sretnija.hr
ponedjeljak, 07.12.2020.
Odlazak
|
Osjećam u sebi Ponestaje mene u tebi. I sad te grlim dok ti tiho šapćem, „Osjećaš li kako dahćem?“ I stabla su se zacrvenila Svaka živost u nama uvenila. I čuj sad moj dah Želim da znaš koliko me strah. Jer…ne želim te napustiti Iako ni riječi najednom mogu izustiti. Ali molim te, ne puštaj mi ruku Podijeli sa mnom svu muku. A mi smo se svih ovih godina igrali lovice Bas kao dvoje male razigrane dice. A mislili smo da mi nikad nećemo ostariti I da nam se noge nikad neće umoriti. Mislila sam da ćeš uvijek bit moj zagonetni kutak Da nikad neće doći ovaj zadnji zajednički nam trenutak. A znamo i ti i ja da nikad nismo bili slični, Svatko svoj i poseban pa skupa pomalo neobični. A nikad se nismo ni pretjerano slagali, Ili bi se lagali, Ljubav jedno drugom vagali, Drugima se o nesreći jadali. Ali svejedno je…ne brini Uvijek će me pratiti tvoje sjene, A nemoj misliti ni da ću zaboravit sve te uspomene. A znamo… i ti i ja, da je naša ljubav otpočetka bila kao zrno, Nedovoljno da izraste među ljudima, A različitosti kao brno. Ali ne brini opet se tješim sjetama. A kad se sjetim…zna si uvijek da ne podnosim viku, Također i da volim muziku. I voljela sam, ali najviše s tobom. A sad vidi gdje smo…zovem te posljednjom dobom. A svirali smo nekad skupa…ali različitim ritmom, I zvala sam te uvijek svojim najljepšim beatom. A željeli smo skupa i po nebu plesat Jedno drugom budućnost klesat. Ali došlo je vrijeme…moram sad otići. Nije zbog tebe, ne brini Samo zbog sebe. Ovo je poglavlje gotovo, Moram počet novo. Jer tko zna kakvu mi je život priču napisao. Krenut ću na put…sad…ovom stazom, Ovom na kojoj se opraštamo s lažnim obrazom, Gledamo jedno u drugo svojim odrazom. I krećem novim putem s ovog kraja, A riječima s početka Iako ću možda promijeniti dva tri retka. Osjećam u sebi, Nema mene u tebi. I sad odlazim dok ti tiho šapćem, „Ma ne brini…više ne dahčem.“ A stabla su se zazelenila, Ljubav sve ljude oplemenila. I… čuj moj dah, Više me nije ni strah. Jer moram te napustiti, A ni riječi ne želim više izustiti. Pusti mi ruku, I ti moraš proći moju muku. A ja odlazim, noge same skreću s tvoje staze, Više ne brojim ni poraze. Odlazim i više ti ni pogled ne uhvatim, Pa zastanem na trenutak i shvatim. Možda se sretnemo u nekom drugom scenariju I opet živote isprepletemo. Možda doživimo agape u drugoj priči. Ovdje završavam. Za jednu neuspjelu bajku Puno je potrošenih riči. Oznake: odlazak, novi pocetak, nostalgija |
- 13:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Početak...
|
Bok! Ja sam Helena. Rođena sam u Hrvatskoj, u gradu Splitu gdje i odrastam. Pohađam prvi razred II.jezične gimnazije. U slobodno vrijeme volim pjevati, svirati i družiti se. Zapravo sve stvari koje mladi rade (naravno da ni starima nije zabranjeno haha). Volim pisati pjesme također. Nadam se da ću kroz svoje blogove dati neke korisne savjete u svakodnevnom životu i da ću vam moći dočarati svoje odrastanje i da ćete na kraju krajeva moći učiti iz mojih grešaka. Nadam se da će vam se svidjeti daljni postovi. |
- 13:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2020 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||