splitmedia

petak, 31.05.2013.

moj grad

Čutim pod dlanom, gladak je i studen, hvatam jednu iz buketa želja i bezglasno ju šaljem, put stopala, put neba, gdje god. Kad se sudari s ostalima možda baš moja izbori pobjedu...
Skala jedna, skala druga i vrata gotovo senzualnog luka, močna u istom trenu, koliko i nježna. Korak po korak, lagano, put Carskoga trga, kuckaju potpetice po tisućljetnom kamenu. Kamen, kažu oni koji, valjda, znaju – pamti svaku stopu. Sumnjam. Raspukao bi se odavno od silnih uspomena.
Tu je, u srcu mog doma, veličanstven, širok, a sasvim dovoljno intiman da se osjećaš sigurno, trg kakvog nemaju baš svi. Lijevo je legenda, od kamena uzidana molitva, kako je i red – stremi k oblacima. Baš kao što igrajući se riječima možeš stvoriti najljepše stihove, tako su i neki «rahmetli» umjetnici stvorili čitavu poemu u «stini». Vijuga ovdje, vitica ondje, lik nekog drevnog sveca, slovo davno zaboravljena imena i duboko usađene oči one koja je dijelom čovjek, a dijelom lavica, grongonom je zovu... Desno pak palača što je sljubila i radove pučana i venecijanskih majstora, koja je upila plač novorođenčadi kroz stoljeća, a sad, eto, mirise kave. Najbolje u gradu, kažu...
Ulicom što nosi slavno ime jednog od naših «viđenijih» proći ćeš dodirujući prolaznike. Tuđa energija, kakva god bila, dobro dođe... Ura. Čudna jedna ura. Nikad ne znaš koja je. Lijevo u kamen uklesan lik Svetog Duje, zaštitnika mog doma, iza leđa mu proviruje Sveti Ivan, zaštitnik Trogira. I tu, u kamenu, ostao je zabilježen detalj koji stanovnike ovog dijela Zemaljske balote dijeli od drugih – zajebancija. Nema fine ni pristojne riječi za pojasniti taj fenomen, to je samo i jedino – zajebancija. Naime, da bi Trogiranima (podmuklo) dali do znanja kako je njihov nebeski čuvar niko i ništa spram našega, splitskoga, klesari su ga stvorili malim, nebitnim, sitnim, skrivenim... Zajebancija u kamenu.
Preko Pjace do Rive nije puno, kuckaš i dalje postolama po toj zaboravnoj stini, izbjegavaš poglede, dodire, no oni, eto, tebe ne. Gleda te pozorno oko iza zatvorenih škura, ti samo misliš da su zatvorene, gleda te pozorno moj grad, koji pamti, šta god ti i ja mislili o tome, koji pamti, koji gleda, koji je vječan, uostalom kao i dah...
Šetao je ovdje, jednom davno, jedan lik, nije bio neka faca, ali slutio je da ga volim, možda baš jednako jako kao i on mene... I tako, eto, priča moj grad, laprda, nije čudno za njega, takav je tip...

31.05.2013. u 13:11 • 3 Komentara • Print • # • ^