„Do you ever think about time? It goes tik- tak- tik-tak."
Da, i prolazi brže nego što sam mislila. Ali dobro je, kad shvatiš da postojiš, sada si tu, sutra te možda ne će biti. I kad se pomiriš sa tim. Samo djeluj, djeluj, djeluj.
Lijepo je kada shvatiš tko si, što sve možeš pružiti svijetu.
Još lijepše kad shvatiš da unutar ovog velikog svemira postoji tvoja, prekrasna, jedinstvena mikrookolina koja svaki tvoj dan čini smislenijim.
A, možeš i sam... Ponekad moraš sam, koračati i lutati svijetom. Skupljati svoje ostatke, lijepiti se kao pokidanu vazu, ponovno se pokrenuti. Sam od sebe. Bez da ti itko pomogne. I to je u redu. Nitko ti nije „dužan“ pomagati, nitko to ne „mora“ i nemoj to očekivati. Hvala gospodinu Jorge Bucayu što me tomu naučio. Što manje očekuješ, više dobiješ u svakom pogledu. To sam sama naučila. Zvuči kao klišej, ali neka, sada si dozvoljavam pokoju takvu misao.
Iza mene su 20.godina života. Priznajem si, prolaze prebrzo. Strah me i pomisliti, koliko će brza biti budućnost. Godine su bile pune smijeha, suza, prijatelja, neprijatelja, oblaka, sunca, kiše, snijega, ljubavi, sreće, zanosa, padova, doživljaja, gubitaka, dobitaka... Želim si još mnogo takvih. Prepunih. Do sad su me mnogočemu naučile.
Zvučim sebično? Ne, nisam. Vrlo sam nesebična. Ali sam naučila s vremenom zavoljeti sebe. Kako bih što kvalitetnije mogla voljeti druge. Postati si najbolja prijateljica- taj dio još učim.
Svoju staru godinu ispraćam u stilu : slušam omiljenu muziku, zapalila sam si roza svijećicu i maštam, maštam, maštam.
Ovo će biti drugačije nego do sad.
Pozdravljam vas sve koji ponekad naletite unatoč mojem nepisanju.

!

<< Arhiva >>