Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

subota, 26.03.2016.

KORIJENI



Moj pradid je umro daleke 1949.
Puno prije dolaska struje, interneta i sveopćeg blagostanja kojim smo danas okruženi (...)
Šest godina prije nego će Marty Mc Fly zaprašiti 'Johnny be good' i čak trinaest prije nego će The Beatles zaprašiti u hamburškom Star Clubu.
U mom lijepom mjestu pradidovo se ime i dan danas rado spominje kao sinonim za kreativnost. U ono vrijeme siromaštva i neznanja (nešto kao danas, ali se za razliku od danas kretalo prema boljem) čovjek je baratao nekim vještinama koje su bile i te kako na cijeni.
Skoro sedamdeset godina kasnije njegov je praunuk (treće lice korišteno radi dramatičnosti uvoda inače ga koriste pretežno papci) prvi put u životu vidio jedno genijalno, njegovih ruku djelo.
Osmijeh od uha do uha.
Od njega sam valjda naslijedio to kreativno ludilo. Od njegova sina (svoga dida) smisao za humor i zajebanciju.
Spoj za vola ubit'.
Korijeni su zajebana stvar.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' -a!



Jezera, slikana s vrha kampanela prije nekih 60 - 70 godina.
Na jezerskom Donjem putu (glavnoj prometnici kroz mjesto) za razliku od danas nema niti jedne kuće. Vikendom i praznikom po tom prašnjavom putu ljudi bi se lijepo obukli i - šetali. Seoska špica. Jezerski Stradun. Baba jednog mog prijatelja imala je onaj glembajevski kišobrančić za zaštitu od sunca i često bi ga koristila. Na prašnjavom putu.
Čisti nadrealizam.
Bila su to vremena kad je u selu postojao jedan tranzistor sa zvučničićem od 0,5 watta. Kad bi nedjeljom bio prijenos neke važne utakmice oko njega bi se skupilo 20 - 30 ljudi s tim da bi od onog tihog, drhtavog šušketanja obrise sportskog prijenosa eventualno čulo njih pet - šest. Oni s glavom najbliže zvučniku. Kad bi pao gol jedan od njih bi se zaderao 'Goool!' i onda bi nastao sveopći kaos. Šta gol , ko je kome dao gol, koji je uopće rezultat, ko igra, šta ja tu uopće radim ... ma koga briga ... grljenje, ludilo, euforija ...

Bila su to vremena kad je u 'Slobodnoj' na zadnjim stranicama izlazilo par kaiševa (sličica) stripa o 'Den Deriju - pilotu budućnosti'. Djeca bi nekom starijem koji bi brodom išao u Šibenik obavezno uvalila kovanicu da im donese primjerak novina. Cijelo jutro se treseš od sreće, stignu novine, najbrže što možeš pronađeš predzadnju stranicu, a Den Deri na prvoj sličici pogledao lijevo, a na drugoj neka planeta. I to bi bilo to. Dosta SF - a za danas.
Što se dalje dogodilo strpi se do sutra.



STO KUBIKA ŠUTE

Nego vratimo se mi na mog pradida Martina.
Čovjek je bio apsolutni majstor improvizacije.
Za neke stvari mu i dan danas skidam kapu. Moja pokojna baba (očeva mater) bi ga dosta često spominjala i naglašavala da je znao - peti račun.
Sjećam se da bi kao mulac sto puta pitao babu da mi nakon zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja objasni kakav je taj vražji peti račun, ali ona bi samo rekla 'Je, je, on ti je zna peti račun.' i na tome bi ostalo.
Što je bio famozni peti račun ne znamo ni dan danas.
Babe više nema.

Pradid Martin imao je singericu i samouk šivao faljkune (vunene jakne) i kabane (ribarske kapute s kapuljačom). U to vrijeme vrlo, vrlo tražena roba.
Sam je sagradio i kuću.
Još uvijek mi nije jasno kako je (i s kakvim alatom) 15 - ak metara visoke jablane ispilao u sasvim solidne grede ugrađene u taracu kuće. Ne znam ni čim su ih premazivali kad u njima nikad nema crva. Stvarno interesantno.

Postoji i ona legendarna priča kad je jedan naš čovik prvi put u povijesti na kuću nalijevao betonsku taracu, a nije imao ni dasaka ni šalunga ni brukava ni ničega. Ono što je izveo trebalo bi zlatnim slovima upisati u sve građevinske enciklopedije.
Dakle, digneš četiri debela kamena zida i sad bi nekako trebalo zakloniti pogled na sunce, zvijezde i nebo. Nemaš ni ispuna, ni gredica, ni šalunga, ni potpornih željeza - osim pijeska i cimenta - ničega ... a želja je jaka.
Čovjek je imao samo nekakvu jadnu karijolu i volju koja ruši planine.
Sasvim dovoljno.
Jedna karijola napunjena škaljom (kamenjem, šutom) u kuću (zapravo u prostor omeđen zidovima) pa - u kantun. Druga odma do nje. Treća na njih. Pa četvrta pored. Pa peta pored. Pa šesta na njih ... pa sve skupa pola metra u visinu, pa metar, pa metar i po ... i za tjedan dana prostor između zidova napunjen do vrha. Punjena kuća.
Preostalo je samo tih stotinjak kubika materijala poravnati sa vrhom zidova, baciti preko toga neki lancun (sumnjam da su imali najlon) i naliti beton.
Jednostavno, zar ne?
Kako nije bilo ni željeza ni mreže, čovjek je pitao mog pradida za savjet što napraviti da taraca ne pukne.
Ovaj mu je rekao da sredina bude malo viša u odnosu na rubove pa će beton držati sam sebe. Tako je i bilo. Nalili su taracu i sve je ispalo savršeno. Ispred vrata se mogao staviti tapet s natpisom 'home, sweet home'.
Prije toga je jedino tjedan dana trebalo izbacivati onih stotinjak kubika šute.
Za one koji žele znati više na tom se principu navodno gradila šibenska katedrala samo ne iznutra već izvana.
Složiš prvi red kamena, pa drugi, pa treći pa kad više ne možeš dohvatiti umjesto skele sa vanjske strane naneseš pola miljona kubika materijala. Sad kad imaš na čemu stajati digneš još par redova pa opet naspeš zemlju ... i tako do vrha.



Pradid i prababa.
Kako je 35 - milimetarska 'Leica' izumljena tek 1925. did i baba su morali nepomično sjediti nekoliko sati dok svjetlo nije ostavilo trag na ploči. Rezultat je jedna od najstarijih jezerskih fotografija.
Jedina povijest koju volim.

Još jedan zanimljiv podatak je da su pradid i prababa imali trinaestoro djece od kojih je sedam umrlo. U ono doba sasvim uobičajena pojava. Bolesti od kojih se danas par tjedana eventualno ne ide u školu. Umjesto ispričnice mogu opravdati mater ili otac.
Jebem te živote.

LJUBAN

Pradidov sin, did Ljuban bio je sve što njegov stari nije.
Sirotinja u pravom smislu riječi, ali optimist i zajebant čija je zajebancija rušila planine.
Karakterističan primjer:
- Ljubane, poskupilo je brašno!
- To nek se brinu ovi ki imaju šoldi, nama je isti kurac!

Kad bi nedjeljom zvonilo podne ponekad bi s dvora rekao babi:
- Cvita, ajmo se i mi po ure sakriti u kuću pa će svit misliti da i mi isto ručamo.

Ipak, najluđa epizoda iz njegova života bila je ona ratna.
U nekoj šumi tu u dalmatinskom zaleđu opkolili su kuću u kojoj je bio neki švabo.
Did je čuvao onu stranu kuće koja je bila okrenuta prema šumi. Opkoljeni Švabo je sav u panici zakoračio preko prozora i onako nenaoružan (!) potrčao prema didu.
Umjesto da ga je jednim herojskim rafalom zalijepio za zemlju i ušao u udžbenike did je isto sav prestrašen vidio da se ovaj usrao u gaće, vrhom puške mu je pokazao prema šumi i izgovorio jednu od najveličanstvenijih rečenica 2. svjetskog rata.
- Biži ća, ovi su ludi, ovi će te ubiti!

Jedina povijest koju volim.

JEZERA, SREDINOM OŽUJKA, ANNO DOMINNI 2016.

Moram priznati da je to bio jedan jako, jako neobičan osjećaj.
Otac mog prijatelja Tina mi o izumu pradida Martina priča već par godina i kaže da su bili rijetka obitelj koja je imala tako nešto. S današnje vremenske distance mnogima će ovo izgledati tako smiješno i naivno, ali u doba kad nije bilo ničega to mora da je bilo čudo.
Jer u neku ruku i je.
Tino je uzeo ključ, ušli smo u kuću u koju se nije ulazilo dugo, dugo, dugo ....



Na podu razbacane novine s datumima iz 1962., neke stare knjige i svjedodžbe njegovih stričeva.
Penjemo se kamenim stepenicama i ulazimo u prostoriju.
Tino govori:
- Evo ga, to je najvjerojatnije to!
Meni su se od oduševljenja usta razvukla u neviđen osmijeh.
Ne desi se svaki dan da ti vlastita povijest oživi pred očima.

Dakle, govorimo o razdoblju prije 70 godina.
Nema struje, nema vode ni kanalizacije. Kuha se isključivo na ognjištima, trinogama (najčešće lešo ili ispod peke). Kolači (najčešće fritule i kroštule) se spremaju isključivo za blagdane.
I odjednom - revolucija!
U selu se pojavio meštar koji pravi špahere.
Bez nacrta, bez ikakvog obrazovanja, sam s ciglama, malo pijeska i cimenta i voljom koja ruši planine.

Nakon osamsto godina pripremanja leše kokoše i tuke ulica je odjednom zamirisala na pečeno.
Miris se uvukao u grede i zidove, raširio kamenim butama i kalama, a nakon toga bi se uzeo kišobran za zaštitu od sunca i pravac šetnja Donjim putem.

Jedina povijest koju volim.



- 20:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv