omiljeni pejzaž pustinje.
- Odrastao u posleratnoj Nemačkoj, u razorenom Diseldorfu gotovo sravnjenim sa zemljom, dugo sam ceo svet zamišljao takvim - objašnjava Venders opsednutost pustinjom. - Pustinju poredim sa praznim platnom, u kojoj je mnogo lakše zamisliti sebe nego u bilo kom drugom, unapred definisanom pejzažu.
INSPIRACIJA
MUZIKA, pre svega rokenrol, za Vendersa je neiscrpan izvor inspiracije, a neizmernu naklonost i poštovanje gaji prema Bonu Voksu, sa kojim je sarađivao čak u šest filmova.
Trenutak spajanja slike sa muzikom za mene je najčudesniji momenat - kaže Venders, koji tvrdi da njegove filmove mogu da inspirišu samo život, putovanja, muzika ili slikarstvo, a nikako drugi filmovi.
komentiraj (0) * ispiši * #