subota, 23.09.2006.
CHANGES...
Prije određenoga vremena jedna moja vrlo draga prijateljica krenula je na jedan tečaj. To nije bio jedan od onih uobičajenih tečajeva. Bio je to tečaj kreativne samospoznaje. Jedna od glavnih domaćih zadaća bila je da vodi dnevnik misli. Nije bilo bitno šta će u njega upisivati, u kojem obliku i u koje vrijeme. Poanta je bila da zapiše oko 3 stranice svojih misli svaki dan. Kako podupirem bilo kakvu vrstu razvoja i napretka, osobno mi se je vrlo svidjelo to šta je ona radila tako da sam i sama počela voditi takav jedan dnevnik. Na žalost, zapustila sam ga jedno kraće vrijeme ali prekopavajući ovih dana po ladicama radnoga stola našla sam ogromnu lakiranu crvenu bilježnicu u kojoj sam vodila svoj dnevnik. Čitajući svoje misli a među njima i svoje najveće probleme, shvatila sam da ja i nisam tako slaba kako mi se misli kada mi nastupe nekakve krizice koje ruku na srce imamo svi. Najzanimljivije mi je bilo kada sam otkrila koje su u stvari moje taktike rješavanja problema. Da li se i vi volite baviti introspekcijom?
I najvažnija novost. Dobila sam posao 
Napokon prekidam razdoblje stagnacije i unutarnjeg truljenja. Tako se osjećam, kada više ne studiram, nemam posao. Kao da stojim na jednoj točki- micala bih se ali nemam kamo.
Posao je u mojoj struci, odgovorna sam za život nekih 150 ljudi, ponajviše ću se baviti zakonima. Hvala Bogu, imam potporu nekih čelnih ljudi i jedne prijateljičine mame koja je odvjetnica upoznata sa rupama mojega zvanja tako da ako mi zakripi da imam barem neki maleni oslonac odnosno nekoga za razgovor.
Napokon ću prijaviti državni ispit!
Za godinu dana upisati ću još neku malenu razliku ispita da budem diplomirani ( sada sam samo ing.). A na poslu ću dati i više nego šta mogu da bih uspjela odnosno zadržala taj posao.
Nisam spomenula da su 4 direktora bila protiv mene?
Imali su nekoga "svoga" ali ovaj puta struja je išla u moju korist. Nakon 2 godine čekanja i "zvrndlanja" u prazno.
U nedjelju idem u Zagreb kupiti napokon auto. Kako smo odlučne u svojoj neodlučnosti, mama i ja zaključile smo da je najpametnije da ja otiđem sa ujakom i njegovim prijateljem automehaničarem a sajam u Zagreb. Pa da vidimo....Ma iskreno da vam kažm, ja bih najrađe nekako Golfa 3 ili Polo. A sada, kaj nađemo nađemo...
I evo samo da još nešto napomenem za ovaj kratki izvještaj- prije nego što sam dobila posao sanjala sam da sam porezala kažiprst ( inače kada se gata iz šalice kod nas je običaj da ako želite zamisliti želju, da kažiprstom dodirnete komadić taloga) i da mi je potekla krv. Posisala sam tu krv i odmah nastavila sanjati kako jedem trešnje.
Zaključila sam da je dobro sanjati krv. Ili možda trešnje, ne znam 
Idem dalje, u potrazi sam za novim inspiracijama. U stvari ja uvijek imam inspiracija ali vrijeme mi klizi niz dlanove. Ali, ja se uvijek vratim.
- 06:27 -
petak, 15.09.2006.
BESKIČMENJAŠTVO
Ljudi mogu biti čudni.
Oduševljeno započnu nešto,
Brak, životni zadaću,
Put do velikoga cilja…
Osjećaju se jakima
Dok ne dođu teškoće,
Teški časovi, udarci.
Kad moraju u noć,
Mnogi se prestraše i posustanu.
«Ne mogu više».-«Previše mi je».
-»Sit sam svega».-»Zašto da to radim?»-
»Drugi su krivi, društvo, odnosi, strukture…»
Ljudima nešto nedostaje: kičma!
Kičma znači stalnost, postojanost,
Povjerenje u sama sebe,
U svoje vlastite sposobnosti,
U svoju vlastitu vrijednost,
U svoje bližnje.
Kičma je gospodstvo
Nad vlastitim osjećajima i raspoloženjima.
Kičma je sposobnost da se izdrži do kraja.
Ima ljudi bez kičme,
Što su tako rođeni,
Jer ni njihovi roditelji nisu imali kičme.
Mi im ne predbacujemo.
Ima ljudi bez kičme
Koji su postali takvima
Jer su vrijednosti kao «hrabrost»,
«karakter», «snaga volje» i «žrtva»
u svem njihovu odgoju bili tabu.
Prema njima moramo biti blagi.
Ima ljudi bez kičme
Kojima se kičma slomila
Pod teretom života
Ili ju je smrvila ljudska okrutnost.
Njima moramo pomagati
I za njih dizati glas.
Potrebna nam je kičma
Da bismo kao ljudi hodali uspravno,
Da ne bismo pokunjili glavu,
Da bismo preuzeli odgovornost
I nosili teret briga,
Da bismo bili postojani u olujama,
Da ne bismo pokleknuli pred silom,
Da nikada ne bismo puzili pred novcem.
Potrebna nam je kičma
Da izdržimo gdje drugi posustaju,
Da idemo uspravno i ravno
Vlastitim slobodno odabranim putem.
SAMO LJUDI S KIČMOM
STVARAJU NOVI SVIJET.
- 14:06 -
četvrtak, 14.09.2006.
Saznanja
Ne znam od kuda početi. Imam toliko aspekata života u kojima se trenutačno nalazim. Užasno mnogo promišljam, otkrivam, užasno mnogo toga pokušavam dokučiti na sve načine koje poznajem. Teško mi je jer to sve radim potpuno sama. Nije problem u tome što ja sve prolazim sama, cijeli ovaj put istine. Nema problema, tako je kako već treba biti. Samo nekada ne znam da li postupam ispravno, imam užasno mnogo pitanja za sebe samu a kada ne pričam sa nikime teže je doći do odgovora koji mi je potreban.
Pričala bih sada u isto vrijeme o tisućama stvari. To mi se zna često dogoditi. U jednoj riječi najradije bih izgovorila nekoliko njih, kada započnem jednu temu pričala bih o nekoliko njih. Onda ulovim samu sebe kako ne pričam o niti jednoj! A umjesto izgovorene riječi ja izgovaram neku krivo izgovorenu riječ i ljudi me ili čudno gledaju ili se nasmiju. Skupa sa mnom.
Ovih nekoliko dana, skoro cijeli tjedan i duže proganjale su me neke negativne misli i pitanja. U prošlome postu pisala sam o bolesti «bijeloga labuda». Jako sam se mučila. Nisam znala što sve ja to želim znati. A onda mi je evo nakon nekog vremena stagniranja kliknulo iako sa nekoliko neraščišćenih stvari.
1.)ZDRAVSTVENO STANJE
Moje djetinjstvo nije bilo lagano. Od kada znam za sebe prolazila sam kroz različite krize, kroz probleme i jako puno strahova. Neki od njih još uvijek me prate u stopu. A nekada mirno leže ispod mirne površine. Na miran način šapću mi kroz podsvijest da je more ispod površine uzburkano. I to mi nije dalo mira. Nikako da razorim lance iz svoje podsvijesti, iz djetinjstva, dana odrastanja i prošlosti. Nekada mi se jave slike kao aveti, lako mi je sa slikama. Sa njima znam postupiti, probudim vještinu svjesnosti i moći želje te ih nadilazim. Ali oni osjećaji, oni ružni osjećaji koji me suše iznutra, oni mi ne daju mira. I neću biti mirna dok ih potpuno ne savladam na način kako ja to radim.
Jako sam bila uznemirena, dragi moji.
Bolest o kojoj sam vam pisala prošli puta.. tu bolest imao je moj djeda. A sada od nje boluje moj otac. Ne želim opisivati odnose koje imam sa svojim roditeljima. Oni su predivni, nekada sa kojim problemom ali odnos nam je na razini. Bolest koju sam opisivala mijenja strukturu ličnosti, odnosa prema svima oko vas, stvari uzimate k srcu i po nekoliko puta više nego bi trebali. Ova bolest u vama budi osjećaje straha, panike, granično sa šizofrenijom. I na moje sakriveno pitanje i moj veliki strah hoću li i ja oboljeti od ove bolesti, u razgovoru sa mojom majkom neki dan otvorio mi je vrata olakšanja. Tek sada, sada nekakvih 25 godina znam da je opasno da ikada imam djece. Sada znam da postoji šansa od 50% da ću možda i ja sa 40-ak godina imati ovu inače genetski nasljednu bolest. Znam i da onda postoji mogućnost da više neću biti osoba koja sam sada i da ću ja toga biti svjesna. Ali, koliko god ovo što vama sada pišem zvuči teško, ipak postoji način testiranja za otkrivanje da li imam u «unakaženi» taj nesretni 4. kromosom. I odlučila sam se testirati. Želim znati taj odgovor. Želim se postaviti za budućnost. Želim znati kakav će moj život biti i koliko ja toga imam u svojim rukama. Osjećaji koje imam u sebi užasno su podijeljeni. Kao da ste imali oca pijanca koji vas je maltretirao cijeli život kada je došao kući pijan. Obožavali ste njegovu dušu dok je bio trijezan, ponosili ste se njime, u njemu vidjeli skoro pa Boga. A dane kada je došao pijan, mrzi li ste ga gotovo, osuđivali ga i krivili za sve svoje nedostatke koje ste krili od očiju javnosti. I onda recimo saznate da ćete vi za nekih 20 godina biti isti. Ali nećete to moći kontrolirati, nećete moći ići na liječenje jer lijek ne postoji. Biti ćete izvrgnuti očima javnosti, omalovažavanju. Kada budete prolazili ulicom djeca će u čoporu trčati za vama i rugati vam se kao mojem ocu jer misle da je drogiran. Nećete si moći zavezati cipele niti se sami oprati. Svi prijatelji okrenuti će vam leđa jer će ih biti stid vas samih. Cijele dane biti ćete sami u svojem svijetu crnih misli koje su posljedica bolesti. Ono malo ljudi oko vas ako ćete ih imati uza sebe, na njih ćete gledati skoro pa kao na strance. Nećete moći pravilno komunicirati sa njima.
A onda ćete jednoga dana poželjeti skočiti sa balkona. Nećete više željeti živjeti takvim životom. Bez radosti, bez zadovoljstva, bez komunikacije. I vjerojatno je da ćete poželjeti skončati život. Dok budete stajali onako jedva pokretni sa druge strane balkonskoga gelendera, naići će vaša kćer. Uhvatiti će vaš pogled i vidjeti će vam dušu. Slomljenoga srca, pomirena sa smrću voljene osobe, unakaženih emocija, pod šokom zanijemiti će i nikada više progovoriti o tome događaju. Bez i jedne suze, povući će se u sebe i svoju patnju kao što sam ja prije nekoliko mjeseci kada sam to proživjela. Nakon toga bilo je još 2 pokušaja. Da, ova godina teška mi je i jedva čekam da skonča.
Zato želim ići se testirati i znati kakav će mi život biti za nekih 20 godina. Želim se znati postaviti i malo olakšati duši.
2.) PSIHIČKO STANJE
Počinjem malo više raditi na sebi. Iznutra na sebi. Imam nekoliko nedostataka, nekoliko lijepih osobina. Moji najveći problemi su jako velika uznemirenost, nije niti čudo kako živim. Osim uznemirenosti, što nije ajde baš stalno, velika mi je mana ogromna čulna želja. Pod time mislim na hranu. Užasno mnogo jedem. I htjela bih prestati trovati samu sebe bedastoćama. Osim toga, htjela bih unaprijediti svoje ispravno življenje. Imam već nekoliko koraka koji mi se rađaju onako, trenutačno više kao ideje. Baš kao Luda koju je opisala Irida na svojem blogu.
3.) DUHOVNO STANJE
Spomenuvši Tarot, ponovno počinjem raditi i na svojoj alternativnoj strani. Snovi, Tarot, simboli, vizualizacija, vrsta intuitivnosti… dosta toga zanemarila sam već neki duži period. Što svojom krivicom, priznajem, što utjecajima kojima sam bila podložena. Situacije su bile takve kakve već jesu, i sa osjećajem krivice (takva sam kakva sam) žao mi je što se nisam i ranije okrenula više sebi iznutra. Mogla sam ali nisam. Nisam imala snage.
Mali "šalabajzer" kako bi rekla moja baka ( čitaj: šalabahter)
a) Prepoznavanje i svjesnost
b) Razvijanje povoljnih elemenata uma
c) Napor volje
d) Kontinuitet
Eto, toliko od mene za sada. Vikend jer preda mnom. Nastavci i redovitije javljanje slijede.
Puno pozdrava od vaše Sophiane… 
- 13:28 -
utorak, 05.09.2006.
Ples bijeloga labuda...
Prije nego šta sam odlučila ovo napisati dugo sam razmišljala objaviti ili ne. Zahvaljujem vam svima što ćete ovo čitati sa toplinom u srcu, razumijevanjem za bolesne i ne moćne te bez nekih predrasuda.
Puno vam hvala..
Američki liječnik George Huntington (Long Island, New York) je 1872. opisao bolest što su je on sam, njegov otac i njegov djed pomno pratili kroz nekoliko generacija bolesnika. Četiri glavna obilježja te bolesti su bila: nasljednost, chorea, demencija i smrt 15-20 godina nakon početka. Tu bolest danas stoga nazivamo Huntingtonova bolest, a ona pogađa podjednako učestalo i muškarce i žene (oko 5 na 10 000) i u većine bolesnika se počne razvijati u 4. ili 5. desetljeću života. Dakle, bolest pogađa poglavito pojedince koji su vjenčani i već imaju djecu; svako dijete oboljelog roditelja ima 50% šanse da naslijedi bolest. To jasno ukazuje na jedan od u prošlosti vrlo tragičnih vidova te bolesti: djeca bolesnika s neizlječivom Huntingtonovom bolešću su desetljećima živjela u strahu da su naslijedili tu bolest i da će od nje umrijeti (naime, tada nije bilo testova kojima bi se bolest mogla dijagnosticirati prije pojave prvih simptoma, pa se takvi pacijenti onda eventualno uzdrže od rađanja djece).
Prvi znaci bolesti su suptilni: odsutnost duha, razdražljivost i depresija, praćeni malenim trzajevima i meškoljenjem, nespretnošću ili iznenadnim padovima. Nekontrolirani pokreti postupno se pojačavaju dok bolest nesretnika ne prikuje uz postelju ili invalidska kolica. Govor isprva postaje nejasan, potom nerazumljiv i potom posve nestaje, dok izrazi lica postaju iskrivljeni i groteskni. Propadaju i spoznajne funkcije i na kraju nestaje sposobnost racionalnog razmišljanja. Nema lijeka za tu bolest i ona se postupno i neumitno razvija, vodeći bolesnika u potpunu invalidnost i smrt.
Smrt neurona (do 90%) smatra se uzrokom koreje. Poremećaji spoznajnih funkcija su posljedica bilo pratećeg gubitka kortikalnih neurona bilo poremećaj funkcije «spoznajnih» dijelova bazalnih ganglija.
Nedavno je otkriveno da su svi bolesnici koji boluju od Huntingtonove bolesti, a žive na istočnoj obali SAD, potomci dva pretka rođena u mjestu Suffolk u Engleskoj, koji su emigrirali u Salem, Massachusetts 1630. godine. Po svemu sudeći, neke žene koje su u prošlosti spaljivane kao «vještice iz Salema» zapravo su bolovale od Huntingtonove bolesti! Taj obiteljski obrazac nasljeđivanja je vrlo dojmljiv, jer je praćen kroz 12 generacija ( dulje od 300 godina!), a bolest se javila u svakoj generaciji. Ova bolest se nasljeđuje kao vrlo prodorna, autosomno dominantna bolest, a mutirani gen (odgovoran za pojavu bolesti) je smješten na 4. kromosomu. To omogućuje dijagnosticiranje bolesti prije pojave simptoma ( ili čak prenatalno!), a također omogućuje kloniranje i istraživanje defektnog gena, pa time i konačno upoznavanje načina na koji mutacija dovodi do nastanka bolesti.
Pojam chorea/koreja: kratki, nepravilni trzaji i posve nevoljni pokreti neke skupine mišića udova i lica. Noge poskakuju, ruke i prsti lepršaju zrakom, lice se krivi u grimase, tijelo se potresa-kao u nekom posebnom plesu. Naziv i dolazi od grč. Chorea = ples, kao npr. u riječi koreografija. Stoga su u starini tu pojavu u bolesnika i nazivali plesom Svetog Vida.
Željela bih napomenuti još jednu činjenicu a to je upotreba droga u modernome društvu današnjice..
U Kaliforniji je 1982. skupina od 7 ovisnika na sebi iskušala intravenski oblik sintetskog derivata heroina, a poslije toga pojavili su se znaci i simptomi Parkinsonove bolesti: rigiditet, akinezija, bradikinezija, tremor i pogureni stav tijela. Ovo su naime znaci i Huntingtonove bolesti ( jer na Parkinsa i na Huntingtona se gleda kao na istu bolest samo što su suprotne po nekim karakterističnim pokretima tijela..).
Moj zaključak je da Huntingtonovu bolest mogu pogoršati pa čak i probuditi iz sna opijati, droge i stres.
PLES MOJEG BIJELOG LABUDA…
- 11:36 -
nedjelja, 03.09.2006.
Nedjelja i pitanja o prošlosti..
Kada god da je riječ o nekoj vrsti pročiščavanja duha i emocija ja dobivam slike maltretiranja. Uvijek je to prošlost, uvijek je to nešto podsvjesno i uvijek je to jedna te ista osoba odnosno osobe.
Danas sam ponosna na sebe jer sam učlinila nekoliko stvari koje su bile potrebne da se učine a nitko me nije tražio da ih učinim. Volim osjetiti ljudsku zahvalu ali još mi je draže kada se osjećam korisno, kada nadmašim samu sebe. Niti siromah nikada ne trži da mu se daju rajski dvori ali ljudi mu se smile i daruju mu koricu kruha. Ne mora netko nešto riječima tražiti da bi mu se udijelila pažnja ili neko lijepo, korisno, utješno djelo.
Željela bih učiniti svijet ljepšim, ugodnijim sebi i drugim ljudima. Želim vidjeti osmjehe na licima ljudi, to je moj skriveni motiv. Želim rasteretiti ljude od tjeskoba i bijesa. Željela bih pomoći svakome da postane bolja osoba, topla i snažna. Ne volim te igrice i glume kada se ljudi trude ostaviti na mene dojam kao da su najsnažniji na svijetu, najtrezveniji i pretjerano samostalni. Ne zato jer poljuljajum oj svijet. Moj svijet je moj svijet i to nema uloge niti utjecaja. Čak je bilo situaacija kada sam ljude više cijenila jer su mi priznali svoju nesigurnost i svoju mekanost. Nemam tih ambicija da nekoga srozavam ili činim ranjivijim. Iako su mi nametali u nekoliko slučajeva tu parolu. Ne riječima. Nekim neizrečenim govorom osjetila sam svoju suvišnost. Nije bitno kakve su to bile osobe. Poanta je u tome da ljudi nekada krivo razmišljaju, skloni su tuđim utjecajima a niti ne pitaju se kakvi su to utjecaji i koliko će neki potezi odigrati ulogu u njihovoj budućnosti. A meni je onda iskreno žao.. šta ispadaju neke situacije zbog kriterija "žnj" ljudi.
Znam da sam možda i malonejasna jer ne specificiram točne situacije. Pišem ovo zbog osjećaja. Svojih. Možda netko i sebe pronađe kroz mene.
Gledala sam tv poslije predivnog ručka. Pekli smo kotlovinu sa brdo povrća na otvorenome. Obožavam prirodu, jesam li to već spominjala?
Slijedilo je ono šta pod obavezno činim nakon ručka. Legnem se i malo ušuškavam. Ponekada upalim i tv. Tako sam i danas. Na žalost
Film, neki starijeg karaktera, govoreći o ženama i maltretiranju.. ma evo uspio me razljutiti.
Nasilje me uvijek razljuti moram priznati.
Pa sam tako počela razmišljati o nasilju u svim mogućim oblicima iz svoje prošlosti. U redu, ne samo svoje, već i svojih prijateljica. Shvaćam koliko je život šarolik po pričama.. svaka moja prijateljica ima jednu svoju životnu priču. Nad jednom prijateljicom nasilje je vršio njezin otac u obliku fizičkog maltretiranja, nad drugom prijateljicom otac je vršio verbalno maltretiranje, nad trećom prijateljicom otac je je vršio psihičko maltretiranje... a nad jednom je najgori oblik maltretiranja bio onaj da ga nije bilo. Ostavio je nju i njezinu sestru nešto nakon rođenja. Gledam ju i pitam se koliko je t traga ostavilo na nju.. osjećaj da nije poželjna, da nije vrijedna, da ju je netko napustio..? Mnogo je tu boli a svi ovi oblici nisu za nadmetanje jedan sa drugim. Za mene svaki oblik maltretiranja i nasilja jednak je. Ali svakome su njegovi problemi najgori i najteži za riješiti, zar ne?
Šta učiniti kada osjetiš da se neprestano boriš sa duhovima prošlosti? I šta učiniti kada shvatiš da ne možeš pustiti prošlost iako bi trebalo? Šta kada bi sa nekime trebao pričati o tome a nemaš sa kime? I šta kada se isplačeš a ne osjećaš da možeš dalje? I šta da učiniš kada ne možeš razgovarati sa osobom sa kojom bi trebalo? Kako sve to izbaciti iz sebe? Gdje pronaći snagu ako ju nemaš u sebi jer ti ju recimo jede taj osjećaj proganjanja?
Gdje pronaći svoje maleno mjesto pod suncem?
Vjerujem da su ovakva pitanja i problemi najčešći u životima mladih ljudi. Kada imaju previše snage i potencijala a opet imaju premalo snage i smisla za uhvatiti se u koštac. Kada gube osjećaj za svoje tijelo, za svoj duh i za neki uravnoteženi život.
Neki su sebe u takvim kriznim trenutcima pronašli u sportu, neki u kreativnom stvaralaštvu svakakvih tipova, neki čak u altrenativi, neki u socijalnim radovima. Neki su sebe pronašli u prirodi a neki u vezama.
Mene zanima gdje ste se vi pronašli u najkriznijim trenutcima svojeg života? I jako me zanima gdje ste pronašli svoju snagu za jedan uravnoteženi život?
Puno pozdrava,
Vaša Sophiana
- 14:56 -
subota, 02.09.2006.
DANI PIVKANA
Ne, ja nisam još uvijek u šoku zbog malenih mačića u krevetu 
Ma znate ovih dana bili su Dani Piva u Karlovcu pa se eto i ja malo uputih vidjeti šta se nudi..
PRVI DOJAM
Ne nudi se ama baš ništa i apsolutno ništa pametnoga. Ako ste "rokfeler" dubljega džepa moći ćete si priuštiti čevape od 40,00 kuna, hamburgere po 25,00 kuna, ne pretjerano kvalitetnu pivu za 13-ak kuna i tako redom. Na svakome koraku uočavaju se horde nagih djevojica koje će sa 25 godina imati u najboljem slučaju upalu bubrega. Iste te horde očito kradu mamama odjeću, što sam zaključila jer svakoj malo malo pa viri rame, komad koljena.. Nakon probijanja kroz navalu horde pripitih djevojčica u maminim odjevnim predmeta naići ćete na jedno veliko čudo. A spomenuto čudo su horde muškaraca od nekih 50-ak godina u vidno veselome stanju. Ne, ne morate brinuti... takvi će vam uvijek stajati na raspolaganju da vam plate pivo i uvijek će vam se milo smješkati i čekati kada ćete naivne pasti na njihov šarm smiješka bez pola zubiju. Čudo je u tome šta takve osobe čak i postoje
Nakon šta bankrotirate uz 3 pive, sa stisnutim želucem jer čevapi skupi jelte.. odlučiti ćete otići obaviti nuždu. WC se također plaća pa ako vam se ne plaća i ako vam se ne da stajati u redu ( jer očito je da žene više vole pričati u smrdljivim javnim wc-ima nego čučnuti se i popiškiti se ), uvijek je otvorena mogućnost onoga šta radimo moje prijateljice i ja... obratiti se prvome skritome grmičku
Pa recimo ako ste moje sreće, čučeći u grmu uočiti ćete da niste sami, vidjeti ćete i čuti neka stenjanja i duboke uzdahe... U recimo drugome grmu stati ćete u najdublju lokvu sa blatom koju svijet nije još vidio.. i nasmijati ćete se samoj sebi jer pokreti za dobar balans najluđi su u blago pripitome stanju 
DRUGI DOJAM
Plešući uz ludi ritam pjevača koje možda i ne volite slušati, upoznati ćete neke ljude. Neke zgodne ljude.. Neke simpatične ljude.. Neke nasmijane ljude.. 
I smijati ćete se sa nima, plesati ćete... možda sklopiti neko novo prijateljstvo, netko dobiti poziv za van... a u mojem slučaju upoznati neke zgodne osječane i među njima simpatičnoga Tibora koji mi je obečao javiti se i spržiti mi jednu super igricu koju već neko vrijeme pokušavam nabaviti Pa da vidimo hoće li me se sjetiti mladi gospon Tibor...
Zanemarivši svoje dragoga, osjećam grižnju savjesti. Teta Sophiana ne vara, ali voli imati i muške prijatelje a to nekima očito nije jasno. I ne želim svojem najdražemu niti spominjati da je teta Sophiana dobila i crvenu ružu od nekoga kao djevojka sa "najljepšim očima i najljepšim osmjehom" na Danima birice Da ne bi bilo 
ZADNJI DOJAM
Pa ovaj... i ne sjećam ga se najbolje Znam da je bilo dosta zima pred jutro uz Koranu pred otvorenim šatorima. I da sam otišla sa prijatlejicom do nje doma oko 5 u jutro i da smo čak PLESALE i majmunirale se kod nje neko vrijeme. A onda sam se probudila doma u rano poslijepodne sa nevjerojatnim okusom pive i nekakvom čudnom migrenicom... 
Ali zato, provela sam se kao što već nisam neko duže vrijeme. Smijala sam se, plesala, promukla od pjevanja i sada još proživljavam osjećaj ispuhanosti.
Pa vi sada sami odlučite ići ili ne na takav jedan "bećarac" 
- 13:07 -
