Srednjevjekovna Hrvatska

  listopad, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

 28.10.2005., petak

Srednjovjekovna hrvatska država (do 1102. godine)
Glavni članak: Srednjovjekovna hrvatska država


Branimirov natpis, oko 880.
Hrvati i drugi Slaveni stigli su u današnju Hrvatsku i Bosnu u 7. stoljeću. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinijeˇ": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska. Stanovništvo su im bili Hrvati, a od dukljanskog stanovništva je u procesu oblikovanja nacija nastao današnji crnogorski narod.
Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII. nazvao dux Chroatorum 879. godine.


Hrvatska tijekom vladavine kralja Tomislava
Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (1058-1074.).
Kad je glavna autohtona kraljevska loza presahnula krajem 11. stoljeća, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (tzv. Pacta Conventa).
[uredi]
Personalna unija s Ugarskom (1102-1526.)
Glavni članak: Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom
Nakon ulaska u personalnu uniju (unija dvaju ili više kraljevstava povezanih kroz vladarevu osobu) s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. Vremenom značaj starih hrvatskih plemena, koje su birale hrvatskog kralja slabi, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.


Ban Petar Berislavić
Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Dalmacije, Slavonije i Bosne. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć. Anžuvinci su i prodali cijelu Dalmaciju Mlecima 1409. godine.
Kad je Osmansko Carstvo počelo osvajati Europu, Hrvatska se našla na granici s carstvom. Unatoč stalnim borbama, Hrvatska je gubila sve više teritorija zbog nadiranja Turaka.
[uredi]
Habsburška vlast (1527-1918.)
Glavni članak: Hrvatska pod Habsburzima
Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Luja II. Otomansko Carstvo se dalje širilo da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.
U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni stožer. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.
Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16,800 km˛ nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska je vojska doživjela svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.
U 18. stoljeću je Osmansko Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741-1748.) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postala predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Potonje dvije su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.
Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germaniziranja, mađariziranja i talijaniziranja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku strnku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.
Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvatima.
Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile svih spajanje hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlastiju je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.
[uredi]
Prva Jugoslavija (1918-1941.)
Glavni članak: Hrvatska u prvoj Jugoslaviji
Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, te stvorilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.
Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925-1927.


Stjepan Radić
Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.
Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.
[uredi]
Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945.)
Glavni članak: Nezavisna Država Hrvatska


Ante Pavelić
Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došla je na vlast zbog potpore Sila osovine, te je 1941. godine stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji
Početkom 1941. u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije. Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito, ali već od 1942. godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu počeli su sve otvorenije surađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.
I ustaše i četnici surađivali su sa Silama osovine i borili se protiv partizana. Partizanski pokret je brzo uhvatio maha diljem NDH, pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi Partizanske republike). Padom Italije 1943., dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja, što lakog, što težeg, pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski se pokret raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače 1945.
Država NDH je svoj kraj doživjela 17. svibnja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu sa partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva na mučki način ubijen do današnjeg dana neutvrđen broj ljudi.
[uredi]
Druga Jugoslavija (1945-1991.)
Glavni članak: Hrvatska u drugoj Jugoslaviji


Josip Broz Tito
Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Tito je vodio autokratsku,represivnu politiku,u cilju stvaranja unitarističke jugoslavenske države. Hrvati su opet bili u manjini, ali ustav iz 1963. uravnotežio je moć u zemlji između dva naroda. Razvoj nakon 1965. doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali radi većih građanskih prava i veće samostalnosti Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine, koji je republikama dao veća prava.
Nakon Titove smrti (1980.) pojavili su se politički, etnički i gospodarski problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u Hrvatskoj.
Prvi su slobodni izbori održani 1990. godine, a pobijedila je patriotska stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske, čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu, okupljenih oko Udruženja književnika i Srpske akademije nauka i umetnosti. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.
Ljeti 1990. srpsko se stanovništvo pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati t.zv. Republika Srpska Krajina. Uz Srbe je stala Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. "balvan-revoluciji", kad su pobunjeni Srbi blokirali prometnice koje su spajale sjevernu i južnu Hrvatsku i pokrenuli oružane incidente.
[uredi]
Neovisna Hrvatska (od 1991.)
Glavni članak: Povijest neovisne Hrvatske


Uništen tenk jugoslavenske vojske u Vukovaru, 1991.
Hrvatska je vlada proglasila razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij.
JNA je od konca 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti ( i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu, propagandom širili strah od novih hrvatskih vlastiju, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a, kad bi ove reagirale na pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku narav - blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, koje je svo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. Sve ove akcije JNA su bile pod izlikom mirotvorstva. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ-republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja Hrvatske (vidi više u članku Domovinski rat).
Hrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine tisuća Hrvata pobjegle su i/ili su protjerane s okupiranih područja i sa graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).


Predsjednik Franjo Tuđman u Kninu, 1995.
Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitci su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su koncem prosinca 1991. najavile priznanje. Polovicom siječnja 1992. hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Europe (koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze "velikih", za im se ne zamjeriti). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, sa dosta zakašnjena, Hrvatsku priznale Izrael i SAD.
Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tijekom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila tisuće izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala djelove svojeg teritorija. Na žalost, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju priječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.
Koncem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992. je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluotoka Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. 1993., u akciji Medački džep, je oslobođena okolica Gospića.
Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena t.zv. Republika Srpska Krajina), dok je srpsko stanovništvo masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazumom okončan je rat.
Predsjednik Tuđman je umro krajem 1999.. Nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije. Hrvatska je zatražila pristup u Europsku Uniju.

- 23:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #