Srednjoškolske kronike

Prije dvije i pol godine završila je osnovna za mene. Mlad ljud i naivan te nadaasve pun samopouzdanja, odlučio sam upisati jednu gimnaziju, bez da sam se uopće raspitao o njoj. U tom trenutku ona mi se činila kao super mjesto. Uopće nisam gledao druge škole. I tako, uz prikriveno protivljenje roditelja upisao sam tu gimnaziju. Već prvi dan kad sam krenuo shvatio sam u što sam se uvalio. Ja sam se mučio, ja sam odlazio u školu kao ja, ali opet...to nisam bio ja.

Zašto? Jer su me konstantno umarali "neki predmeti" i potpuno su me paralizirali u učenju drugih. Ja dobijem jedan, profesorica nastavi s gradivom nakupi se i na kraju skoro padnem godinu. I evo me sad u drugom. Ništa novo situacija uvijek ista. Danas opet jedinica, a i na kraju će godine vjerojatno opet biti ista situacija kao i prošle. Već su neki moji odtišli u druge škole, pa sam i ja to odlučio. Sad ću se dokraja boriti koliko mogu a onda put pod noge jer meni frend u drugoj školi non stop govori kako je super i ja to znam. A ja se ovdje patim i moje znanje koje je inače stvarno veliko, uopće ne izlazi do izražaja. Ne meni ovo nije potrebno. Ja idem drugdje kako bi nastavio obrazovanje u normalnoj školi gdje će mene ljudi cijenit za ono što jesam ,gdje ću opet biti štreber kao u osnovnoj i gdje ću ja opet sretan ići u školu.

P.S UŽIVAO SAM BITI ŠTREBER I KRVI MI TO ĆU OPET BIT.