Spasite bebe
ponedjeljak, 26.06.2017.
Zašto smo u demografskoj krizi?
Demografska kriza je sve češće tema u hrvatskim medijima i u predizborno vrijeme, no još uvijek ne postoji jači konkretni angažman oko toga pitanja. Kao da se misli da to još nije tako važan problem i ne primijećuje se da se netko ozbiljno prima rješavanja toga pitanja.
Demografska kriza se događa u gotovo cijeloj Europi i drugim zapadnim državama izvan Europe. Otprilike u pola zemaljske kugle ne rađa se dovoljno djece, a u pola država svijeta ne postoji demografska kriza. To nije problem koji ima samo Hrvatska nego je puno širi i obmniji. Demografska kriza se događa kada više ljudi umire nego se rađa. Da izađemo iz demografske krize trebalo bi u prosjeku biti troje djece po obitelji, što sada nije slučaj. Dvoje djece po obitelji ili manje vodi u pad broja stanovnika, nije dovoljno ni za održanje postojećeg stanja, a kamoli za izlazak iz demografske krize.
Definitivno nije problem u brojnosti spolnih odnosa, oni ne manjkaju nego je problem u sprečavanju začeća i rođenja djece. Hrvatskoj godišnje nedostaje otprilike djece koliko se godišnje pobaci. Kada bi se broj pobačaja sveo na minimum, ne bi imali demografsku krizu ili bi ona bila puno manja.
Ono što sprečava da obitelj u prosjeku ima troje djece je mentalitet, koji nije takav samo kod nas nego i u drugim državama Europe, a i izvan nje. Predvladava mentalitet koji ne podupire rađanje troje ili više djece po obitelji. To nije u trendu ni moderno. Ni društvo ni država ne pomažu obiteljima s više djeca na način na koji bi trebali. Umjesto da se visoko cijene i podupiru obitelji s puno djece, oni su često izvrgnuti preziru i pogrdi društva, koje ih smatra čudnima jer što je njima da imaju toliko djece. Predvladava mentalitet koji se protivi rađanju više od jednog ili dva djeteta po obitelji. To se smatra normalnim, a više od toga smatra se nepoželjnim. Malo je ljudi koji žele imati troje ili više djece, a kada se takvi i nađu, društvo radi protiv njih i često se mogu čuti izjave poput: „Zašto imate toliko djece?“, „Što vam to treba?“, „Prestanite rađati toliku djecu, ne želim kupovati toliko poklona!“, „Na mene nemojte računati da ću ih ja čuvati, to bi omelo moju komociju“.
Država ima kozmetičke mjere demografskoga oporavka, koje na kraju ne dovode do nikakvih značajnih promjena nego su samo deklarativne i simboličke. Postoji mnogo pojedinaca koji misle samo na uski osobni interes i uopće ne gledaju širu sliku i nije im stalo do općega napretka društva i države. Vrlo je malo ljudi koji iskreno i naporno rade na izlasku iz demografske krize. Situacija je takva, da nema pravoga plana i mjera izlaska iz demografske krize i situacija se konstantno pogoršava.
Ako obitelji u prosjeku imaju manje od troje djece, dolazi do pada broja stanovništva i dolazi do kontinuiranog polaganog izumiranja. Jedno od rješenja bio bi priliv novih stanovnika. Budući da demografska kriza postoji u gotovo svim europskim zemljama, nije za očekivati da nama dođu živjeti ljudi iz drugih europskih zemalja. Ako će netko doći živjeti u Hrvatsku da popuni prazninu zbog pada broja stanovnika, bit će to narodi Azije i Afrike, jer kod njih nema demografske krize. To je vrlo vjerojatno u bliskoj ili daljoj budućnosti Hrvatske i na to se treba pripremiti. Ako nećemo imati troje ili više djece po obitelji, a kako sada stvari stoje i ako se ovako nastavi, dogodit će se da će nas biti sve manje i da će stanovništvo biti sve starije i sve manje vitalno. Kod nas će se trajno nastaniti strani narodi vrlo različiti od nas, druge kulture, vjere, običaja, za koje nije za očekivati da će se asimilirati i da će pričati hrvatski jezik i prigrliti naše običaje, kulturu i tradiciju. Stoga trebamo se pripremiti na to, da će naši krajevi u bliskoj budućnosti biti značajno drugačiji nego danas i da će svijet kakav danas poznajemo nestati. Tu će umjesto nas živjeti drugačiji ljudi, koji će govoriti svoj jezik i imati svoje običaje. Mi te narode smatramo manje vrijednima i primitivnijima od nas i gledamo na njih s visoka. No, uzalud sav tehnološki, kulturni, znanstveni napredak ako nema djece. Budućnosti pripada onima koji imaju djecu i koji nemaju demografsku krizu, oni su u usponu, a mi u padu. Na nama je ili da rađamo djecu ili da se pomirimo s time da će nestati svijet kakav je danas i da će promjene biti jako velike i vrlo vjerojatno nepovoljne i negativne za nas.
