Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

Tradicionalno, rođendanski broj "ST-ćanistike" ukucavam drito u editor, bez prethodnog glancanja u Wordu. Pošto se "ST-ćanistika" treba bazirat na dnevničkim zapisima, evo opisa današnjeg
dana koji mi je ujedno i rođić.

Rođić sam dočeka budan jer sam lega tek u pet ujutro. Prvi me čestitkom za rođić počastija jubitov algoritam, i to prijedlogom za polusatni dokumentarac o tome kako se jedan 97-godišnjak suočava s vlastitom smrtnošću dok mu svaki dan zbog prirodnih uzroka može bit zadnji. Autor dokumentarca je njegov unuk, a na kraju se saznaje da je čovik umra nedugo nakon završetka snimanja. Inače, čovik je po demografskom uvjerenju bija Amerikanac, po struci psiholog, a uz to još i autor nekoliko knjiga od kojih nekoliko na temu povezanosti neuračunljivosti i krivične odogovornosti, tj. kako to psiholozi mogu procijeniti. Ali glavno pitanje koje ga je zaokupljalo je odakle strah od smrti, tj. zašto strah od smrti univerzalno spopada ljude koji su racionalna bića jer je iracionalno razbijat glavu oko nečega što spada pod osnovne postavke života na Zemlji i neminovno svakoga ko hoda po Zemlji na kraju i dočeka. Inače, iz dokumentarca se cidi starost, sve je u sporim pokretima uz hodalicu, prekidano prostoproširenim rečenicama kućne pomoćnice i kadrovima krošnji stabala u vrtu ispred kuće dok ih njiše povjetarac. Starost je užasna zbog fizičke nemoći. Starost je debilna zbog toga što nakupljeno životno iskustvo završava u vrići od fizičke nemoći. Ali istovremeno je i čudna jer granica između nostalgije za onim što je bilo i što smo napravili s jedne strane, i žaljenja za svim što smo propustili ili mislimo da smo propustili s druge strane postaje nejasnija što je smrt bliže. Pritom ne mislim da je brisanje te granice pojava rezervirana isključivo za dementne. To bi bilo jeftino izvrtanje. Mislim prije svega na one koji dožive duboku starost, a intelektualno ostanu bistri.

Uglavnom, nakon dokumentarca sam iša leć i probudija se najranije oko podne kad su mi Filomena i Antić prvi čestitali rođić. Umija sam se, napravija krevet, provjerija mejl i broj citata na Google Scholar-u, a onda otiša preparkirat auto jer zbog produženog vikenda mogu bit relativno razmažen po pitanju parkirnog mista. Posli su na ručak došli Choby, Tata Neno i nećaci. Za ručak smo se generalno ubili, a onda sam to mora probavit - to znači da sam se s nećacima igra na Magneta, Lanaca, Gravitacije i Nestabilnog tla, sve stare oprobane primitivne igre za uzrast od tri od 43. Inače, Gravitacija je najvažnija jer pokušavam nećaku objasnit da kili i težina nisu isto, jer kili su apsolutni, a težina relativna. Inače, nećak je peti osnovne i sluša zemljopis (pardon, geografiju), ali ne i fiziku što ne bi trebala bit prepreka jer kroz igru se sve lakše nauči dok se pubertet bliži...

Otišli su ća oko pet šta uopće nije bilo loše, pa sam nakon toga nastavija namištat podatke iz jednog starog istraživanja. Ostatak dana je bilo pisanje ovog broja "ST-ćanistike" uz gluvarenje po jubitu. Za sada
evidenciju potrošenog tariguza vodim uredno.

Ako se to do sada nije znalo, onda evo, od sad će se znat – sve brojeve "ST-ćanistike" (a pogotovo božićne brojeve) pišem pod ogromnim pritiskom što zbog visokog literarnog renomea ovog bloga, što zbog šizofrenih inputa debilaca iz redakcije koji su dijelom odgovorni za visoki literarni renome ovog bloga. Ali, jebemumater, nikad nije bilo gore nego za ovogodišnji božićni broj „ST-ćanistike“. I to najviše zbog masu efektnog naslova pod kojim su trebale stajati najzanimljivije činjenice vezane za povijest ove (u samoživoj i sebeljubnoj suvremenoj kulturi) neprepoznate i nepriznate sentence za koju samo površni, primitivni i lažni altruisti tvrde da označava sklanjanje latinske zamjenice „ego“ od nominativa do vokativa prvog i drugog... Ovaj božićni broj „ST-ćanistike“ se (sasvim prikladno za ove blagdanske dane) trebao vrtiti oko nekoliko povijesnih trenutaka u kojem je „Ego, mei, mihi, kme, kme...“ odigrao presudnu ulogu. Jedan od tih trenutaka se dogodio kad je Martin Luther (nakon serijskog zakucavanja po vratima crkava u bližoj i široj okolici svojih 95 teza koje se smatraju začetkom Reformacije) primio kao odgovor službeni dopis iz papinske države u kojem je stajalo: „Ego, mei, mihi, kme, kme...“, koji se opet smatra začetkom pokreta Protureformacije i inspiracijom za 30-godišnji vjerski rat kad su i pristaše Reformacije i pristaše Protureformacije shvatile da se „Ego, mei, mihi, kme, kme“ može čitati unatrag kao „Kme, kme, mihi, mei, ego“ zbog čega je pola Evrope gorilo i izgorilo... Također, malo je poznato da je Chuck Jones, američki crtač i animator koji je radio crtane filmove za „Looney Tunes“ i „Merrie Melodies“, lik Kojota manjim dijelom temeljio na opisu kojota iz serije putopisa Mark Twain-a, a većim dijelom baš na „Ego, mei, mihi, kme, kme“. Pritom, Kojot predstavlja onaj prvi dio, odnosno „Ego, mei, mihi“, a Ptica Trkačica – „Kme, Kme“. Za one kojima ovo nije najjasnije, ajmo reć da se radi o pokušaju Chuck Jones-a i kompletne napušene ekipe iz „Looney Tunes“ i „Merrie Melodies“ da malo bolje razrade nemušte ideje Sigmunda Freuda o vječnom sukobu svjesnog i nesvjesnog, odnosno isplivavanju potonjeg kad „Ego, mei, mihi“ ustukne pred „Kme, kme“ jer ono što se potiskuje na ovaj ili onaj način nađe put do površine...

Ne znam zašto, ali sve šta je vezano za stari Egipat mi je uvik išlo na živce. Nikad, ali baš nikad nisam proša „Rome – Total War“ sa Egiptom (a jesam s Kartažanima, Seleukidima i Germanima ako izostavim tri rimske familije minus Senat kojeg se nije moglo izabrat) jer su mi išle na živce i ratne kočije i epidemije kuge u Tebi, Memfisu i Aleksandriji. Moj jubito algoritam je djevičanski čist od ikakvog spomena Egipta jer nikad, ali baš nikad, u jubito tražilicu nisam upisa granit, Dolina kraljeva, mumije, balzamiranje srkanjem mozga na slamku, kako su izgrađene piramide, koliko je stara Sfinga, di je nos od Sfinge, erodiralo s vjetrom, hijeroglifi, Ramzes na entu, papirus, Bijeli Nil, itd., itd... Jer bez obzira na trajanje njihove civilizacije u milenijskim gabaritima, jebeš kulturu iza koje je ostalo samo monumentalno, a ništa za var, nijedan vic na hijeroglifima, nijedan natpis tipa „Luksor 1950 BC“, plus oni glupi crteži iz profila pa ispada da niko, ali baš niko od tamo nije bija štroločast... A i njihova mitologija mi je dosadna, ni do kolina starogrčkoj mitologiji u kojoj je druga generacija bogova (za razliku od Ozirisa, Izide i Seta) napravila raspašoj i sve pretvorila u rodbinu pa odatle raspašoj. Osim toga, u mitologiji im je falilo kategorija, nisu pokrili sve i nisu bili ukorak s vremenom. Objasnit ću. Baš čitam da im je vrhovno božanstvo Amon Ra nastalo spajanjem tebanskog boga sunca Amona sa sveegipatskim bogom sunca Ra. Pa ako se to moglo napravit, zašto nisu izmislili i još jednog boga, boga (zaštitnika od) reketa na pšenicu koji su im udrili stari Rimljani i nazvali ga – Amon Kme?

Jebeš zadnju trećinu dvanajstog miseca bez novogodišnjih odluka, dakle odluka koje vrlo ozbiljno shvaćamo dok se mrvi zadnja trećina dvanajstog miseca, a kojima počinjemo ozbiljno zajebavat same sebe u dugom razdoblju od Tri kralja do zadnje trećine dvanajstog miseca nove godine kad ih opet počinjemo ozbiljno shvaćat jer samo odgađanjem i prebacivanjem u novu godinu te odluke ima smisla zvat – novogodišnjim odlukama. Kako se masu razumim u regresijsku analizu, u novoj godini sam odlučija istražit koliko zapravo serem mjereno u metrima kvadratnim potrošenog tariguza za razdoblje od godinu dana. Ulazni parametri (za siječanj 2023.) su dimenzija listića i brend tariguza (trenutno na dispenzeru u WC-u je „Perfex“ troslojni tariguz s dimenzijama listića 0,127 × 0,092, tj. 0,011684 m2), uz modificirajuće čimbenike tipa mjeseca/godišnjeg doba, načina pripreme obroka (suvo, kuvano, frigano, pečeno, naručeno), dnevna kretanja cijene nafte na svjetskom tržištu u trenutku nakon obavljene nužde br. 2, kao i promjena u površini ledenog pokrova na Antarktici također u trenutku nakon obavljene nužde br. 2. Tablica u Excel-u je već pripremljena, a za potvrdu kako stvarno mislim ozbiljno, prije neki dan je poslan zahtjev za odobrenje istraživanja etičkom povjerenstvu redakcije „ST-ćanistike“ iz kojeg su mi prvo poručili da šta serem (jer oni tako reagiraju na bilo koji zahtjev kad ga zaprime bez da ga pročitaju), a onda dali odobrenje jer ovo do sada (barem prema podacima iz dostupne literature) nije istraživano. Istovremeno su me upozorili da se mora vodit i evidencija sranja u gostima (za slučaj da do toga dođe) i da posebno obratim pažnju na tariguz bez perforacija jer da će oni znat. Šta znači da od sada moram svugdi ić s metrom u džepu pošto masu držim do istraživačkog integriteta... Uglavnom, rezultate istraživanja bi trebalo objaviti u posebnom znanstvenom broju „ST-ćanistike“ odma iza Tri kralja 2024. Inače, debilci iz redakcije traže sredstva za arheološku ekspediciju u Tebu di će probat nać dokaze o postojanju kulta Amona Kme. Sredstva za ekspediciju planiraju namaknut otmicom jedne ili više osoba koje su bliske stanovitoj M.V. i/ili stanovitom S.N. Prema njihovoj logici, to je win-win situacija jer oni tako stoposto dobivaju lovu, a M.V. i S.N. isplatu otkupnine mogu dodat (vrlo vjerojatno) podužem popisu svojih postignuća u 2023. Ako im ostane dovoljno love, planiraju zapalit na provod u Turkmenistan zato što ta zemlja u svom nazivu ima „kme“, a nalazi se na minimalnoj udaljenosti od mog ega koja je debilcima iz redakcije "ST-ćanistike" dovoljna za resetiranje od svakodnevice. Prema novogodišnjim odlukama i planovima, 2023. bi trebala bit radna i prepuna zanimljivosti, ali... Živi bili pa vidili!

Uglavnom, božićni broj „ST-ćanistike“ o detaljnoj razradi „Ego, mei, mihi, kme, kme“ je kompletno pao u vodu kad su me debilci iz redakcije (kojima je najveći kreativni domet zajebavat se s PlagScan-om) upozorili na post koji je 2006. objavljen na blogu „Bestežinsko stanje stvari“, a naslov posta je „Ego Mei Mihi Me Me Mecum (?)“. Potpuno besmislen naslov za još besmisleniji post u kojem neka purgerska mulica trabunja o liku koji joj uvaljuje „Nije do tebe, do mene je“. Zapravo, cili taj post baš stane u „Ego, mei, mihi, kMe, kMe, kMecum“, ali najgore od svega (i literarno-estetski ružno) je što tih 700 i kusur riječi čistog trabunjanja završava opaskom o „Laconica brevitas“. I zato, bez želje da idemo nevješto i amaterski polu-utabanim stazama ženske koja nema nimalo šlifa za autoironiju, a i rok za prijelom se bliži, moram odrezat ovaj božićni broj „ST-ćanistike“ tradicionalnom čestitkom...

Dakle, kompletnom timu scenarista koji su, pozamašnoj kesi od Amazona unatoč, uspili upropastit Silmarillion, Do Kwon-u i svima koji ne mogu smislit Tae Kwon Do, katarskim sucima i omanskim švercerima, bageristima koji kopaju rupe za bazene po Zagori, svima koji od napora balerina više cijene napore meniskusa u kolinima balerina dok moraju bit viđeni na „Orašaru“, Barbari Kolar pod Duškom Ćurlićem, ali s Ivom Šulentić u sendviču, američkom udruženju statističara, prosječnima i onima s oba repa Gaussove krivulje, prvom liku koji je proba „Choco Fresh“ i onesvistija se, fetivima iz Kokija u Senegalu, reborn lutkama šta čine „kme, kme!“, Ljubi Vlahoviću i vlasnicima skupih kola, drogašima i seksolozima iz mješanih brakova, ekipi s hidrokelom trenutno na operaciji, bjelcima bez žučnog mjehura, vlasnicima mjenjačnica i variocima u korejskim škverovima, GERO i debilci iz redakcije „ST-ćanistike“ (jednako kao i vama cijenjeni čitatelji) žele sretan Božić i otprilike takvu 2023.

Ali pripazite, to smo isto napravili i 2020. godine. Pa da ne bi bilo posli „Ego, mei, mihi, kme, kme...“

Trik kod pisanja jebeno dobrog broja „ST-ćanistike“ (što je za ovaj pesto-karatni dijamant među grumenjem od tupine na blogu.hr praktički sine-kva-non) je da se počne od sredine. A onda se, ka najdobroćudniji sarkom iz primarnog sijela, tok misli lagano (i uredno) pretače u riči u svim pravcima... Skromnost kao maska, paraliza od erudicije, toplo-hladni odnos prema čitateljima i potpuno poremećeni odnosi unutar redakcije „ST-ćanistike“ samo su plusevi za produkciju koja zadnjih deset godina cvate. Ali opet, spomenusmo dijamante, a oni se baš ne mogu bilo di iskopat rukom. Naravno, ne smije se zaboraviti ni ozbiljna priprema pred pisanje – u ovom slučaju ne bijasmo sigurni je li „lapor“ istoznačnica za „tupinu“, a pretraga nam čak ponudi i „Villu Tupinu“ ako nam ikad bude treba smještaj u Mlinima kraj Cavtata dok se budemo odmarali od pisanja, nadahnuća ili od samih sebe...

Neki dan navratih do debilaca iz redakcije. A tamo bijaše revijalno žovijalna atmosfera jer se odvijaše „Terra Luna watch-party & festival“ (određena subpopulacija naših čitatelja će svatit referencu). Na moje snebivanje i odmahivanje glavom smjesta me okružiše i gurnuše mi u ruku devedeset i devetu zapaljenu crvenu sviću uz napomenu da iako su karakterna stoka, to ne znači da ne susjećaju i da ne drže do simbolike – u njihovim čeonim režnjevima plamen simbolizira fibru/sleš/groznicu, a crvene sviće postotke. I to negativne. Do sto. Nekolicina njih poče tulit „Zeko i kripto-potočić“ zbog čega dometnuh da je vjeojatno to taj element suosjećanja, a onda krenuše u frontalni napad. Da koji mi je kua i da šta hinim s tom jetkom opaskom, na što ih upitah da ko uopće više koristi glagol hiniti u normalnom upravnom govoru jer Glembajevi su svi pomrli prije Krleže i da zašto prestadoše uzimat litij koji dobismo iz donacije birotehničkog materijala jednog brižnog čitatelja. Odgovoriše mi da ne brinem ja za litij (iako primijetih po njihovom komešanju da je ovo samo uvod u buduće prepirke i frakcijašenje oko toga koji su bolji – alkalijski ili zemnoalkalijski metali, jer već postoje stare razmirice oko zastupljenosti polumetala u periodičkom sustavu elemenata zbog čega je redakcija skoro išla u zrak, i tada pofališe litija), i da ako ne argumentima, onda me bar treba dotuć širim i arhaičnim vokabularom. Osim toga, upozoriše me da je himba temeljno ljudsko stanje i da ovim samo pokazujem svoje duboko nepoznavanje glavnih postavki Descartesove filozofije – naime, Descartesa se pogrešno citira, njegova središnja misao nije bila „Cogito ergo sum“, nego „Hinim ergo sum“. U pokušaju da objedini što to ljude izdvaja od ostatka životinjskog carstva on shvati da svinje mogu biti samo svinje, a ljudi mogu biti i ponašati se kao svinje. Poznato je da Descartes bješe sudjelovao kao špijun u tridesetogodišnjem vjerskom ratu i zato je „Hinim ergo sum“ ujedno i jedina ispravna sublimacija njegovog viđenja ratnih zbivanja iz pozicije undercover katolika duboko u protestantskoj pozadini. Ne želeći ostati dužan napomenuh kako mi ne bješe poznato da se hiniti na latinski kaže hinire, i da bi možda ispravnija verzija mogla glasiti „Buncam ergo sum“. Zvuči dovoljno latinski, a i ja se slično osjećam svaki put kad izađem iz svinjca koji hini da je redakcija jednog eminentnog bloga. Što znači da je Descartes primjenjiv i za paranormalne pojave. Na ovo se smjesta nabrijaše i napomenuše mi da su najbolji protuotrov sofizmima (na njihovom jeziku kulture i pisane riječi) šake i marte „hic et nunc“. Krenuh odložiti voštanicu jer vosak mi opeče ruke, i baš kad pomislih uvalit skužu tipa da mi ističu zadnje minute prirodnog imuniteta od Corone pa moram ić, opet me zaskočiše – da koji je ovo kua s podvaljivanjem pustih aorista, imperfekta i pluskvamperfekta, da zašto već uru vrimena pričamo ka likovi iz „Priča iz davnina“ šta bi moglo loše završit, da šta je s raspravom o temama i formatu za iduće brojeve ST-ćanistike i jel ovo znači da će se zapisnici sastanaka ubuduće morat vodit uz upotrebu aorista, imperfekta i pluskvamperfekta?

Najprije o potonjem. Dakle, nismo sigurni može li se gubljenje određenih glagolskih vremena u svakodnevnom govoru nazvati lingvocidom, ali opravdano postavljamo pitanje kad i zašto prestadosmo koristiti aorist, imperfekt i pluskvamperfekt. Inače, pluskvamperfekt (plus quam perfect) na latinskom znači „više od perfekta“. Poče li trend još u doba dok Šenoa šetaše zemljom i teroriziraše prijatelje da pročitaju rukopis „Zlatareva zlata“? Jer nije teško zamislit osobu koja po prvi put u nekoj društvenoj situaciji bijaše uvalila perfekt obični... Taj ili ta stršaše ka Rosa Parks na sicu u drugom redu iza vozača. I nije li tužno da se od aorista danas jedino naglas mogu čuti nastavci za tvorbu (-ah, -a, -a) i to u pornićima i hotelskim sobama?! Ako ljudima nije jasno da su kraći oblici prošlog vremena prikladniji za prepucavanja na Twitter-u i sličnim platformama... „Ritvitaše mi objavu“ ili „Blokiraše me“ zvuči pesto puta bolje, onda neka idu svi u kurac. Osim toga, prema trenutnim zbivanjima u Evropi, 19. stoljeće se vraća u modu... Ko to ne vidi, njegov problem, mi oduvik bijasmo ukorak s regresijom...

Povod za drugu točku rasprave bijahu kretenska tumačenja značajnog dijela čitateljstva kako brojeve „ST-ćanistike“ treba čitati između redaka. Ovo izazva žestoke podjele unutar redakcije, ali nakon maratonske sjednice usuglasismo se oko sljedećeg – između redaka je prored, prored je prazan jer u njemu ne piše ništa, zato se dio teksta između dva proreda i može definirati kao redak. Ili prored ergo redak. Međutim, budući brojevi „ST-ćanistike“ će imati prorede ispisane sitnim slovima, a svaka rič u retcima (uključujući i veznike) svoju fus notu. Solomomsko rješenje, jer tako će i oni šta baš žele (a ne znaju) čitat između redaka doć na svoje. Pritom dužina teksta u standardnom broju „ST-ćanistike“ ostaje ista pa nam ne rastu troškovi tiskanja.

Za kraj raspravismo i o još jednoj propaloj inicijativi za mega-ekskluzivni intervju. Ovaj put sa nekadašnjim intimusom sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una. Naime, Sine Kwa-non je, čak i za sjevernokorejske standarde, posebna vrsta tvrdolinijaša. Npr., na njegovu inicijativu iz sjevernokorejske gramatike uklonjen je kondicional, a bilo kakav oblik pregovora (uključujući i cjenkanje na pazaru) kažnjiv je streljanjem. Iako nisu poznati razlozi njegova razlaza od Kim Jong-una, Sine Kwa-non je zapravo prvi otpadnik od režima koji nije pogubljen nego osuđen na doživotnu uvjetnu kaznu zbog čega proživljava duboku, ali stvarno duboku identitetsku krizu. Naravno, o ljubomori sjevernokorejskih disidenata nije potrebno ni govoriti. Ono što je još zanimljivije (i zbog čega vanjsko dopisništvo „ST-ćanistike“ pokušavaše dogovoriti intervju) je to što je Sine Kwa-non prva osoba koja traži azil u demilitariziranoj zoni, ali iz same demilitarizirane zone. Za informaciju čitateljima, intervju bijaše naprasno prekinut kad kontakt agent „ST-ćanistike“ spomenu Sine Kwa-nonu da GERO i Kim Jong-un slave rođendan na isti dan. U Sjevernoj Koreji takva izjava se smatra izravnim napadom na državni poredak jer se zna da je osmi prvog zauzet i da je Kim Jong-un jedina osoba koja je rođena i koja će do smaka svita biti rođena na taj datum. Osobno, najviše mi je žao šta nećemo saznat kakve su Sine Kwa-nonove prognoze za plasman australskog predstavnika u finalu ovogodišnjeg Eurosonga...

Bijaše to netom prije izbijanja pandemije kad na velikoj smotri blogova koji imaju „povratničku tugu“ u naslovu upoznasmo stanovitog GerENKA, blogera iz Ukrajine s jednako disfunkcionalnom redakcijom. Kako nam spomenu, trenutno je u borbama za kontrolu nad bespravno etažiranim istočnim dijelovima prostora u kojemu se nalazi redakcija, a nastavit će objavljivat tek kad mu se slegnu dojmovi od svega skupa. Ili ako se prije toga ne slegne kat iznad od udara ruske rakete. Ne računajući bjesomučno gutanje sadržaja svake vele o povijesti odnosa SSSR-a i Rusije sa susjednim državama u prvih misec dana invazije, trenutno ne pratimo zbivanja u Ukrajini jer naučismo dovoljno. Naime, ruski problem je u nenormalno maloj gustoći naseljenosti pa uopće nije čudno da su im glavni izvozni proizvodi (tipa sirova nafta i depresija) uglavnom crne boje. Uz mogućnost da su Maša i Medo emigrirali u Kazahstan, geopolitički tim ST-ćanistike se sprema uputiti Kremlju inicijativu za izgradnju Trans-sibirske šetnice koja bi trebala ić paralelno uz Trans-sibirsku željeznicu. Ono, jebeš vlak, ajmo s noge na nogu od Ladoge do Vladivostoka. Rusima trebaju besmisleni kapitalni projekti, svitu trebaju Rusi zabavljeni besmislenim kapitalnim projektima, jer od dosade u velikoj istočnoevropskoj ravnici, opasne pizdarije mogu past na pamet... Ali da se vratimo na temu ovog odlomka – sa bogatim iskustvom iz brojnih razgovora na kontakt liniji za pomoć ekstrovertima u pandemiji (a sjebani su kad shvate da izlazak iz komfort zone – kako stalno seru introvertima – može bit isto šta i ostanak nasamo doma), otvorismo dodatnu liniju za priloge GerENKU i njegovoj borbi za kvadratnu cjelovitost redakcije na 0800-NO-FLY-PHONE. Nazovite i uz sitnu naknadu obavite dementni razgovor s trenutno dostupnim članom redakcije. A ako vas naš operater slučajno stavi na razglas, minuta se duplo plaća jer će se i ostali ubacivat za duplu dozu demencije. Možete pričati i o tome što činiste taj dan ili protekli tjedan, ali samo u aoristu, imperfektu ili pluskvamperfektu inače spuštamo slušalicu.

Ali ozbiljno razmislite o upotrebi aorista, imperfekta i pluskvamperfekta u komunikaciji doma, na poslu, u kafiću ili samo na suncu. Zvučat ćete mekše i pucketavije, a zna se da lip glagol otvara sva vrata. Samo za primjer, evo jedna crtica iz svakodnevice na zapostavljenim glagolskim vremenima, pa vi prosudite...

Na TV-u bijaše prilog o nekoj ženskoj koja uzgaja konje i Taka mi kaza da su konji stvarno lipe životinje, ali da ih se oduvik plašiše. Jer to sve ide od konja kojeg još davno dida imaše i koji radiše sve, od vršenja žita do vuče kara. Ali taj konj bijaše svojeglav pa u jednoj prilici zatopota na Taku, a ona uteče glavom bez obzira... Od tada ga izbjegavaše, a onda je školovanje odvede u Knin. Priča ponovljena bezbroj puta. I zato prigovorih da je strah od konja općenito zbog samo jednog konja skroz iracionalan i da je za razbijanje tog straha najbolje veći dio godine intenzivno se družit s konjima. Taka na to zafrktaše s gnušanjem na što je podsjetih da konji ržu, ali i plaču – baš kao i ljudi...

P.S.
Treći petog bijaše 17. godišnjica od izlaska prvog broja „ST-ćanistike“ – prođe li vrime...