Parfemi - PARFEMI POZNATIH SVETSKIH BRENDOVA

---

Click here: Muski parfemi oglasi

---

Ako niste pronašli traženi oglas u mestu, proširite pretragu na okolne gradove. Parfem dolazi u beloj tester kutiji! Testeri se ne razlikuju u trajnosti i intezivnosti od istog parfema u ambalaži namenjenoj za prodaju u parfimerijama. PARFEM - TESTER - ORIGINAL RASPRODAJA!

TESTERI su original narucuje se pouzecem. Parfemi od 40 ml cena 600 dinara. Parfem se otvara notama bergamota i morske vode. Uvek možete izmeniti sve detalje kako bi vaši oglasi bili istaknuti i vidljivi non-stop na pravom mestu!

Kopije original parfema- testeri - Testeri dolaze u svojoj originalnoj ambalaži.

Kvalitetni parfemi u elegantnoj, lepoj i ekonomičnoj flašici po veoma pristupačnoj ceni Zapremina 20ml Takodje pogledajte moju kompletnu ponudu parfema i testera na KPklikom u gornjem desnom uglu ovog oglasa na svi oglasi PRE KUPOVINE imate mogućnost da porukama pitate sve što vas interesujeU Pančevu moguća besplatna dostava na adresu za kupovine preko 2. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac. Troškove poštarine snosi kupac.

TOP 5 NAJBOLJI PARFEMI ZA ODELO + GIVEAWAY
Parfemi u kaseticama prakticnog pakovanja 20 ml cena 300 dinara. Toaletna voda- 100ml Tester Moć ovog mirisa odražava se u ledeno hladnim notama, u blistavim slatkasto iskričavim citrusima i šarmantnim nijansama ljutkastih začina i drveta. Trudimo se da svi oglasi budu realni, odobreni na vreme a za to se brinu administratori koji svakodnevno uređuju i odobravaju vaše oglasne poruke. Troškove poštarine snosi kupac. Kompletno sve na jednom mestu, sređeno i prilagođeno za brzo i lako oglašavanje. U srcu ovog prijatnog, opuštajućeg i elegantnog parfema su ciklama, muškatni orah, rezeda, korijander, ljubičica, bela frezija, morske note, breskva, zumbul i ruža, dok se osnova parfema sastoji od mešavine nota ambera, pačulija, mahovine, kedra i belog mošusa. Bilo šta i bilo kada plaćajte isključivo pouzećem, lično i nakon što se uverite da je polovna roba ispravna i zadovoljava vaše kriterijume u smislu saobraznosti sa oglsnom porukom i cenom koja je istaknuta na oglasu. Troškove poštarine snosi kupac.

[Posao crna gora ponuda|Najnovija jebacina|*How to be Gay in Croatian: Slavonia,]

Oznake: Parfemi, &, muski, i, zenski

Upoznavanje i druženje

---

Click here: Halo oglasi upoznavanja

---

Sajt SEXY SMS OGLASI ne odgovaraju za istinitost navedenih oglasa i ne proveravaju verodostojnost samog teksta pristiglog putem SMS poruke. Trazite Beograd upoznavanje, kontakt ili licni oglasi Beograd? © Copyright - Sva prava zadržana.

One su ostavile svoj lični oglas radi sticanja novih poznanstva, druženja, ljubavne veze ili braka. Ispalo je da je to ipak bila dobra odluka. Iz tog razloga smo za Vas stvorili mesto u kojem možete ostvariti poznanstvo sa bilo kojom devojkom koja se prijavila na ovaj sajt.

Upoznavanje i druženje - Na našem dating servisu UpoznavanjeSrbija. Molimo posjetioce da ne postavljaju oglase u kome nekoga za nesto optuzuju, već da te navode prijave nadleznim drzavnim organima cija je nadležnost rješavanje takvih problema.

Trazite Beograd upoznavanje, kontakt ili licni oglasi Beograd? Na pravom ste mestu! VAZNO: Slanjem oglasa sa svog broja telefona prihvatate ovog sajta i cinjenicu da ce vas broj telefona i oglas biti vidljiv na sajtu odmah posle slanja. Najstroze je zabranjeno reklamirati seksualne usluge za novac, kao i trazenje dopuna za telefon! Najbrze do devojke, dame, za druzenje, sex, masazu. Ukucajte HOG GRAD iz koga zelite damu i posaljite na broj 1202, poruka 240 din. U toku dana dobicete SMS-om broj dame. Ovo su provereni oglasi! A ako se palis na moju cerku Radicu i njenu usku ribicu i sike trojkice kontaktiraj me,i... Najbrze do devojke, dame, za druzenje, sex, masazu. Ukucajte HOG GRAD iz koga zelite damu i posaljite na broj 1202, poruka 240 din. U toku dana dobicete SMS-om broj dame. Ovo su provereni oglasi! Sajt SEXY SMS OGLASI ne odgovaraju za istinitost navedenih oglasa i ne proveravaju verodostojnost samog teksta pristiglog putem SMS poruke. Svaka neovlašćena distribucija materijala sa ovog sajta ili pokusaj zloupotrebe biće krivično gonjen. © Copyright - Sva prava zadržana.

Sexy auto stoperica
Na našem sajtu pronaći ćete sve što Vam je potrebno: opuštene razgovore o trenutnim dešavanjima u zemlji i svetu, ćaskanje o najnovijim sportskim događajima, i tome slično. U toku dana dobicete SMS-om broj dame. Samo devojke i žene iz Srbije se prijavljuju na ovaj sajt u kojem će ostaviti tražene podatke sa svojim slikama. A ako se palis na moju cerku Radicu i njenu usku ribicu i sike trojkice kontaktiraj me,i... Našim oglasima Vaša sreća je na prvom mestu, stoga budite sigurni da ćemo učiniti sve što možemo da Vas usrećimo! Upoznavanje preko interneta je sve popularnije iz razloga što je sve pojednostavljeno, brzo, lako i garantuje potpunu anonimnost i diskreciju.

[Kiki Lesendric I Piloti|Seksanje video|Sex and city online sa prevodom]

Oznake: srbija, upoznavanje, licni, oglasi, po, gradovima:

Najbolje poze za seks u automobilu

---

Click here: Najbolja poza u sexu

---

Prakticiraju ga, upravo zbog toga, najčešće mladi i seks u autmobilu će uvijek biti vezan za mladost. On legne na nju i ulazi odpozadi a rukama se odguruje tako da je njegovo telo visoko uzdignuto, tako da njihova tela formiraju Y, odnosno oh Da! Neka vaša guza malo viri izvan ivice stola, a on neka se čvrsto osloni na svoje noge, dok vaše idu preko njegovih ramena.

Probajte pozu u kojoj ste vi gore. Zato slobodni mrdni kukovima. Lotos Kao i žene, muškarci baš ne uživaju u ovoj pozi jer je komplicirana.

9 poza u seksu koje morate isprobati - Najbolja poza za sticanje samopouzdanja Ukoliko imate problema sa samopouzdanjem tokom intimnih trenutaka ili vam neki deo vašeg tela predstavlja izvor srama ili frustracije, najbolji lek za to nalazi se u dve ključne reči - vi gore.

Za prvi put je najbolje da ona lezi, jer tako ona moze lakse da se opusti sto je najbitnije. Ne znam koliko je kad je ona odozgo zgodno jer su noge zategnute i svi ti misici oko guze i sl. Znaci govorim ti iz mog iskustva. Misionar je za to po mom misljenju najbolji. Posle probajte ostale kombinacije! Meni je prvi put trajalo... Pazi kad se ne secam, al nesto kratko. I nije bilo nesto extra. Drugi put mi je trajalo 45 minuta. Ma i taj prvi put dodje i prodje... Samo polako, nista na silu, pazi da ne isflekate nesto i... Izvinite kazite mi koja je to misionarska poza?? I nemojte da mi se smejete necitam ja bash toliko literaturu te prirode Nemam pojma kako mi jebilo prvi put samo znam da sam bio silovan,,,,i trajalo je bogami dosta dugo... A misionarski polozaj je ovaj.. To je misionarski polozaj.... E sita sam se ismejala dok sam citala ova trabunjanja o prvoj pozi. Da neko nesto nije zaboravio! Pa dajte ljudi, da se i vasi roditelji tako razmisljali niko od vas nikad ne bi bio napravljen!

NEKA VRISTE OD ORGAZMA! Ove tri poze dovode zene do LUDILA!
Zapravo, u Sjedinjenim Američkim Državama postoji čitav niz uvrnutih zakona koji ograničavaju slobodu u seksu. Potrudite se da ga obradujete nekom omiljenom tehnikom. Ona rukama obavije njegov vrat i prepusti se njegovoj kontroli. Ritam ljubavne igre odredjuju oboje. Izvinite kazite mi koja je to misionarska poza?? Iks-oks Ona legne na leđa na krevetu ili na bilo kojoj mekanoj površini s jastukom pod glavom. Kontroliše brzinu i dubinu penetracije, dok on samo posmatra kuda brod plovi. Svojom snagom je pridržava i ona se oseća veoma sigurno dok njena sigurnost zavisi od njega. Njihova dominacija mora da bude maksimalna. Ne moraš da izvodiš akrobacije, da se oslanajaš na vrhove svojih prstiju, balansiraš i odravaš ravnotežu dok vodiš ljubav.

[Speakup :: Vrtić|Dobra gay mjesta za izaći u osijeku[1/5]|Debele cure sex]

Oznake: Ovo, je, najbolja, POZA, u, seksu, za, KRUPNIJE, žene

Billye Lettes-Tamo gde je srce.pdf

---

Click here: Vrući seks dok sam stopirao na putu za more!!!

---

Drevna umjetnost astrologije je bila zasnovana na postavci da se zemljani nalaze nekako pod uticajem energije iz kosmosa. Dnevna soba u tamnosivoj boji, sa povremenim prelijevanjem nijansi crnog i tamnoplavog horizonta, razvučen na posebno odabranim mjestima.

Postoje i druge drevne aplikacije. Tada mi je postalo jasno. Bog je možda ludak.

Gregori Benfor -Vremenski pejzaž.pdf - Gordon je u takvim trenucima uvek imao osećanje da Lejkin, ima u svom maternjem jeziku, mańarskom, izvesne izraze koje bi rado upotrebio ali koje ne može da prevede na engleski. Kao što rekoh: jeza, umrtvljujuća, panična, manično-depresivna, na granici smiješnog i ubitačnog… Iako me ta teorija sablaznila više nego i najrazornije činjenice kakve se mogu naći kod npr.

Nadahnjujuće je to putovanje za sve nas. Na očaravajući i privlačan način pokazuje unutarnje putovanje do probuđenja. Svi možemo zahvaliti Svamiju Radhanathu što nam je poslao pozivnicu. Svoju je priču ispričao nevjerojatno iskreno: izazovi sedamdesetih, njegove sumnje, nade i razočaranja, kulturni šok i prijateljstva koja je našao i izgubio... Dodajmo tome prstohvat opasnosti, neizvjesnosti i iznenađenja, pa njegova prica postaje dubok, iskreni memoar koji se čita poput romana... Neke će pak čitatelje nadahnuti Svamijeva duhovna saga te će u njegovu putu pronaći tragove vlastite potrage. To nas može stubokom promijeniti, jer postajemo poput osoba s kojima se družimo. Auturova silna posvećenost ostvarenju vlastita nauma, način na koji je naučio vjerovati u Božju pouzdanost, i njegova nada opisani su sa silnom ljubavlju i potpunom iskrenošću. U potrazi za domom jedna je od najupečatljivijih i najintimnijih ispovijedi o životu i pustolovinama jednog američkog svamija koja čitatelju pruža priliku da i sam iskusi sličnu preobrazbu. Kako imam čast pobliže ga poznavati, ne sumnjam da će buduća pokoljenja ovaj memoar smatrati fascinantnim i nadahnjujućim. U svakom poglavlju daje uvid u život po neke velike duše koja je utjecala na njegova razmišljanja... Ovu knjigu moraju pročitati svi tragatelji za duhovnošću. Putovanje Radhanatha Svamija iz vanjskoga svijeta u svijet unutrašnjosti izaziva divljenje. Njegova potraga za duhovnim kraljevstvom, Indijom, nevjerojatan je doživljaj. Strastven je tragatelj za istinom i to je vrlo jasno, jer je najzad okusio draž izravna susreta s dušom. Poštujem svoga prijatelja Radhanath Svamija zato što je krenuo na hodočašće tijekom kojeg je iskusio jedinstvo u različitosti — neodvojivi dio indijske kulture — i pronašao razne duhovne vodiče na putu stjecanja Adhyaatma Vidye znanja o duši. U potrazi za domom priča je o tragatelju koji je pronašao što je tražio. Neka mnogi budu nadahnuti onim sto je iskusio. Čitatelju se pruža prilika da promijeni vlastiti život upravo kako ga je promijenio i sam autor. Radhanath Svami zapaža i najmanje detalje, a nevjerojatna sposobnost pamćenja omogućila mu je da se sjeti iskustava koja je proživio prije skoro četrdeset godina. Knjiga koju morate pročitati. Uvidi su to u kaleidoskop indijske duhovnosti koji prirastaju srcu. Nezamjenjiv vodič svima koji tragaju za putem kući. Njegova duboka vizija, moćan razum, nepokolebljiva volja i neobična osobnost nalaze se na svakoj stranici knjige. To je opis potrage za smislom i ispunjenjem na koju se dao američki tinejdžer u ovom nemirnom dobu. Proputovao je Europu i Srednji Istok te se najzad našao u mističnom svijetu Indije. Ova je priča ispunjena pustolovinama, humorom i ljubavlju. U potrazi za domom preporučio bih kao obvezno štivo svima koji tragaju za duhovnošću. Published by arrangement with Mandala Publishing, 10 Paul Drive, San Rafael, California 94903, USA. U potrazi za domom AUTOBIOGRAFIJA AMERIČKOGA SVAMIJA Radhanath Svami Svim mojim vodičima iz raznih vjera, koji su mi udijelili samilost i mudrost dok sam se spoticao na svom putu kući. Mojim roditeljima koji su me othranili nesebičnom brigom i ljubavlju. Nikad nisu odustali od svoga razmetnog sina. Mome guruu, koji mi je promijenio život bezuvjetnom ljubavlju. Mnogim iskrenim dušama, mojoj braći i sestrama, koji poput mene tragaju za izgubljenim blagom svoga srca. Jedna je bila pogrebna, a druga žrtvena. Jedino što sam na sebi imao bila je isposnička pregača i hladan mi je vjetar prodirao do kostiju. Obuzela me duboka i snažna čežnja. Što li radim ovdje sam, smrznut, izgladnjeo i daleko od kuće? Hoće li se moja potraga pokazati uzaludnom? Promotrio sam zvijezde koje su pal ucale kroz krošnju staroga stabla banjana. Noćne su ptice sjetno pjevale negu tužbalicu. Dalje niz rijeku blistavo su gorjele žrtvene vatre u koje su sveti ljudi zamršenih vlasi što im sezahu do koljena bacali ponude bilja prodornoga mirisa. Zatim bi šake još gorućega pepela premazivali po svojoj koži pa kretali prema svetištu u koje sam i sâm silno žudio ući. Bilo je proljeće 1971. Po godinama sam tek zakoračio u zrelost, a bio sam pola planeta daleko od svoga doma u predgrađu Chicaga. Žudio sam za utjehom koje pruža sveto mjesto, gdje bih mogao uputiti molitve za vodstvo. Sat vremena prije toga, nalazio sam se pred golemim dverima staroga hrama koje su krasili mitski lavovi, zmije, bogovi i božice. Dok sam se, pun iščekivanja, penjao uz kamene stube, čuvareva me palica dohvatila preko grudnoga koša. Ostavši bez daha, pao sam na koljena. Ljutito me pogledao i štapom udario po znaku na kojemu je pisalo: ZABRANJEN ULAZ STRANCIMA. Ali što će ti bijesna svjetina sad učiniti, ne znam. Slomljen i snužden, uputio sam se na obalu rijeke. Ovamo me je dovela intenzivna potraga za duhovnim smislom i nisam se namjeravao vratiti. Gledajući svece, nečeg sam se dosjetio. Kleknuo sam pored jame u kojoj je dogorjevala žrtvena vatra, zario obje ruke u topli, prašni pepeo te iz njega uklonio komadiće užarenog ugljena. Dršćući, nanio sam pepeo na svoje mršavo tijelo sve od zamršene kose pa do žuljavih bosih nogu. Pepeo ustajalog mirisa pržio mi je nosnice, stezao grlo i sušio usne. Tijelo sam omotao u dvije tkanine umrljane od pranja riječnom vodom koje su mi služile kao isposničke halje. Zatim sam se ponovno prikrao istim dverima, a srce mi je umalo iskočilo iz grudi. Isti stražari s palicama u rukama ovoga me puta nisu prepoznali, pa su me propustili. Tako sam došao u široko nenatkriveno dvorište sred kojega se nalazio drevni oltar. Znao sam da mi je život u opasnosti ako me otkriju. Nekoliko je tisuća ljudi nestrpljivo čekalo da vide taj oltar. Smjeli smo prići samo jedan po jedan. Ja sam se strpljivo smjestio na kraju reda i polako napredovao dalje. Najednom je pored mene prošao onaj isti vođa redarstvenika koji me je ranije napao. Zadržao sam dah i okrenuo glavu na drugu stranu osjećajući silan nalet adrenalina. On je stao preda me, zagledao se u moje lice prekriveno pepelom i prorežao neko pitanje na mjesnoj varijanti hindskoga jezika. Nisam razumio ni riječi. Znao sam da bi me ovdje dokrajčila ijedna riječ engleskoga. Kad mu nisam odgovorio, sav se zajapurio i počeo postavljati pitanje za pitanjem, ovaj put mnogo glasnije. U mislima sam vidio kako tratim godine u prljavom nepalskom zatvoru ili nešto još gore. Stajao sam pred njim potpuno miran, praznoga pogleda, jer sam znao da je naučen nanjušiti sumnjivce. Je li me prepoznao? O tomu sam mogao samo nagađati. Sinula mi je nova zamisao. Jednom sam rukom pokrio usta, a drugom mahao s jedne strane na drugu kao što čine mauni babe, isposnici koji se zavjetuju na neprestanu šutnju, kako bi drugima obznanili svoj zavjet. Nato me policajac zgrabio za ruku i odvukao na stranu. Kamo li me vodi? Je li me uhitio? Povikao je, našto na što su mu istoga su xv časa u pomoć priskočila dva pomoćna čuvara. Tako okruženoga sa svih strana, proveli su me kroza sve one hodočasnike i doveli do mjesta gdje je bila najveća gužva. Onda su svi podigli palice i zagrmjeli poput gromova. Hoće li ovo biti javno batinanje? Neće me valjda svjetina rastrgati, jer sam narušio svetost njihova oltara? Policajci su sve glasnije i glasnije vikali, a ljudi su se razmicali. Prestrašen, čekao sam ishod događaja. Muškarci su me vukli kroz nemirnu gomilu dok se nisam našao pred samim oltarom, šarenom pagodom veselih boja iz koje su se izvijali kolutovi sandalovinom namirisanoga dima. Pred oltarom je stajao ogroman kameni bik, a na oltaru kameni lik Šive, odjeven u izvezenu svilu i nakićen sjajnim zlatom i dragim kamenjem. Vođa policajaca je podigao štap i stegnuo mi ruku. Zar će me dotući pred samim svetim kipom? Okružen svojim poručnicima i držeći palicu nad glavom, počeo je dovikivati naredbe svećeniku koji je požurio natrag prema oltaru. Ja sam samo čekao i tresao se od straha. Onda je iz unutarnjega svetišta izronio glavni svećenik omotan u halje od crvene svilene. Na čelu je nosio veliki krug od crvenoga praha, a oko vrata zlatnu ogrlicu i nisku suhih sjemenki rudrakše. Dubokim je, hipnotičkim glasom izgovorio sljedeću mantru: om namah šivaja. Sav u znojan unatoč hladnom vjetru, čuvar koji me je držao dovikne nešto glavnom svećeniku, što ponovno nisam shvatio. Glavni ga je svećenik pažljivo poslušao, klimnuo glavom, zatvorio oči i umirio se. Hodočasnici su nestrpljivo bučili, a vrijeme je prolazilo. Onda se glavni svećenik uspravio, duboko udahnuo i počeo recitirati napjeve iz drevnih spisa na sanskrtskom jeziku. Silno sam se iznenadio kad mi je oko glave omotao svileni turban. Potom mi je preko ramena stavio šal, a oko vrata mi nanizao nekoliko vijenaca od jasmina i kraljice noći. Čelo mi je premazao pomašću od sandalovine i najzad mi ponudio vodu za piće začinjenu šafranom. Zaprepašten, shvatio sam da policajci zadržavaju gomilu ne bi li mi omogućili posebnu priliku da obožavam Gospodina i primim počasti od hrama. Glavni mi se redarstvenik ponizno naklonio, sklopljenih me ruku zamolio za blagoslov i otišao. Je li moguće da me nije prepoznao? Možda je znao tko sam, ali je cijenio moju odlučnost? Nikad to neću saznati. Bilo kako bilo, obuzeo me je duboki osjećaj poniznosti. Oglušio sam se o ljudske zakone xvi i zaslužio batinanje, ali Bog je milostiv. Stajao sam pred oltarem premazan pepelom i odjeven u bijedne isposničke halje, dok su svila i cvijeće nekako neprimjereno ležali na mojoj zamršenoj kosi. Čvrsto sam stisnuo suzne oči, sklopio ruke i molio da mi se otkrije pravi put. Vratio sam se na obalu rijeke i sjeo na hladnu zemlju. Noć je bila bez mjeseca i zvijezde su svjetlucale na tamnu nebu. Povjetarac je šumom nosio miris jasminovog cvata, a tišinu je narušio samo huk neke sove. Gledajući niz riječni tok, pitao sam se kamo će me odnijeti rijeka sudbine. Kako li sam se kročio u život koji je bio toliko stran mojemu odgoju, ali toliko blizak mojoj duši? Nagonski sam osjetio da ne bih trebao biti tamo. Srce mi je brže zakucalo. Na željeznim je držačima usred prostorije visio dvoručni uteg s teretom od preko sotinu kilograma. Imao sam sedam godina, bio sam nizak i mršav, kratke crne kose, smeđih očiju i tamne puti. Kad sam dodirnuo utege, osjetio sam se još manjim. Odveo me do drvenog ormara koji je bio mnogo viši od nas djece, otključao ga i širom otvorio vrata. Uperio je prst na hrpu časopisa. Časopis je bio pun slika obnaženih žena u izazovnim položajima. Moje se malecko tijelo sledilo. Nikad prije nisam vidio što je djevojkama ispod odjeće. Izgledalo je silno neobično i zabranjeno. Potvrdio sam glavom, ali nisam baš bio siguran što reći. Hitro zaklopivši časopis, gurnuo sam ga natrag u ormar. Pažljivo sam vratio oružje u ladicu, trudeći se prikriti svoj strah. Prestravljen, stajao sam oči u oči s Adolfom Hitlerom. Obje su strane fotografije bile pomno ukrašene povezima za nadlakticu na kojima su bile izvezene nacističke svastike, a ispod okvira visio je bodež s blistavom svastikom na dršci. Srce mi je sišlo u pete. Strahotni su mi prizori bljesnuli pred očima. Često sam slušao starije članove svoje obitelji kako razgovaraju o pokolju što su ga nacisti prije nekoliko godina izvršili nad našim rođacima. Otkad su nacisti 1941. Kažu da ste vi ubili Isusa. Njegove mi riječi nisu imale nikakvog smisla. Nisam znao bih li se skrio, plakao, ili pobjegao. Ipak, Židov si, pa ću te možda mrziti kad budem veliki. Ali nadam se da ne. Danny je zaključao ormar i odveo me u kuhinju gdje je bila njegova majka. Na stolu su nas čekala dva tanjurića s keksima od vanilije i dvije čaše hladnoga mlijeka. Ona se nasmijala, ali ne odveć srdačno. Glasno škripanje poda najavilo je ulazak Dannyjeva oca. Bio je to zdepast čovjek četvrtaste brade, kratke prosijede kose ošišane na vojničku, malenih očiju prodorna pogleda i lagana osmijeha od kojeg bih se smrznuo. Osjećao sam se tako ranjivo pred njim. A što ako su keksi otrovani? Ali što sam sad mogao? Bojao sam se ne probati ih. Jeo sam kolačiće i trudio se skrivati svoj golemi jad. Pri svakom sam zalogaju molio Boga da me zaštiti. Kući sam išao blijed kao duh. U toj dobi nisam imao razvijenu moć rasuđivanja, ali bio sam jako, jako povrijeđen. Stajala je u kuhinji s pregačom oko pojasa i razvlačila tijesto preko okruglog stola u našoj blagovaonici. Onu koju najviše voliš. Vjerovao sam da me Bog voli. Dok sam ležao u krevetu i zurio u strop, pokušavao sam shvatiti silno proturječje ljubavi i mržnje koje su bile povezane s istim Bogom. Kao nedužno dijete, često sam se molio, bilo u mislima ili šaptom. Najčešće bih se molio u krevetu dok ne bih zaspao. Tada bih osjećao sam da me netko sluša i štiti. Vjerovao sam da je to Bog koji me čuje i koji je uz mene. Pa ipak, imao sam mnogo pitanja o tomu božanskom biću. Često sam se pitao: Tko je to biće koje zovu Bogom? Je li poput golema oblaka ili gotovo nevidljive sjene? Ili je pak prijatelj koji čuje svaku moju molbu i koji je toliko stvaran da mi se ponekad čini kako ga dotičem mislima? M oji roditelji, Gerald i Idelle Slavin, nisu bili odveć naklonjeni službenom pokazivanju religijske pripadnosti. Svoju su vjeru u Boga izražavali time što su bili zahvalni, velikodušni, srdačni i posvećeni obitelji. Oboje su odrasli za vrijeme velike depresije te su od malena teško radili ne bi li izdržavali svoje obitelji. Vlastitoj djeci željeli su priuštiti najbolje od svega, no nisu nas htjeli razmaziti. Uvijek su nas učili da budemo zahvalni za sve što imamo i za sve što dobijemo. Kad sam imao četiri godine, 1955. Mirno susjedstvo u kojem smo živjeli bilo je u travnatnoj ravnici prepunoj stabala. Djeca su se igrala na praznim parcelama i u tihim ulicama gdje su se nizale umalo identične kuće. Radije sam sjedio na podu, što su mi roditelji branili. Tako sam sporazumno prilikom objeda stajao za stolom, čak i u restoranima. Kad bi pak meni kupili novi komad odjeće, majka ga je morala mnogo puta oprati jer ga nisam htio nositi dok ne bi izgledao staro. Sramio sam se biti bogatiji od drugih te sam obožavao siromašne i potlačene. Jednom je otac izveo obitelj na večeru u klupski restoran. Prekinuo sam cijelu večeru kad sam se iznenada ustao od stala i izjurio kroz vrata, jer nisam mogao podnijeti da me za stolom poslužuje dečko koji je išao samnom u razred. Kad me je djed Bill našao samoga u autu, objasnio sam mu kako se osjećam. Njegova narav, ispunjena ljubavlju, bila je odraz njegove duboke vjere. Uvijek sam se divio kako je na svoj tih i skroman način pokušavao pomiriti život u Americi s tradicijom koju je donio iz staroga svijeta. Često bih ga vidio kako u sebi tiho moli prije jela iako smo svi mi oko njega već počeli jesti. Kad sam stasao za hebrejsku obuku, otac mi je nije mogao priuštiti. Ipak, trudio se da mi pruži najbolje što je mogao. Kad sam napunio trinaest godina, prišao rabinu Lipisu i zamolio ga da izvede jednostavan obred bar micve kako bih bio blagoslovljen. Rabi srebrnkaste kose koji se uvijek držao nekako svečano, rado me je bez naknade poučio osnovnim hebrejskim molitvama. Engleski je govorio s jidiškim naglaskom, a glas mu je u tom trenu drhtao od osjećaja. To je prava rijetkost u današnje vrijeme. Osjećao sam zaštitu koju je pružala njegova ljubav. Mislim da je to nešto što svakome djetetu treba. Njihova je glazba ustajala protiv rata, predrasuda i društvenih nepravdi, ali dušu su mi najviše dotaknuli svojim pjesmama o Bogu. Zatvorio bih oči, opustio se i upijao svaku riječ. U potrazi za smislom života, folk glazbenici poput Petea Seegera i Boba Dylana poticali su pobunu koja je jačala u meni. Folk glazba me je očaravala duboko smislenim riječima, ali blues mi je dirao srce golim osjećajima. Blues govori o osjećajima i žudnji, to je glazba kojom se tuga iz srca prelijeva u svaku notu ili riječ, nalazeći olakšanje i radost u takvom izražavanju. Dok bih slušao pjevača bluesa kako vapi za izgubljenom ljubavi i ja bih plakao za svojom izgubljenom ljubavi, iako još nisam znao za kim točno. Ja sam bio introspektivno i sramežljivo dijete koje je pazilo na osjećaje drugih. Ali, Marty, moj stariji brat, imao je šesto čulo za to kako ih može naljutiti. Te je godine Monk maturirao. Nadimak mi je ostao, ali sam njegovu ironiju shvatio tek mnogo godina kasnije. Iako ne mogu reći da sam bio vrhunski borac, bio sam iznimno predan, kao i svemu drugomu što me zanimalo. Trener i ostali članovi momčadi nadali su se da ću za nekoliko godina biti prvak. Ispočetka sam volio izazov borbe, a i lako sam dobivao školarine. No, istovremeno se u meni zbivalo nešto neobično. Počeo sam silno žudjeti za smislom života koji bi bio nešto više od prestiža, bogatstva i društvenih trendova. Kako sam mogao biti zadovoljan u idiličnomu Highland Parku, kad sam znao da su Afroamerikanci poput roblja zatočeni u getu samo nekoliko kilometara dalje? Kako me je mogla usrećiti medalja za najboljega hrvača kad su moji tek nekoliko godina stariji prijatelji pod prisilom bačeni u strahote Vijetnamskoga rata? Dok su me proganjala takva pitanja, s nekolicinom sam prijatelja počeo sumnjati u samu srž našeg života. U potrazi za smislom, gorljivo sam podržavao pokret za građanska prava Martina Luthera Kinga mlađega, te sam strastveno slušao Malcolma Xa i čitao knjige o društvenoj reformi. Bassoon i Gary bili su mi najbolji prijatelji i vršnjaci s kojima sam se družio od svoje desete godine. Te smo se godine nakon škole zajedno zaposlili u praonici automobila i radili puno radno vrijeme tijekom ljeta. Bio je to težak rad, ali sam ga volio. Uz taktove soula radili smo rame uz rame sa starijim Afroamerikancima koji su dolazili iz različitih geta s južnoga kraja Chicaga, daleko od nevinoga Highland Parka. Dok sam se družio s takvim ljudima, koje je gotovo dotuklna neimaština, alkohol i rasna diskriminacija, sirova pjesma pjevača soula ili bluesa doista je dirala srce. Bilo mi je petnaest i mučila su me pitanja na koja nisam znao odgovora. Tada mi je šesnaestogodišnji prijatelj poginuo u prometnoj nezgodi. Automobil mu je proklizao na ledu i sletio pravo u ledenu vodu jezera Michigan. To me nagnalo da se ozbiljno upitam tko sam i kamo idem. Činilo mi se da se cijeli svijet kliže na ledu neizvjesnosti. Tražeći nekakvo utočište, preselio sam se u podrum naše kuće i prekrio zidove psihodeličnim posterima koji su sjajili pod ultraljubičastim osvjetljenjem, a sa stropa sam objesio ribarske mreže. Mirisni štapići od jasmina ispuštali su gust dim koji je lebdio u sobi poput oblaka. Da bih pojačao taj snoliki dojam, ponekad bih upalio i blještave snopove stroboskopa. U samoći sam slušao glazbu 7 koja se tijekom šezdesetih godinama smatrala revolucionarnom. A Day in the Life od Beatlesa pobuđivala je u meni želju da potražim smisleni život a ostavim sve površno. Dok sam sklopljenih očiju i zavaljen slušao kako George Harrison izvodi Within You, Without You, uza zvuk njegovog sitara vapio sam za unutarnjim mirom. Mnogo bih puta ponavljao i Ray Charlesovu dirljivu izvedbu Old Man River uz koju bih sjedio nepomičan i žalio potlačene. Kad bih slušao B. Kinga, tužni tonovi koji su navirali iz njegove gitare prodirali bi mi u srce te bih se pitao zašto se tako dobro osjećam slušajući tužne pjesme. U školi kojom su dominirali konzervativci, sportaši i navijačice, bili smo u manjini. Počeli smo puštati kosu, isprobavali učinke marihuane i LSD-a te se općenito bunili protiv vrijednosti generacije naših roditelja. Ali bio sam rastrgan. Kako nikad nisam volio razočarati druge, nećkao sam se napustiti hrvačku momčad. Nisam imao srca razočarati trenera i članove. Sama je škola od mene očekivala da momčad dovedem do prvenstva. Rođen je da bude prvak, ali mi se čini da mu nešto odvlači pažnju. Ubrzo potom, sudjelovao sam na nekom prestižnom turniru. U prvih pet sekundi borbe oborio sam protivnika na tlo. Gomila je zaurlala, navijajući za mene, ali ja sam pao na koljena, nepokretan. Od siline borbe, ramena mi je kost iskočila iz čašice i probila prsne mišiće. Tijelo mi je probola užasna bol. Zajedno s ramenom, sa svog je mjesta u mom životu nestala i strast za pobjedom koja je ionako već bila na umoru. Dok sam se pred stotinama gledatelja u gimnastičkoj dvorani tresao od boli, u sebi sam tiho zahvalio Bogu. Ono što nisam imao hrabrosti ostaviti sâm, nestalo je iz mog života. Vjerujem da je to bilo djelo sudbine. Gary je bio pobunjenik koji se doista pronašao kad je otkrio kontrakulturu. Za ljetnih praznika nakon drugog razreda srednje škole zaputili smo se u Kaliforniju. Uživali smo u slobodi koju smo pronašli na ulicama Sunset Strip i Haight-Ashbury. Bio je to raj za djecu cvijeća, gdje smo upoznali smo mnoge divne ljude, zanesenjake poput nas. Sreli smo i one niska morala koji su mislili da je dobro biti destruktivan, neuljudan ili hedonističan, ali smo se držali podalje od takvih. Bio sam poput mnogih iz moje generacije — mlad, divlji i gladan pustolovina. Pa ipak, u tom sam razdoblju po prvi put uočio da je sve moje želje nadvladala težnja za duhovnošću. Gorjela je u mom srcu i svakim danom bivala sve snažnija. Upijao sam svaku riječ i poželio još više. U nekom od djela koja sam potom pročitao, našao sam drevnu indijsku tehniku tihe meditacije na sveti slog om. Tijekom svojih unutarnjih putovanja pronašao sam suptilnu stvarnost koja je bila toliko duboka da sam žudio zaroniti dublje. Jednoga sam jutra u dvorištu na sveučilištu vidio plakat koji je oglašavao predavanje na temu transcendentalne meditacije. Bradati Amerikanac duge kose koji se zvao Mike govorio je o znanosti o svijesti koju je poučavao Mahariši Maheš Jogi. Mike me je pozvao da posjetim mjesto Hollywood na Floridi gdje bez ikakvih obaveza mogu dobiti mantru za osobnu meditaciju. Kad sam stigao, na oltar sam stavio cvijet, platnenu maramicu i trideset pet dolara. Zauzvrat mi je netko u uho prošaptao mantru koja se sastojala od jednoga sloga. Svakodnevna meditacija postala je najvažniji dio mog života. Sjeme mojih duhovnih sklonosti brzo je klijalo. Ipak, zajedno s njim, izrastao je i korov — nesklonost zatucanosti i fanatizmu. U ono sam vrijeme pustio kosu protestirajući protiv normi koje su nametnuli vladajući slojevi te sam postao metom za one koji mrze hipije. Ta je grupa uključivala i policajce koji bi me redovito zaustavljali, pretraživali me i dodijavali mi. Istinu govoreći, osjećao sam neku vrst niskog ispunjenja kad bih vidio kako me ljudi mrze zbog duge 9 kose, pripadnosti manjinskoj religiji ili uvjerenja. U to sam vrijeme također počeo shvaćati da kad mrzim one koji mrze mene, znači da dijelimo istu boljku. Žudio sam srušiti granice koje je nametalo sektaštvo i otkriti suštinu svih religija, jedinstvo Boga. Na fakultetu sam studirao psihologiju i društvene znanosti, ali meditacija i glazba ostale su mi na prvom mjestu. U gradu Opa Locka koji se nalazio nedaleko fakulteta, postojala je kuća koju su zvali Pepeljara. U njoj je živio James Harmon, predani glazbenik, kojega smo ga znali pod nadimkom Jimmy the Bear Medvjed. Taj je krupan bradati čovjek duge kose bio glavni vokal i svirač harmonike za Burning Waters Blues Band. Bear me volio kao da sam mu mlađi brat. Jednoga se dana ponosno nasmijao i u ruku mi tresnuo jednu od svojih harmonika. U srcu nosiš duboke osjećaje, a to je blues. U to sam se vrijeme sprijateljio s nekolicinom Afroameričkih studenata. Jedan me je od njih upoznao s gospođom koja je blisko surađivala s Martinom Lutherom Kingom mlađim. Ta nježna žena snažne volje svoj je život također posvetila borbi za ljudska prava te djelovala kao jedan od vođa Pokreta za građanska prava. Mnogo smo puta vodili duboke razgovore o viziji Dr. Kinga i njegovoj tužnoj pogibelji. Bila uvjereni Baptist, ljubazna, dobrostiva i dobrohotna, no neustrašivo odlučna. Jednom je u nekom dijelu Miamija organizirala mimohod za građanska prava i pozvala me da sudjelujem. Kad sam se pojavio, bijeli dječak u crnačkoj povorci na krajnjem jugu Amerike, procvala je od sreće. Ponosno mi je pružila ruku i povela me da hodam pored nje na čelu povorke. Promatrači su bili zgranuti što me vide. Bijeli rasisti prijetili su i rugali nam se dok smo prolazili. Neki su na nas bacali kamenje ili boce, a policija je okretala glavu. Majka se osmjehivala kad je tristotinjak sudionika povorke zapjevalo pjesmu Sama Cookea A Change is Gonna 10 Come i We Shall Overcome. Vrhunac mimohoda bilo je okupljanje u parku gdje su se svi sudionici posjedali na sklopive stolce. Sjedio sam pored svoje prijateljice sve dok nije otišla do mikrofona koji se nalazio ispod kokosove palme. Glas joj je grmio, pun uvjerenja. Moramo se neustrašivo ujediniti i zahtjevati svoja prava, ali ne vatrenim oružjem već poštenjem i vjerom u Svevišnjega. Moramo bojkotirati sve ono što imalo zaudara na netrpeljivost. Pred onima koji nas tlače, nikad se ne smijemo bojati istine. Nećemo odustati od svoga nauma sve dok se zauvijek ne polome lanci robovanja i dok ne budemo mogli povikati: Najzad smo slobodni, najzad smo slobodni! Velečasni King imao je san. On je za svoj san umro. Mi ćemo za njegov san živjeti. Na vatru treba odgovoriti vatrom. Ova je nacija svoju slobodu izborila ratom, a ne mirotvorstvom. Moramo si obećati da ćemo istrijebiti bijele tiranine i spaliti njihove gradove. Danas je besramno, u našoj povorci, hodao u prvom redu i ostavio nas crnce pozadi. Opisao me je kao predstavnika svega što su prezirali. Vikao je te huškao gomilu na osvetu i odmazdu. Moja je prijateljica skočila na noge da me brani, no onaj ju je čovjek nadglasao svojim bijesom, jer 11 su sad mikrofon i većina okupljenih bili u njegovim rukama. Ja sam te pozvala na čelo povorke i Bog to zna. Vjerovao si mi, a sad si u opasnosti. Neka Bog bude s tobom. Moja je prijateljica pažljivo pratila kuda idem, spremna da ustane i brani me. Nisam mogao vjerovati kako su ti ljudi, dok su žudjeli za jednakošću i pravdom, u tolikoj mjeri usmjerili pažnju na različitosti da ih je to potaklo na nasilje. Kad sam najzad utekao, duboko sam odahnuo. Iskustvo koje sam stekao toga dana samo je povećalo moju ljubav prema Dr. Kingu i njegovim sljedbenicima. Osjećao sam kako su se protiv ugnjetavanja borili potpuno posvećeni svojim idealima te nisu posustajali niti na jednoj razini. Šetao sam sâm pod suncem na Floridi i sjetio se retka koji mi je rasvijetlio nedavno iskustvo: Onaj tko nema ideala za koji je spreman umrijeti, nema ničega uistinu vrijednog za što bi živio. Tada mi je postalo jasno. Martin Luther King mlađi imao je san za koji je živio i umro. Taj je san promijenio svijet. Zar nema svatko od nas tu istu moć, ako nastavimo slijediti svoj poziv? Z avršio sam prvu godinu na sveučilištu Miami Dade. Došli su ljetni praznici i ja sam se potpuno sam zatekao kako podižem palac na rubu autoceste u zabiti države Pennsylvanije, dok mi je kovrčava crna kosa padala niz leđa. Dan je bio vlažan, a ja sam krenuo sam posjetiti prijatelja u New York. Sa svojih devetnaest godina, 160 centimetara visine i jedva 60 kilograma težine, osjećao sam se krhko i ranjivo kad god bih stopirao. Trebala su tri sata da preda mnom zakoči hrđavi Plymouth iz 1959. Vozač je zaudarao po pivi i duhanu. Iskašljao sam crni dim kojega sam se nagutao iz njegova auspuha. Ponekad sam se na cesti osjećao kao slobodna meta za ljutite i negativne ljude, ali sam se nadao da će mi ta vrsta poteškoća pomoći da se razvijem. Znao sam da se trebam učiti strpljenju, izdržljivost i i molitvi pomoću kojih ću nadići prepreke. Naša je kosa bila pokazatelj naših uvjerenja. Živjeli smo svoje ideale. Prije godinu dana, našu je skupinu prijatelja zasuo suzavac na Nacionalnom skupu demokrata u Chicagu, a konzervativna nas je policija često napadala na sveučilistu. Sve nam se to događalo jer smo žudjeli za smislenim životom koji se ravnao prema idealima za koje smo bili spremni živjeti i umrijeti. Nikome nisam želio zlo, no moj je izgled u nekima izazivao mržnju. Nakon što sam satima čekao prijevoz na onom autoputu u Pennsylvaniji, neki me je prijateljski nastrojeni mladić pokupio i odveo do svoje kuće u Gettysburgu. Tamo sam sâm sjeo pored šumskoga potoka. Zvuk vode prijao je mojemu srcu. Potok je vijugao oko stabla i kamenja, a meni se činilo da zna tajnu koja će mi otkriti ključ zagonetke života. Pomislio sam: Kad bih barem slijedio svoj poziv poput ovoga potoka. Možda bi mi onda priroda došapnula svoje tajne i odvela me do moje sudbine. U New York sam stigao nekoliko dana nakon toga. Na pozornici su se redali izvođači poput Jimmija Hendrixa i Mountaina koji su se prepuštali neobuzdanim zvucima. Kad sam se odlučio odmoriti i udaljiti, prišao mi je neki mladi Amerikanac obrijane glave odjeven u bijelu halju. Činio se kao kakav neobičan redovnik. Bez ikakva objašnjenja pružio mi je letak i zatražio donaciju. Ja sam mu rekao da nemam novca i dok smo razgovarali, prišao nam je drugi čovjek i pokušao mi prodati hašiš. I njemu sam rekao da nemam novca, pa su njih dvojica zapodjenuli razgovor i otišli. Redovnik je zaboravio svoj časopis, pa sam ga ubacio u svoju torbicu i ne pogledavši ga. Sljedećega me dana u Hatchettov dom u Brooklynu telefonom nazvao Gary i pozvao me na Cherry Hill u New Jerseyu gdje je živio naš prijatelj Frank. Kad sam stigao, Gary i Frank su klečali nad mapom koju su prostrli 13 po podu dnevne sobe. Međutim, Frank me je uvjerio da ima dovoljno novca za svu trojicu. Nitko u mojoj obitelji nikada se nije uputio preko američke granice. Kako li će to prihvatiti moji brižni roditelji? Vratio sam se svom obiteljskom domu kako bih saznao odgovor na to pitanje. Dok sam sjedio za našim staklenim stolom u blagovaonici, zurio sam u tanjur pun hrane koju je skuhala moja majka. Svake nam je večeri sama kuhala pravu gozbu. Na mom je tanjuru bila uredno složena kriška slasnih lasagna, prhki talijanski kruh premazan umakom od češnjaka i srca artičoka prelivena maslacem. Prostorijom se širio miris pirjanih začina i bilja. Dok sam na hranu nervozno dodavao sol i papar, zbunjeno su me promatrali. Pogledavao sam u cvjetne tapete, pa u Hotpoint štednjak i hladnjak koji su oboje bili ružičasti, jer je to bila majčina najdraža boja. U rujnu ću se vratiti i nastaviti studij. Krećemo za tri dana. Majka je izgledala kao da joj je netko umro. Tko će te štititi? Mlad si i neiskusan. Svašta ti se može dogoditi. Da barem i ja mogu ići. Tako sam se pažljivo provukao pored nje do svoga mjesta. Ispod svoje natapirane frizure mrko je gledala moju dugu kosu, a ja sam namjerno gledao kroz prozor. Nakon nekoliko minuta pogledao sam prema njoj krajičkom oka i susreo se s njezinim prodornim pogledom. Najavili su zastoj — činilo se da će let biti jako dug. Nakon nekog vremena, ponovno sam bacio pogled u stranu. Silno me iznenadilo kad sam umjesto one gospođe i njene natapirane kose vidio fascinantnu osobu u crnim trapericama, crnim čizmama, i crnoj majici bez rukava. Na dugim tankim rukama nosio je srebrne narukvice. I put i duga ravna kosa bili su mu bijeli poput snijega. Oči su mu bile ružičaste, jer je bio albino, ali me je njegov nestašan osmijeh silno razveselio. Izgledao je tako neobično, ali mi je bio vrlo poznat. Već sam ga negdje vidio. Bio je to Johnny Winter, jedna od najdražih mi legendi rock and rolla. Sjurila se niz hodnik i napravila frku, samo takvu. Zahtjevala je drugo sjedalo. Ne voli ona našu sortu, Mali Monk. Ali, znaš, dobro je to ispalo, stjuardesa joj je dala moje sjedalo da 15 bi nas dvojica braće bili zajedno. Ja sam mu povjerio svoju žudnju za duhovnom spoznajom, a on mi je iskreno pričao o svom životu. Rekao sam mu da sam nedavno na Floridi bio na jednom od njegovih nastupa s Janis Joplin. Bila mu je, rekao je, poput sestre i silno se brinuo za nju. Ne znam koliko to još može izdržati. Pomoli se katkad za nju. Činilo se da i naša srca lete od zadovoljstva dok smo razgovarali o velikanima bluesa iz Chicaga i s ušća Mississippija. Tu je temu Johnny doista volio i poznavao. I tako je, na moje beskrajno iznenađenje, poznati Johhny Winter počeo svirati sa mnom na 9,000 metara visine. Stariji su nas ljudi gledali s osudom, a mlađi su se razdragano smiješili. I mlade su se stjuardese njihale u prolazima uz besplatan koncert, a Johnny i ja smo se unijeli u blues i zaboravili na sve. Sletjeli smu u zračnu luku JFK u New Yorku. Na terminal sam došao u Johnnyjevu društvu. Tamo ga je čekala prekrasna danska manekenka, a ljudi su im se divili. Frank i Gary bili su presretni što me vide s Johnnyjem i čudili se kako mi je to pošlo za rukom. Gary se gladio po bradi i smiješio od uha do uha. Prvu smo noć proveli u nekom luksemburškom kampu. Sva smo se trojica nagurali u šatorčić i legli u vreće za spavanje puni nade u sutradan. Kad su pijetli najavili zoru, skočio sam iz šatora s Garyjem. Protezali smo se i udisali svjež zrak koji je mirisao po zimzelenom drveću i rascvjetalim stablima. Malo zatim izašao je iz šatora blijed kao krpa. Nemam više ni prebijene pare. Mi ćemo se pobrinuti za tebe. Ja sam u džepu imao manje od dvadeset dolara. Usprkos tome, kad me je Gary pogledao, prenio sam mu svoju odluku da ostanem. Složio se, pa smo Franku, koji je u Europi proveo samo jednu noć, pod tužnim okolnostima poželjeli sretan put. On je podigao ruksak i krenuo natrag na sigurno, a Gary i ja smo razmišljali o čudesima koja su nas očekivala. Kasnije toga dana našao sam potočić kraj kojega sam sjeo. Visoko drveće plesalo je na vjetru, a voda je slobodno tekla. Kad je Frank otišao, ostao sam gotovo bez ičega. Začudo, to mi je pružilo osjećaj slobode. Nedugo potom, neki su nas nizozemski hipiji pozvali na doručak. Zvali su se Kosmos i Chooch te su podijelili s nama svoj muesli i ponudili nam prijevoz do Nizozemske. U njihovom Volkswagenovom kombiju vozili smo se kroz belgijska i nizozemska sela. Kroz otvorene smo prozore gledali u nepregledna polja stotina i tisuća savršeno poredanih crvenih, žutih, bijelih, ružičastih i ljubičastih tulipana koji su se otvarali pod suncem, dok je s kazetofona grmjela glazba Donovana, Beatlesa i Rolling Stonesa. Kratko smo se zaustavili u Abcoudeu, slikovitom domu jednoga od naših novih prijatelja. Otamo smo se zaputili u Amsterdam gdje su nas poveli u napušteno skladište puno hipija koji su ležali po podu i 17 nesmetano pušili marihuanu. Svjetla su bila prigušena, a svuda su se šetkali štakori. Na pozornici sklepanoj od trule šperploče i sanduka od mlijeka svirala je nekakva kosmata grupa glazbenika. U sljedećih smo nekoliko dana Gary i ja naučili živjeti gotovo bez ijednog novčića. Rano ujutro potrošili bi nekoliko centi na vrući kruh iz pekare. Zatim bismo sjeli pod neko stablo, prepolovili ga i s užitkom jeli znajući da će to možda biti sve što ćemo taj dan imati za jelo. Otada je hljeb suhoga kruha koji bismo podijelili predstavljao naš svakodnevni obrok dok smo putovali zajedno. U posebnim bismo si prilikama uspjeli priskrbiti i komad sira. Spavali smo kod ljudi koje bismo usput upoznali, ispod nekog stabla, u napuštenoj zgradi ili javnim spavaonicama. Trudili smo se da nam ono malo novaca što smo imali potraje čim dulje. Čitava se scena europske kontrakulture slila u Amsterdam. Središte je bio Dam Square. Stotine su se tragatelja skupljale na mjestima kao što su Fantasio, Paradisio i Melkweg kako bi se družili i slušali glazbu. Tamo sam jedne noći sreo visokog Amerikanca djelomično obrijane glave, s repićem kose, koji je nosio bijele halje. Ja sam pokorno kimnuo. Dok mi je ta kulinarska izmišljotina curila i kapala niz ruke, zbunjeno stajao. Tada nisam mogao ni slutiti pod kakvim ćemo se okolnostima opet sresti i to tisućama kilometara daleko odande. Gary i ja smo upoznali mnogo ljudi sa svih strana svijeta. Koliko god da je sve to bilo lijepo, ja sam se osjećao rastreseno. Osjećao sam poziv koji nisam shvaćao. Stao sam odlaziti u muzeje gdje bih proučavao vjersku umjetnost. Ponekad bih sjedio u parku Vondel te meditirao i iščitavao knjige o duhovnosti. Pa ipak, najdraže mi je bilo sjediti pored nekoga od amsterdamskih kanala. Grad je podrhtavao 18 od strasti za moći, bogatstvom i mnogobrojnim užicima, a moda i trendovi smjenjivali su se poput godišnjih doba. No svježa voda kanala činila se sasvim mirnom iako je tekla kroz sve to. Satima bih sjedio i gledao vodu te se pitao kamo me to nosi struja moga života. U nastavku našega pohoda, stopirali smo do grada Hoek van Hollanda te smo se, zahvaljujući skromnom iznosu ušteđenom za brodove, ukrcali na trajekt i zaputili preko La Manchea do Ujedinjenoga Kraljevstva. Kroz sive je oblake rominjala kiša koja nije uspijevala razbiti maglu. Brod se lagano njihao na valovima, prateći njihovo gibanje. Dok smo polako klizili naprijed, režući pramcem nemirno more, ja sam se pitao kamo to idem. Devetnaestogodišnjaci se obično pripremaju za karijeru, ali ja to nisam želio. Zašto se nisam mogao ozbiljno usredotočiti ni na što drugo osim na ideale koji su mi se vrtjeli po glavi? Slutio sam što je duhovnost, no nisam znao što mi budućnost nosi. Uočio sam niz kolutova za spašavanje i molio se da dobijem jedan od njih kako bih se izbavio iz mora neizvjesnosti. Sjetio sam se da onaj tko nema ideala za koje je spreman umrijeti, ne živi ni za što važno. U potrazi za takvim idealom ostavio sam domovinu, no bio sam poput lista nošena vjetrom koji ne zna gdje će završiti. Iznenada su iz magle izronile Bijele stijene Dovera koje čovjeka ostave bez daha. Trajekt je ubrzo pristao i uputili su nas prema uredu za imigrante. Pogranični policajci gledali su nas s nepovjerenjem. Gary je bio oko 173 centimetra visok, mršav, a zbog svoje je dugačke smeđe kose, brade i upečatljiva lica često izazivao usporedbe s Isusom Kristom. Nosio je plave traperice, običnu zelenu majicu kratkih rukava i špagerice. Na ramenima je nosio vreću za spavanje i otrcani vojnički ruksak. Iako sam i ja imao dugačku kosu, moje dječačko lice nikako nije htjelo pustiti ni tračak brade ili brkova. Nosio sam sive prugaste traperice, sivu dolčevitu i crni prsluk. Taj mi je prsluk među poznanicima postao neka vrsta zaštitnoga znaka; svakodnevno sam ga nosio više od godine dana. Na ramenu sam nosio izblijedjelu smeđu torbu i vreću za spavanje, a na nogama mokasine. Dok smo čekali u redu, pogranični su nam službenici upućivali neugodne komentare i poglede. Kad je došao red na nas, ponizno smo predočili svoje američke putovnice, ali su nas odmah odvukli u nekakav ured. Nakon par minuta, pridružila su nam se dva službenika i jedan 19 policajac. Nadređeni, koji je nosio sivo odijelo i smeđu kravatu, naredio je da nas pretraže ne bi li pronašli drogu. Jedan od nižih službenika pograbio mi je torbu te je istresao na stol. Službenik je iskrivio lice. Još jedino imam ovo. Kad su pretražili Garyja, došao je red na teško pitanje. Nadređenom se službeniku lice zajapurilo. Ispitivanje koje je usljedilo trajalo je tako dugo da mi se zavrtjelo u glavi. Najzad su nam objavili da smo u nevolji do grla i otišli. Bili smo toliko uznemireni da nismo mogli razmijeniti ni riječi. U izolaciji smo proveli sat vremena tijekom kojega smo se tjeskobno pitali kakva će nam biti sudbina. Vrata ureda naposljetku su se otvorila i dva su policajca ušla unutra, pograbili nas za nadlaktice te nas odvukli niz dugi hodnik. Još uvijek potreseni, našli smo se na cesti i zahvalili sudbini što možemo gledati lijepe engleske pejzaže. Kad smo podigli palčeve, stao nam je neki automobil i mi smo uskočili. Mladić i njegova djevojka dočekali su nas s osmijehom, a njihov nam je škotski terijer skakao po nogama. Silno ćemo se zabaviti. Što nam se ne pridružite, drugari? Do otoka smo došli trajektom i odmah uronili u metež kontrakulture. Taj je ogroman skup postavljen među zelenim brežuljcima i dolinama. Dok su se glazbenici smjenjivali 20 na pozornici, ljutiti su policajci sa svojim psima pokušavali spriječiti ljude bez karata da uđu. Događaj je trajao tri dana i noći, a izvođači su bili sjajni. Dim marihuane tvorio je oblake koji su ispunjavali zrak, a ljudi su na sve strane dijelili LSD. Neki muškarci i žene valjali su se u blatu dok su se ostala polugola tijela njihala u ritmu glazbe. Jedne se noći stuštila kiša. Gary i ja smo se nalazili nedaleko pozornice na koju je stupio Jimmy Hendrix. Na sebi je imao narančasto odijelo od baršuna, dugih širokih rukava, ali meni se inače činio prilično povučen. Te je večeri iznimno ozbiljno pristupio svom poslu. Izveo je svoju izvitoperenu, agresivnu verziju pjesme Star Spangled Banner. Gledao sam ikonu svoje generacije, proroka kontrakulture koji je nosio poruku o slobodi da se izražavamo slobodno, bez tabua. Bila je to poruka prkošenja postojećem društvenom poretku. Ja sam tu poruku doživio kao poriv da slijedim svoje srce usprkos okolini. Glazba je bila toliko glasna da se činilo kako potresa brda, pjeni more i razbija oblake. No onaj se tihi poziv u meni, za koji još uvijek nisam imao imena, činio puno glasnijim. Nakon koncerta pokupio nas je kombi pun glasnih putnika koji su išli za London. Na stražnjoj se korici nalazila fotografija nekog čovjeka koji je sjedio pod stablom. Činilo mi se da njegove velike bademaste oči sjaje od zanosa. Iako je bio vrlo star, izraz lica bio mu je nevin kao u djeteta. Nosio je dolčevitu, a iz osmijeha mu je zračila smirenost. Niti sam znao ni tko je, ni odakle je, ali njegova me je pojava zapanjila. Ako itko na ovom svijetu u sebi nosi duhovno blaženstvo, pomislio sam, onda je to ovaj čovjek. Nakon nekog vremena, našli smo se u stančiću u predgrađu Londona u društvu nekolicine braće koje smo sreli na otoku Wight. Jedan je od njih čitao novine. Najednom je podigao pogled, problijedio i zajaukao na sav glas. Jimi Hendrix je mrtav. Što mu se dogodilo? Naš domaćin spustio je novine tako polako da mi se činilo kako gledam usporedni film. Što to moram iz ovoga naučiti? Hendrix je tako mlad imao sve za čime žude mase: novac, slavu i nevjerojatan dar. Pa ipak, nije bio zadovoljan. Idol moje generacije postao je žrtva vlastite neumjerenosti. Njihova je najveća vrijednost bila sloboda, ali jesu li doista bili slobodni? Mnogi su sljedbenici kontrakulture koje sam poznavao bili divni, ali bilo je onih koji su mi se činili divljim i nezahvalnim. Sjetio sam se kako je najvažnije što smo moja braća i ja naučili od roditelja zahvalnost. Jesam li doista želio biti dio svega ovoga? Ipak, nisam pripadao ni generaciji svojih roditelja. Pitao sam se gdje bih se mogao uklopiti i molio Boga da mi pokaže. Uz te misli, pomolio sam se za Jimija. Već sam se ranije bio razočarao pokretom radi kojega sam odbacio norme društva i obitelji. Bespotrebna, tragična smrt Jimija Hendrixa probudila me iz sna, ali ću se nakon nje ipak baciti u krajnost svoje generacije baš kao čovjek na umoru koji se bori za posljednju priliku da još malo poživi. U Londonu smo Gary i ja istraživali Piccadilly Circus među kitnjasto odjevenim drogerašima i ostalim tragateljima za mirom. Na Lambert Roadu, na obali nasuprot Parlamentu, sreli smo katoličkog svećenika koji je imao razumijevanja za mlade putnike. Svake bi večeri u devet sati otvorio kameni podrum svoje crkve i dozvolio im da tamo prespavaju bez naknade. Mogli smo tamo ostati do devet ujutru, a dobili smo samo hladni pod od kamena. Ipak, bilo je to mjesto za prespavati. Putnici bi ionako sa sobom imali vreće za spavanje. Svake bih noći neko vrijeme proveo tražeći svoje mjesto među neopranim tijelima u sobi koja je zaudarala po hašišu. Kad bi se ugasila svijetla, prekrio bi nas mrkli mrak. Ubrzo nakon toga čuo bih zvukove parova u snošaju koji su se valjali po podu i stenjali. S 22 vremena na vrijeme opazio bih i neke koji su palili malene svijeće u nekom udaljenom kutu, podvezivali ruke i u treperavom svjetlu ubrizgavali heroin u vene. U tom sam ozračju pušio više hašiša i marihuane nego ikad te se činilo da sam se, barem vanjštinom, nešto bolje uklopio u društvo. No, dok su se ljudi oko mene družili, ja bih se povlačio u sebe. Često sam se pitao zašto se uopće drogiram. Često bih, nakon što je Gary otišao potražiti mjesto za spavanje, odlutao do Temze i sjedio na obali, katkad i satima. Ta velika površina tekuće vode imala je hipnotički utjecaj na mene, što me je navodilo da propitkujem vlastiti život. Pogledavao bih u neumoljive kazaljke Big Bena i pitao se nije li sve što činim traćenje vremena. Neki drugi dio mene žarko je žudio za dokazom da mogu izaći iz svoje sramežljive ljušture i uživati kao nikad do tada. Na primjer, bilo mi je devetnaest godina, a nikad nisam imao djevojku. Kako sam bio silno sramežljiv, uvijek bih radije slušao glazbu u svojoj sobi ili se družio s prijateljima nego izlazio s djevojkama. Dobio sam mnoge ponude, ali bih se uvijek povukao u strahu da ne izgubim slobodu ili, što bi bilo još gore, da nekoj dobroj djevojci ne slomim srce. No, sada su se svi oko mene hvalisali svojim osvajanjima, a meni je dosadilo biti drugačiji. Neka me je unutarnja sila vukla dalje od svega. Odlučio sam da ću u borbi protiv nje izaći kao pobjednik, da ću iz prve ruke iskusiti užitke koje je društvo slavilo. Jesam li se to borio s Bogom u svom srcu? Da, pomislio sam hvalisavo, a ja pobjeđujem. No kasno noću, kad bih se vratio rijeci, osjetio sam sram dok sam gledao u n jezin tok. Pobjeđivao sam, ali sam se osjećao izgubljeno. Jedne sam večeri zatvorio oči i tiho meditirao sred jata golubova na Trafalgar Squareu. Okružen bukom koju su stvarala djeca svojom vikom, turisti stalnim brbljanjem i večernji gradski promet, osjećao sam se povezan s kozmosom u sebi koji je bio mnogo stvarniji nego sve oko mene. Duboko sam udahnuo i osmijehnuo se. Učinilo mi se da sam prestao poimati vlastito tijelo i da mi je um uronio u ocean zadovoljstva. Pokušaji da uživam kroz osjetila ili nadiđem urođenu mi introvertnosti činili su se smiješni kad bih ih uporedio s ovom 23 spoznajom. Kad sam otvorio oči zamislio sam da je centar Londona prekrasna obitelj koju čine mramorni lavovi, Lord Nelson na svojemu stupu, kao i svi golubovi, turisti, poslovni ljudi, kupci i prosjaci. Prošetao sam ulicom i kod neke vjerske dobrotvorne udruge dobio šalicu juhe od ječma i komad kruha koje sam pojeo s beskućnicima. Onda sam s iskrenom smjernošću ušao u crkvu St. Zašto da gubim vrijeme u nastojanju da se uklopim u društvenu modu koje se drže moji vršnjaci? Što ne bih živio kako ja želim? A možda ću, nadam se, jednoga dana živjeti kako Bog želi. P onovo prešavši La Manche, Gary i ja stigli smo u Calais u Francuskoj. Dan je bio sunčan, a na tanahnim su stablima cvrkutale ptice. Vidjeli smo pašnjake pune svježe mlade trave koja se njihala na blagom vjetru. Disali smo slobodu punim plućima jer smo mogli poći kamo smo htjeli. Tvoja mi je želja zapovijed. Maleno sjeme zakopano u zemlju procvalo je u ono što je danas — prekrasan cvijet koji uživa u suncu. Tako što je predao svoju sudbinu u Božje ruke. Ti glumi vozač a ja ću nas. Upravo smo tamo i mi krenuli. Svaki put kad ispružimo prst, sudbina će biti tajna koju će nam otkriti sljedeći vozač. Kamo god ide naš vozač, tamo idemo i mi! Nakon nekoliko dana putovanja kroz sela i gradove našli smo se u predgrađu Pariza. Grad je bio sve bliže, a mi smo ga iščekivali sa sve većim nemirom. Louvre, Eiffelov toranj, prekrasni spomenici, palače i kafići bili su nam na dohvat ruke. No, sudbina je drugačije htjela. Prvi automobil koji nam je stao, odveo nas je u Ženevu u Švicarskoj i ostavio pored mirnoga jezera koje je izgledalo poput mjesečeva srpa. Tamo smo neko vrijeme meditirali i onda potražili smještaj. Našli smo hostel za mlade u kojemu smo dijelili sobu s oko dvadeset i pet drugih ljudi. Jedan od njih po imenu Jim nedavno je dobio časan otpust iz američke vojske. Jako je volio knjige o istočnjačkom misticizmu te smo sate proveli razgovarajući. Bio je vitak, snažan i željan pustolovina, jer je nekoliko godina proveo ograničen službom. Za vrijeme izvlačenja datuma onih koji će biti unovačeni, dok je čitava nacija sjedila na iglama, a datumi se rođenja redali, oni koji su bili izvučeni među prvima prvi su pozvani u vojsku. Moj pravi datum rođenja bio je izvučen među 25 prvima, no onaj je pogrešan izvučen među posljednjima, pa me nikad nisu pozvali. Možda Bog ima neki drugi plan za tebe. Ostavili smo za sobom brda uređena terasama, a pred nama se rasprostrlo Sredozemno more. Popodnevno je sunce igralo na dubokim plavim vodama, pa smo stali da se okupamo. Kad smo se vratili do automobila, Jim se zaprepastio kad je vidio da je potpuno prazan. Spustili smo se do policijske postaje kako bismo prijavili krađu, ali stvari su krenule nizbrdo po nas. Na naše iznenađenje, policajci su počeli vikati, upirati u nas prstom te su nas najzad potrpali u zatvorsku ćeliju. Smrznuo sam se od straha. Do nas je došao načelnik. Te nas je noći službeno vozilo crvenih rotacijskih svjetala otpratilo do izlaska iz grada. Tako je prošao naš prvi dan u Italiji. Vozili smo sve do jutra kad smo našli telegrafski ured. Jim je kontaktirao prijatelje u Njemačkoj koji su mu poslali novac za gorivo da se vrati u vojnu bazu kojoj je pripadao. Tako smo Gary i ja opet bili sami. Stajali smo pored puta i pitali što nas još čeka. Prvo Frank, a sad Jim. Tko god nam pokuša pomoći, izgubi sve što ima. Možda postoji neki razlog za to. Vjerujem da iza svega ovoga stoji predivan plan. Gomile posjetitelja gurkale su se i fotografirale velebnu kupolu i povijesno značajne reljefe, a ja sam sjedio sâm u klupi duž glavnoga prolaza. Posjetio sam dotad mnoge crkve u Europi i u njima se osjećao kod kuće. Prišao sam oltaru i pomolio se za duhovno vodstvo rame uz rame s mnogim drugim vjernicima — ovdje su se molili kako seljaci, tako i plemenitaši. Svi su klečali pred Svevišnjim, a ja sam se pitao što iskaju. Jesu li molili za uspjeh u poslu ili olakšanje bremena koje ih tišti? Jesu li tražili novac, slavu ili osvetu? A možda su ipak htjeli samo ljubav kojoj nema povoda. Što se mene tiče, ja sam promišljao o motivaciji za svoje putovanje. Jesam li zanemario dužnosti prema društvu zato što se nisam zaposlio? Je li me u bijeg tjerala neka unutarnja slabost? Preispitao sam svoje srce. Kad sam krenuo na put, nadao sam se probiti ljusku koja me je sputavala, ostaviti po strani sve i iskusiti ono što mi svijet nudi. Mislio sam da će me to dovesti bliže Bogu. Ali sad sam osjećao da me priroda ovoga putovanja odvlačila od željenoga cilja. Srce mi je vapilo za duhovnim iskustvom. Pogledao sam k vrhu kupole, sklopio ruke i ovako se pomolio: Ne znam točno tko si, ali vjerujem da me čuješ. Žudim biti uza te. Osjećao sam se maleno pred silnim kamenim lukovima i visokim zidovima. Sunce je sjalo kroz vitraže na prozorima te osvjetljavalo protežnu osmerokutnu kupolu i omatalo svece od mramora u koprenu mekoga svjetla. Posvećeni je oltar blistao u zrakama sunca i svjetlu svijeća koje su ga okruživale. Na njemu je s drvenoga raspela visio lik Isusa Krista, izliven u bronci gotovo u prirodnoj veličini. Bio je to istinski simbol prave ljubavi i samilosti koje u nama pobuđuju spremnost da patimo za one koje volimo. Ponad raspela, u kupoli, velika je freska prikazivala jad pakla i slavu raja ponad kojih se izdizao uskrsli Gospodin okružen anđelima. Obuzeše me tuga i sram. Osjećao sam se izgubljen i sâm poput siročeta. Živi su mi se ljudi učinili skamenjeni poput kipova što su im stajali za leđima, dok su sami kipovi sjali i činili se živim, kao da dišu. Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Najednom se kroz tišinu svetišta začuo zvuk orgulja, a skladba koja je na njima bila izvedena uzdignula mi je duh ponad samoga vrha kupole. Sâm i obnažen pred Gospodinom, zaplakao sam, osjećajući se slobodan kao ptica. Borba koju sam u sebi vodio u Londonu završila je. Na slivu rijeka životnih izbora, jednom sam zauvijek odabrao onu koja je tekla prema mojim duhovnim čežnjama. Znao sam da se nikad neću vratiti. T e sam noći odlutao u obližnju šumu i sjeo na prastari zid međaš. Tamo sam, pod mjesečinom, zasvirao usnu harmoniku i s njome podijelio sve što sam osjećao. Poput bliskog prijatelja, pomno me je slušala i odvraćala skladbom koja mi je um odvela u dubine u kojima sam našao utjehu i mudrost. Svirajući sam blues, slobodno sam izrazio svoje radosti, jad i žudnju. Plakao sam za svojom izgubljenom ljubavi — za Bogom. Satima sam tako svirao, kad me prenula neka nepoznata djevojka koja je u blizini stajala pod srebrom mjesečine. Sramežljivo mi je prišla. Smijem li sjesti bliže dok sviraš? Plaho sam zasvirao na neko vrijeme, ali više nije bilo isto. I sam sramežljiv, uspio sam na brzinu pogledati prema njoj. Irene se mogla mjeriti s najljepšim djevojkama, a svaki joj je pokret bio dražestan i čedan. Na ljetovanju sam i tražim duhovne prijatelje. Govorila je o tome koliko se razočarala u ljude 28 koje je srela, a koji su samo htjeli zadovoljiti sebe. Ispričala mi je da žudi biti bliže Bogu. Molim te, reci mi nešto o sebi. Bilo je gotovo uznemirujuće koliko smo toga imali zajedničkog. Meki su joj se obrazi ljeskali od suza. Dubok je udah otkrio koliko joj je tijelo bilo dražesno. Molim te, povedi me sa sobom kamo god ideš. Sljedeći smo dan proveli zajedno posjećujući muzeje, šetajući parkovima i razmjenjujući misli. Nikad nisam sreo takvu ženu. Kad sam te večeri na travnatoj uzvisini dijelio kruh s Garyjem, prišla mi je neka nepoznata djevojka, pogledala mi u oči, i predala mi pismo. Ponio sam ga sa sobom u šumu i vidio da je od Irene. Napisala je da bi joj bilo odveć bolno opet me sresti ako ne prihvatim njen prijedlog. Je li ovo bila kušnja da me odvrati od duhovnosti ili prilika, kakva se pruža jednom u životu, da podijelim život s nježnim, prelijepim anđelom? Razmatrao sam koliko je sve to neobično. Samo nekoliko sati prije no što sam je sreo, u katedrali sam doživio najdublje duhovno iskustvo svoga života i posvetio se pred Gospodinovim oltarom. Da je Irene došla samo dan ranije, ne bih joj mogao odoliti. Ona je bila sve što sam mogao poželjeti u djevojci i osjećao sam duboku naklonost i privlačnost prema njoj. Mogao sam je zamisliti kao idealnu partnericu za sebe. Nisam je dobro poznavao, ali sam znao da ću slomiti oba naša srca ako je odbijem. Ponovno sam se našao na slivu rijeka, a ovoga puta obje su tekle prema prosvjetljenju. Jedna mi je nudila društvo krasne suputnice na tom putu, a druga me zvala da svu svoju moć ponudim božanskom. Te sam noći dugo šetao, promišljao i molio se. Mogu li doista okrenuti leđa takvoj prilici da iskusim zemaljsku ljubav? Gledao sam prema nebu punom zvijezda i mislio na katoličke svece, lame iz Tibeta i indijske jogije koji su živjeli živote odricanja radi strasti za prosvjetljenjem. Napustili su ugode kako bi odgovorili na poziv potpune posvećenosti, a ja sam žudio da im se pridružim. Znao sam da će mi biti teško, no 29 odlučio sam pokušati, barem na neko vrijeme. Mjesec je obasjao suzu koja je pala na moj adresar dok sam križao Irenino ime. Nikad nisam Garyju rekao za nju. Mogao je za nju čuti samo u pjesmi moje harmonike, ako ju je znao protumačiti. S krajem ljeta, došlo je vrijeme da se vratimo kući i nastavimo školovanje. Znali smo da nas prijatelji i rodbina nestrpljivo čekaju, no Gary i ja smo shvatili da nam nema povratka. Potraga za prosvjetljenjem tek je bila počela. Nekoliko dana kasnije, našli smo se u Rimu. Smjestili smo se iza nekog hostela na šumovitom brdašcu i spavali pod zvijezdama. Ja bih većinu vremena provodio daleko od svoga prijatelja, tražeći samoću. Jednoga sam dana nabasao na drevni samostan te sam ušao u kapelicu. Dok sam klečao i molio se, s leđa me je potapšao jedan stari redovnik. Kosa mu je bila sijeda, a vrh glave obrijan. Bio je visok, a duga smeđa halja, iz koje su virila stopala u starim kožnatim sandalama, bila mu je čista, ali iznošena. Oko pojasa je nosio vezano uže. Njegov me lik ispunio strahopoštovanjem. U mladosti sam previše imao i silno se brinuo o tome što misle moji prijatelji. Da bi me prihvatili, mnogo sam griješio te uživao u vinu, ženama i lijepoj odjeći. U dubokoj sam žalosti promišljao sam o tome koliko je uzaludan bio moj život ispunjen pohlepom. Onda sam počeo tragati za smislom života, što me je dovelo do poznanstva s jednim franjevačkim svećenikom s kojim sam počeo proučavati svete knjige. Posvećenost svetog Franje nadahnula me je da se posvetim životu redovnika i prihvatim zavjete. Bilo je to prije gotovo pedeset godina. Smijem li vas upitati nešto što me silno muči? Redovnik me pogledao svojim blagim plavim očima. Duboke bore na njegovu licu govorile su o životu punom odricanja. Osmijeh od nekoliko zuba odisao je nekom nenametljivom radošću koju sam smatrao tajnom njegova života. Molim te, pođi sa mnom. Upalio je fenjer, pa smo krenuli niz podzemni hodnik, nešto širi od metra. Zidovi tunela su bili načinjeni od kamena, strop je bio nizak, a miris u njemu vlažan i pljesniv. Šišmiš mi je okrznuo lice. Onda smo ušli u jedan izdvojen sobičak. Treperavo se svjetlo odbijalo o zidove ćelije koja nije imala više od šest kvadrata. Jedini namještaj bila je drvena klupa a na zidu je visilo drveno raspelo. Tako sam se doista i osjećao. Sjeli smo na klupu, a on je između nas na tlo postavio onaj fenjer. Djedova predanost judaizmu uvijek me nadahnjivala kao dijete. Za svojih putovanja, izučavao sam Svetu Toru i Kabalu te u njima pronašao nadahnuće i mudrost. Pa ipak, Isusov život i učenja ganuli su me do suza. Njegova mudrost, samilost i ljubav prema Bogu duboko su mi u srcu. Neki suvremeni kršćani mrze židove jer misle da su ubili Isusa. Osjetio sam to i na svojoj koži. A opet, postoje židovi koji preziru kršćane te ne shvaćaju ozbiljno Isusa Krista. Izdajem li svoje židovske pretke time što osjećam duboko poštovanje prema Isusu? Pogledao je k nebu tražeći prave riječi te na tren sklopio oči u tišini. Sve nas religije uče da ga volimo i slušamo. Radi slabe vjere, ega ili politike, ljudi se bore oko površnih 31 razlika. Tijekom pedeset godina meditacije, molitve i davanja milodara, otkrio sam da se Božja ljubav ljudima ukazuje na razne načine. Mnoge duhovne tradicije imaju svece koji žrtvuju vlastite živote zbog ljubavi prema bogu i dobre volje prema ljudima. Može biti da Bog po svojoj volji posvećene židove nadahnjuje vjerom drugačije nego mene. Oni koji unose pomutnju, ljudi su ograničena uma. Bog će te voditi. J edan drugi dan, Gary i ja smo naišli na samostan u kojemu su redovnici meditirali u katakombama punim kostiju njihovih prethodnika. U nekim odajama nalazila su se uredno složene hrpe načinjene od stotina ljudskih lubanji i nebrojenih ljudskih kostiju. U drugim pak sobama vidjeli smo umjetnički posložene kosti od kojih su bili načinjeni cvjetni uzorci, namještaj pa čak i lusteri. To nam pomaže nadići njegove kušnje i potražiti okrilje u kraljevstvu Božjem. Mi smo sad, kako ćete vi tek biti. Jednoga smo popodneva Gary i ja zalutali u neku rimsku knjižaru. Često bi svraćali u knjižare i pregledavali knjige tražeći nadahnjujuće retke. Toga me dana posebno privukla knjiga: Kako svirati blues na usnoj harmonici Listajući je, našao sam poglavlja o stilovima velikih majstora te među njima skladbe svih mojih omiljenih izvođača: Sonny Boy Williamson, Little Walter, Howling 32 Wolf, Jimmy Reed, Slim Harpo, Sonny Terry, Junior Wells, John Mayall, Paul Butterfield i drugi. Činilo mi se to savršenim priručnikom za ovo putovanje, no nisam si ga mogao priuštiti. Hoću li ikad opet naći takvu knjigu? Mislio sam da neću. U tom me trenu svladala moja niža priroda. Pažljivo sam se osvrnuo lijevo i desno, strpao knjigu ispod majice te išetao. Kad smo se vratili na brdašce gdje smo obično spavali, pokazao sam blago Garyju. On se nasmijao i odobrio. Nekoliko dana kasnije, posjetili smo Baziliku svetog Petra na dan kad je Papa držao propovijed. Onda smo satima lutali Rimom dok nismo stigli do neke krasne crkvice. Sjeli smo na stare, teške, pomno izrezbarene drvene klupe i proveli sat vremena zahvalno meditirajući i moleći u svetištu nalik spilji uz meko svjetlo svijeća. Potom smo krenuli dalje ne bi li zaustavili koji automobil. Zastali smo na jednom od zakrčenih rimskih križanja. Tad mi je Gary pokazao vrlo detaljno izrezbareno drveno raspelo s Isusom. Ja sam ga primio, zadivljen njegovom ljepotom. Zar nisi ukrao onu knjigu o harmonici? Osjećao sam se posramljen i poražen. Zarađuje milijarde dolara, a onu je knjižaricu vjerojatno otvorio neki religiozan čovjek koji jedva spaja kraj s krajem. Jednostavno ne mogu podnijeti da si od svih mjesta na kojima smo bili baš to odabrao za krađu. Molim te, brate, vrati raspelo. Učini to za mene. Zagrlio me, ispričao se i pristao ga vratiti. Znam da nisam u pravu, ali hvala ti. U našu šumu vratili smo se tek noću. Smijali smo se našoj svađi i složili se da je produbila našu vezu i dokazala obostranu odanost. Ležao sam u vreći za spavanje licem okrenut prema zvjezdanom nebu i sam se na sebe ljutio. Kakav li sam samo licemjer. Zar nisu upravo licemjeri pribili Isusa na taj križ? Nepošteno je propovijedati drugima ono što čega se sâm ne držiš. Svima se sviđaju nove pjesme koje sviraš. Neposredno prije našeg odlaska iz Rima, vratio sam se u onu knjižaru i stavio je na policu s koje sam je nekoć uzeo. Baš kao i drugdje, i u Rimu sam našao utočište na obali rijeke. Gledao sam s jedne na drugu obalu Tibera i mislio na rijeku koja je tekla kroz uspon i pad Rimskoga Carstva te se nastavila i nakon njega. Naraštaji i civilizacije su nestali na njenim obalama, a velebne rimske građevine su se urušile. A Tiber je sve to vrijeme tekao i nosio mudrost koju sam želio imati. Dok sam promatrao njegov rijek, razmišljao sam o radostima, tugama i kušnjama boravka u Italiji. Sjetio sam se sirotog opljačkanog Jima, našeg dobrotvora vojnika. Pomislio sam na neprocjenjiv blagoslov koji sam dobio u katedrali Santa Maria del Fiore. Potom su me misli ponijele k Irene, nježnom anđelu kojega sam smatrao preprekom na svom putu. U šumoru rijeke, oglasila se i mudrost onoga franjevca koju sam čuo u podzemnoj odaji. Posramio sam se vlastitog licemjerja kad sam osudio najboljega prijatelja koji je ukrao isto kao i ja. Činilo mi se da me božanska ruka vodi kroza sve to do spoznaje vrijednih pouka. Uz rijeku sam počeo razmišljati o životu svetoga Franje. U mladosti je prezirao gubavce, no kad ga je dirnula božja milost, suosjećajno je poljubio gubavčevu ruku u želji da služi. Osjetio sam poziv da posjetim Asiz. Na nekoliko sam se dana razdvojio od Garyja i otišao na hodočašće. Kad sam stigao, krenuo sam obilaziti mjesta gdje su se odigrali događaji iz Franjina života i čitao odgovarajuće priče. Sveti je Franjo bio sin bogatoga trgovca i u mladosti je bio vojnik. No jednoga dana 1205. Bio je to trenutak preobrazbe. Posvetivši se životu 34 samonametnuta siromaštva, poniznosti i predanosti, privukao je mnoge sljedbenike. Nekoliko sam dana proveo u samostanu svetoga Damjana razmišljajući o svečevoj preobrazbi. Posjetio sam kuću gdje je proveo djetinjstvo te vidio ormar u koji ga je otac zatočio bojeći se da će se odreći svijeta. Franjo je otamo pobjegao nadmudrivši majku. Vidio sam katedralu svete Marije anđeoske gdje je otpočeo službovanje i gdje je mnogo godina kasnije izdahnuo. Kad sam se u Rimu našao s Garyjem, u srcu sam nosio nadahnuće odricanja, samilosti i zanosa duhovne ljubavi svetoga Franje. Iz Rima smo stopirali za Napulj te otamo otišli u slavne Pompeje. Iznenadilo me koliko je uspješan bio taj grad, sve do vulkanske erupcije Vezuva. Nekoliko stoljeća nakon toga, šetali smo kroz ruševine drevne civilizacije i čudili se svemu što je iskopano iz slojeve skrutnute lave. U pepelu su nastali savršeni kalupi ljudskih tijela. U čvrstoj su se lavi očuvale životinje, kuće, ceste i stotine raznih artefakata. Čemu me sve uči tragedija Pompeja? Svakoga trena svakog od nas može zadesiti nesreća. Uljuljkani smo i ne shvaćamo nestalnost materije. Europu je poharala kuga, Hirošimu sravnila atomska bomba, tolike su gradove u Americi uništili zemljotresi i požari. Prirodne nam sile sve oduzimaju kroz čitavu našu povijest. Čemu odgađati potragu za vječnim draguljem prosvjetljenja? Svaki je trenutak pravo vrijeme za to. Baš kao što je erupcija Vezuva čitavu civilizaciju pretvorila u pepeo, moje je srce preplavila lava potpune posvećenosti duhovnom putu koja je sve pred sobom pretvorila u pepeo moje prošlosti. Posljednjom crkavicom kupili smo karte za brod do grčkoga otoka Krfa, stare Korkyre o kojoj je još Homer pisao u Odiseji. Tamo sam svakoga dana odlutao do padine koja je obilovala maslinicima i vinogradima. Gledajući Jonsko more, sjedio sam ispod drveta nara i čitao Tao, Bhagavad Gitu i Bibliju upijajući mudrost raznih učitelja. Svjež sredozemni zrak poticao je promišljanje. Onda smo opet prešli na kopno i stopirali do Atene. Dok smo se vozili, divio sam se jedinstvenoj prirodi, jeziku i običajima Europe. Odrastao sam na američkom Srednjem Zapadu, pa su mi raznolikosti koje sam vidio u Europi proširile vidokrug. Dugo bih gledao kroz prozor i odlutao mislima. Cijeloga sam života stvarnost shvaćao u skladu s kulturom u kojoj sam odrastao. Zašto mi, ljudska bića, posjedujemo duboku sklonost da sebe smatramo boljima od drugih, a posebno po pitanju nacionalnosti, rase, religije i društvenog položaja? Često vlastiti položaj smatramo normalnim, a tuđi neobičnim ili manje vrijednim. Takav ponos ispunjen osudom degradira nas u fanatizam ili sektaštvo te dovodi do mržnje, straha, izrabljivanja pa čak i rata. Molio sam se da mi putovanja otvore um i razviju osjećaj za to kako druge kulture gledaju na život, svijet i Boga. Nakon što smo stigli u Atenu, pisao sam svojoj obitelji u predgrađu Chicaga. Rekao sam im gdje se nalazim, koliko mi znači ovo putovanje i koliko se osjećam blisko povezan s njima. Još uvijek nisam smogao hrabrosti da im kažem kako se najesen ne želim vratiti na fakultet, da i ne znam kad ću se vratiti. U Ateni smo se Gary i ja zaprepastili kad smo vidjeli policajce koji su pri patroliranju ulica nosili strojnice. Zaključili smo da svakako trebamo prespavati u hostelu za mlade, a ne ispod drveta. No, nismo više imali novaca ni za takav jeftin smještaj. Tako smo se odlučili na čin uobičajen za tadašnje prekaljane putnike — davanje krvi u zdravstvenoj ustanovi. U ono vrijeme davanje je krvi bilo vrlo 36 primitivno i bolno. Privezali bi nas za stolove te izvlačili krv velikim injekcijama. Skoro smo se obojica onesvijestili. Onda smo, u skladu s pravilom koje je svaki davalac krvi morao slijediti, popili čašu soka od naranče i sjedili pola sata u čekaonici. Davalac bi bio plaćen tek nakon što bi se utvrdilo da je zdrav. Dok smo sjedili u čekaonici i čekali da nam prođe vrijeme, trpjeli smo bolove u rukama. Nekoliko pak sjedala niže, ugledali smo mladića iz Švicarske s violinom koji se također držao za ruku. Ja sam, kao i uvijek, za pojasom imao svoju usnu harmoniku. Mi glazbenici pogledali smo se i nasmijali,jer smo shvatili da mislimo isto. Švicarac je od malih nogu učio klasičnu violinu, ali se u mladosti odlučio za rock i blues. I Francuz je bio klasično obrazovan svirač flamenka koji je odabrao etno muziku. Pokupili smo novac za krv i krenuli zajedno niz ulicu svirajući divlju improvizaciju bluesa od osam taktova. Desetak se ljudi okupilo oko nas i počelo plesati. Uskoro ih je došlo više desetaka. Gary nam je davao ritam tako što je ubacio nekoliko novčića u posuđeni šešir i tresao ga. Publika je bila silno zadovoljna nastupom što je pokazala ubacujući brojne drahme, grčki novac, u Garyjev šešir. Onda smo krenuli u povorci niz ulice Atene svirajući neku dugačku skladbu, a sad već brojna publika nas je slijedila pocupkujući i plešući. Stali smo na jednom uglu gdje su se okupili deseci ljudi, a šešir se punio drahmama. Na kraju dana, podijelili smo zaradu među sobom i prijavili se u neki hostel za mlade. Sljedećega jutra već smo bili poznati. Gdje god smo išli, Grci bi se skupljali oko nas, smiješili se i pljeskali u taktu. Sve u svemu, jako smo im se svidjeli, a mi smo veselo svirali i mislili kako nam se sve to činilo predobro da bi trajalo. Na jednom trgu, dok je naša glazba ispunjavala zrak, starci su zapljeskali s nama, mladi su plesali, djeca poskakivala, a majke u ritmu zibale djecu. Svi su se oko nas toga sunčanog popodneva smiješili, a šešir se nadimao sve dok se, najednom, gomila bez najave raspršila. Glazba je stala kad smo se našli na nišanu strojnica. Uhitili su nas i odveli u postaju. Tamo su nam zaplijenili sav novac iz šešira i upozorili da nikad više ne počinimo takav zločin. Tu je moja karijera profesionalnoga glazbenika počela i svršila. Osjećali smo da je vrijeme da pronađemo mirnije mjesto gdje ćemo nastaviti njegovati svoju duhovnost. Kad smo pristali u luku Iraklion na Egejskome moru, sjeli smo na autobus koji nas je odvezao do južne obale. Tamo smo našli krasan i pomalo grub predio netaknut ljudskom rukom. Nedostupna brodovima te tako vrlo tiha, strma i stjenovita obala blistala je od ljepote prirodnih izvora vode, pješčanih plaža, planinskih koza i obilja sunca. Nikad u životu nismo vidjeli toliko spilja. Odabrali smo onu koja je gledala na Sredozemno more i u njoj se nastanili. Ovaj je otočni raj bio savršen za post, meditaciju i molitvu. Svako bih se jutro prije zore popeo na brdo gdje bih meditirao i molio se do sumraka. Dok sam gledao preko bistroga mora, sve sam više žeđao za prosvjetljenjem. Gary je u međuvremenu sjedio uz more i također meditirao. Nakon zalaska sunca, sreli bismo se u našoj spilji i prekinuli cjelodnevni post s malo običnoga kruha. Kad bismo legli spavati na kameno tlo, razgovarali smo o tome što smo toga dana spoznali. Tako nam je u promišljanju prošlo nekoliko tjedna. Sve moje molitve i meditacije, onu iskru duhovne gladi koju sam imao, pretvorile su u veliku vatru. S vrha one samotne planine vidio sam kako cijeli moj život izgara u toj vatri. Činilo mi se da sam opsjednut žudnjom za Bogom i da me ta žudnja proždire. No sudbina me vodila prema raskrižju. Na jednome od puteva ostao bih onaj kojim sam se smatrao; ostao bih mladić iz neke američke obitelji od kojega se očekivalo da završi fakultet i dobije diplomu, a on se pridružio kontrakulturi. Drugi bi me put odveo tamo gdje se je sve moralo stubokom izmijeniti. Znao sam da ću odabrati ono što će mi potpuno izmijeniti život, ali ništa me nije moglo zaustaviti. Nisam znao kamo me sudbina vodi, ali sam znao da će korak naprijed na mome putu razotkriti nov život i nov identitet. Sve sam ostalo morao ostaviti za sobom. U smiraj dana, sunčevo je meko crveno kolo padalo moru u usta. Pustilo je koprenu zlatnoga svjetla preko valova što su se pod njim njihali i plesali. Planine na obali zlatno su se prosijavale. Nebeski se svod iznad mene prelijevao ružičastim, narančastim i ljubičastim 38 tonovima. To je drugi svijet i jako je daleko. Znam tako malo o njoj. Novaca gotovo da i nisam imao, niti sam znao što očekivati, pa ipak, vjerovao sam da je to bio glas moga Gospoda koji me dozivao. Već sam i ranije u nekoliko navrata osjećao bilo Božje prisustvo bilo krivnju kad sam učinio nešto što me je odvajalo od Boga. No ovo je iskustvo bilo drugačije. Bio je to tihi glas koji je dopirao iz moga srca. Znao sam da glas nije bio moj, niti mojega uma. Ne, to je bio Bog koji je odgovorio na moje molitve za vodstvom. U suton sam sam sišao s brda prema Sredozemnom moru, uronjen u more vlastitih misli. Osjećao sam da me svaki korak vodi bliže mome cilju. U našoj sam pećini našao Garyja kako meditira. Plamičak jedne jedine svijeće bacao je žućkasto svjetlo na svod i zidove našega skloništa. Što ti je rekao? Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Idemo zajedno u Izrael! Ostao je bez riječi. Niti jedan od nas nije mogao progovoriti. Među nama se podigla tišina, a ja sam pogledao u nebo puno zvijezda. Okrenuo sam se svom najdražem prijatelju. Možda se više 39 nikad nećemo vidjeti. Monk, ti nemaš ništa. Ovo nije duhovni put, već samoubojstvo. Zašto ne pođeš sa mnom u Izrael, zaradiš nešto novaca, pa ćemo zajedno u Indiju? Razmišljao sam o tome što je rekao, no unutarnji mi zov nije dao mira. Ne mogu odgađati da ga poslušam. Niz obraz mu je kliznula suza i smočila mu bradu. U tišini noći, gledao sam u zvjezdano bespuće, a iščekivanje mi je dražilo misli. Kad je sunce izašlo, spremio sam se na put. Gary me je došao ispratiti do autobusne postaje na trošnoj seoskoj cesti. Stajali smo pored nekoliko zemljoradnika koji su čekali autobus i osjećali kako nas hvata tuga razdvojenosti. Bratska ljubav koju smo dijelili prava je rijetkost. Od djetinjstva smo zajedno prolazili sve životne mijene. Zajedno smo promatrali zvijezde iz naših domova u Highland Parku, iz hipijevskog raja u Kaliforniji, iz studentskoga doma na Floridi i s mnogih mjesta u Europi. Pitali smo se zašto ljudi mrze i ubijaju te smo se bunili protiv vjetnamskog rata i postupanja prema Afroamerikancima. Sanjali smo o ljudskim pravima, o svijetu bez mržnje i prepunom glazbe. Uzajamno prijateljstvo i podrška postali su nam još važniji tijekom nedavnih putovanja. Vidio sam kako nam prilazi stari autobus i poželio Garyju dati poklon, nešto što mi je bilo jako drago. Razmišljao sam kako bih mu rekao koliko mi znači njegovo prijateljstvo i sinula mi je ideja. Skinuo sam svoj stari crni prsluk i dao mu ga. Godinama sam ga nosio svakoga dana. Onima koji su me znali, bio je neodjeljivi dio mog identiteta. To je ujedno bila i najvrijednija stvar koju sam imao. Rukovali smo i zagrlili. Znao sam da je to što sam mu dao prsluk označilo napuštanje vlastitog identiteta, kako prošloga tako i sadašnjega. Put u nepoznatu Indiju, osjećao sam, bit će put na kojemu ću ponovno pronaći svoj vječni identitet. Kad smo zaplovili, sjeo sam podalje od njega i zagledao se u more. Um mi se talasao poput valova. Nisam mogao dokučiti što će mi donijeti budućnost. Imao sam devetnaest godina i nikad nisam vidio nikoga iz Indije. Znao sam samo da se Indija nalazi na istoku, no nisam imao pojma gdje je ni koliko je daleko. Nisam imao ni kartu. U školi sam naučio da je Indija jedna grozna hrpa siromaštva, bolesti, prenapučenosti i krotitelja kobri. Kad sam počeo tragati za uvidima u tajne života, otkrio sam da su je mnogi držali zemljom religije, jogija i velikih svetaca. Hoću li doživjeti susret s tim rišijima? I to ne kao turist ili posjetitelj, već kao onaj tko traga za istinom. Kad sam se vratio u Atenu, činilo mi se da sam pokrenuo lavinu prepreka. Put do Indije, saznao sam, vodio je kroz Tursku. Dobrovoljnom davatelju obećaju veliki novac, a onda ga privežu, iscijede mu svu krv, a leš bace u Crno More. U hostelu za mlade, raspitivao sam se o kopnenom putu do Indije. EPIDEMIJA KOLERE HARA TURSKOM. Širom Europe novine su pisale o tome. A ja sam htio stopirati kroz tu zemlju? Možda sam uistinu bio lud. Ipak, među zlogukim sam prorocima upoznao dva mladića koji su i sami krenuli kopnom za Indiju. Jeff je bio Amerikanac iz San Diega u ranim dvadesetima. Bio je visok, atletske građe, četvrtaste vilice i čvrsto ocrtanog nosa. Nosio je dugu, uredno počešljanu plavu kosu 42 s razdjeljkom na stranu koja mu je padala skoro do ramena, a iza naočala crnih okvira nazirale su mu se plave oči. Izgledao je pomalo grubo, no njegova je duša željela mir. U Indiju se namjerio tražeći duhovnost, baš kao i ja. Bio je skroman, volio zabavu i sve u svemu bio jedno od najsimpatičnijih ljudskih bića koje sam dotad upoznao. Ramsey je pak bio Australac u tridesetim godinama, rumene puti i kose crvene poput hrđe. On je bio iskusan putnik. Izvana se činio lukav i žilav, no iznutra je bio nježna duša. Već je ranije stopirao kroz Europu i Aziju te imao zrelost i mudrost koja je nama nedostajala. Iako sam im se predstavio kao Richard, ostali u hostelu su me otprije znali po nadimku, pa su me Jeff i Ramsey nastavili zvati Monk. Od nas trojice, samo je Jeff još imao novaca. Uzbuđen poput prava velikog djeteta, pripremio nam je izvrsnu gozbu i poslužio tri jednake porcije. Tamo smo, u predvorju hostela, još jednom potvrdili sporazum da zajedno putujemo u Indiju, pa smo se uputili u tursku ambasadu provjeriti jesu li zatvorili granice. Sljedećeg smo se dana vratili po vize. Za Tursku smo prvo stopirali prema sjeveru Grčke. Vozili smo se uz obalu sve do biblijskoga grada Soluna, a zatim skrenuli na istok, do grada Kipija. U Kipiju, koji je krajnja sjeveroistočna točka Grčke, prošli je nekoliko dana da nismo uspjeli nikoga zaustaviti. Ipak, približili smo se granici koja je predstavljala most između Europe i Azije te je bila jedan od važnijih putova za krijumčare marihuane i heroina koji su dolazili sa Srednjega Istoka i iz Jugoistočne Azije. Prašnjava pogranična postaja bila je daleko od civilizacije. Nalazila se na kraju ceste i satima smo hodali do nje. Zloslutna željezna ograda s bodljikavom žicom na vrhu, koja se protezala dokle mi je pogled sezao, ispriječila nam se na putu. Tamo su bili i neizostavni grčki vojnici sa strojnicama u rukama. Tamo nije bilo nikoga, a već se mračilo. Postavili smo niz pitanja, no kao odgovor dobili smo samo ravnodušnost, negodovanje i nerazumijevanje. Najzad, jedan mladi vojnik koji nas je cijelo vrijeme promatrao, nekamo nestade. Za nekoliko trenutaka, grčki je službenik za imigraciju izašao iza šanka sa čajem koji do tada nismo ni primjetili. Bio je to krupan čovjek nabrekloga trbuha i velikih brkova. Činilo se da mu je vojnička košulja broj premalena. Krajeve usta obrisao je krpom koju je onda dodao mladom doušniku te se zagledao u nas trojicu. Kolera Turskom hara poput vatre. Niti jedan razuman čovjek neće tamo otići. Ova granica ne propušta nikoga iz Turske. Zmije otrovnice i gladne vukove! Pustinju bez hrane i vode! Već smo platili vize i obećali su nam da možemo ući. Ako prođete kroz ta vrata, nikad se više nećete vratiti! Savjetujem vam da se lijepo vratite odakle ste došli. Ja odlazim za dvije minute. Ničija je zemlja doista bila pustoš kakvoj nisam vidio ravne, divljina koja je služila kao tampon-zona između dvije neprijateljske zemlje. U daljini sam vidio zmiju kako gmiže preko raspucalog tla. Nekoliko golih stabala stajalo je poput stražara koji su nam pokazivali put. Sve se više mračilo. Ovo je inače bio uobičajeni prolaz za putnike, ali je te noći bio sasvim pust, što zbog kolere što zbog zatvorene grčke granice. U prašini, desetak metara lijevo od nas, ugledao sam nekakav kostur, no nisam ga se usudio pokazati suputnicima. Napetost mi je razdirala utrobu. A što ako je turska granica doista zatvorena? U veleposlanstvu su nam rekli da je otvorena, ali to je bilo prije tjedan dana. Zar ćemo umrijeti ovdje, zarobljeni u ničijoj zemlji? Bivalo je sve hladnije. Tišinu su s vremena na vrijeme parali vučji urlici, a mi smo se vukli korak po korak. Nitko se od nas nije usudio progovoriti. Četiri kilometra mrkloga mraka bilo je poput šetnje dolinom smrti. Drhtao sam, beznadan i bolestan. Upravo kad se činilo da se ta noć nikad neće privesti kraju, u daljini smo vidjeli svjetlo. Onda smo razabrali čeličnu ogradu s bodljikavom žicom. U sredini je, pribijen za vrata, stajao željezni reljef turske zastave. Naoružani je vojnik stražario i pušio cigaretu bez filtera. Stražar je na to digao pogled, a Ramsey mu je prvo pokazao ispravu, onda nas, a konačno zemlju iza stražarevih leđa.

Emilija Kokić JA SAM NA PUTU ZA NEKUDA
Ona instinktivno koraknu unazad, održavajući nesmanjeno rastojanje izmeńu njih. Čuj, Robi, bi htio ti s njim malo popričati? Bila je odveć umorna pa je utonula u nemiran san, tumarajući po rubu snova kojih se neće s jećat i , os im prizora koji joj je već pos tao poznat. Danas je besramno, u našoj povorci, hodao u prvom redu i ostavio nas crnce pozadi. Moramo si obećati da ćemo istrijebiti bijele tiranine i spaliti njihove gradove. Iskušala je i druga skrival iš ta , a l i nigdje se ni je os jećala tako s igurno. Pošto se is tuš ira la , odjenula je novu hal j inu s odjela za t rudnice u Wal -Martu. » — Što je? Ne, ona će pobeći na drugu stranu. Srebrnasta boca, okačena izmeńu polova magneta skoro sasvim zaklonjena kablovskim utičnicama koje su u nju zalazile, obrasla je ledenim ogrtačem. Kako prevladati toksični stid u vezama 12. Zajedno s ramenom, sa svog je mjesta u mom životu nestala i strast za pobjedom koja je ionako već bila na umoru.

[Par za druzenje :: Svaštara|Youtube cure za dopisivanje|Bih portali vijesti]

Oznake: Billye, Lettes-Tamo, gde, je, srce.pdf

Tehnologija nam danas servira seks u troje kroz samo nekoliko klikova

---

Click here: Najbolje aplikacije za upoznavanje!

---

Dakle, ova aplikacija ne funkcionira bez žena. KakaoTalk kvalitetno je izveden, što potvrđuje i visoka ocjena u Trgovini Play.

Matin misli da je Tinder popularan X5r je manje izveštačen u odnosu na druge Internet stranice koje se oslanjaju na pažljivo konstruisane profile. Aplikacija je jednostavna za korištenje pa je privlačna i mlađim i starijim korisnicama koji svoju sreću pokušavaju naći preko ovakvih servisa za upoznavanje partnera. Skenira osobe suprotnog pola u vašoj blizini i daje mogućnost ocenjivanja.

TOP 6 APLIKACIJA ZA MUVANJE: Ovo su najbolji sajtovi za upoznavanje i dejt (FOTO) - Žene će također dobiti listu, ali će na listi biti muškarci za koje su već izrazili interes.

How many dating apps do that? Tindering is easy and fun—Swipe Right to Like someone, Swipe Left to pass. Just swipe, match, and chat online with your matches, then step away from your phone, meet up in the real world and spark something new. And remember, when in doubt, Swipe Right. Trust us, the more options you have, the better-looking life becomes. Welcome to Tinder—the largest, hottest community of singles in the world. GET THE GOLD TREATMENT Upgrade to Tinder Gold for a first-class swipe experience: Passport, Rewind, Unlimited Likes, five Super Likes per day, one Boost per month, and more profile controls. But wait, it gets better. Save time and aimless swiping with our Likes You feature, which lets you see who likes you before you swipe. Now you can sit back, enjoy a fine cocktail, and browse through profiles at your leisure.

Omiljene aplikacije za ANDROID #3
Oni ne žele da ljudi gledaju na njih kao na aplikaciju za seks. Sad vam je svima jasan koncept ove platforme, nadamo se. Portal je otvoren prošle godine, u večernjim satima privlači i preko 1000 online članova hrvatskog govornog područja, a u svakom trenutku ima podjednak broj žena i muškaraca online. Danas sam minimum sat vremena se dopisivala sa nekim Grkom i baš mi je bilo super što mogu negdje da nađem sagovornika i na grčkom i super sam se osjećala kad sam vidjela šta sam sve naučila kroz svoj kurs grčkog i oduševila kada sam skapirala da naučeno mogu da primjenim negdje. Registracija na portal je inicijalno besplatna, ali da bi stupilo u kontakt s drugim članovima potrebno je uplatiti minimalno 7 kn za korištenje na 42 sata do 40kn za 14 dana. Upoznavanje Sex je sajt bez predrasuda Da li imate seksualne fantazije i želje koje do sada niste uspevali da ostvarite ili nemate odgovarajućeg partnera za njih?

[Zene traze muskarce sibenik|Erotski oglasi hr|Sexi dame]

Oznake: Mob&IT