Kućni teatar ŠKRIPZIKL

Nesnalažljiva pitka masa
Ticalo prorijeđen u susretima
Joj stadionski noj
Probnih decimetara
I laskave smole na vrhu
Stupi mi jedan, sedamdeset
Kraljev brod nakafenisan u tome
Spavaju se glave
Stalože se mikro.

I najopskurnije slanje
I glatka premetačina
Nepoznat u zbirci
I kao odijelo, trijezno

Ref. Ti ti ona ti uzelo što ti se na tebi sviđala!
Kao ne a on ona ti si i me oni mi na jadost!

Salon dvajst ulica počremečenih hodala
Maske za stvarno zavijala u mjestu
Nos vrli, vidio kraj zgradurde
Osivi se, oplemeni tip zanesti.


Ref. Trake nas gorite i ti taj nije sudar vještalica!
A toj da se sprži njoj i okrene glavu, sedam dva!

Ref. 1 * 2
Ref. 2 * 2,5

Predstavljamo vam dvije strane istih lica:

* 20.6.2005. - Kset - “Povratak čarobnjaka”, ili kako bi rekao Marshmallow, Acid Mothers Temple i dalje pričaju sa silama kozmosa, hvala Bogu; te “Domaće sile”, ili kako bi rekla 24 sata, Ekskluzivno, ekskluzivno, Seven That Spells razotkrili poprsja!


* 22.6.2005. - Močvara - zajedničko muzičko orgijanje gore navedenih bendova, ili kako bi rekao Blažičko, Hrvatska i Japan ujedinjeno nam se zabili u uvo!

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Vjerni čitatelji znat će da je moje upoznavanje s magovima japanskog space-rocka proteklo u najboljem redu, a zbilo se nedavne 2004., kad su se dugokosi virtuozi ukazali po ne znam koji put u Ksetu (izvještaj s tog događanja možete pročitati ovdje). Neki su mi eruditi natuknuli da tadašnji koncert nije bio od vrhunaca njihove karijere, ali je po mojoj prosudbi svejedno došlo do opasnih sudaranja sila ovog i onog svijeta. Skeptici se uvijek pitaju kako povjerovati ovakvim tvrdnjama, pa ne vjerujem ni da će ovog puta propustiti mamac. Nema druge nego da se sami uvjerite. Znate onu dobru staru već izlizanu, neke se stvari mogu samo doživjeti. He, a vi već mislili da ćete se nabrzaka prosvijetliti ili me bar bez po buke proglasiti šašavom.

No tranja (trenja?) lana vas neću poštedjeti, pa ću navesti par uzročnika vlastitih (suludih, rekli bi skeptici) ideja.

Nekim slučajem nedugo prije koncerta u studenom mjesecu (studenom) u ruke mi je dopala jedna Pogačnikova knjiga. Marko Pogačnik je likovni umjetnik koji je nekad davno djelovao u grupi OHO, a danas je najpoznatiji kao tvorac slovenskog grba, premda se grb obično ne prikazuje baš identično njegovoj zamisli. Osim toga, već se godinama bavi iscjeljivanjem Zemlje, te tvrdi da se može komunicirati s vilama, patuljcima, palčićima i sličnim prirodnim duhovima, koji, veli čoek, predstavljaju Zemljinu inteligenciju. Čak je osmislio i čitavu genealogiju tih stvorenja. Sclavi bi znao o kakvim se tu vragolanima priča, v. 78. broj Dylan Doga – Div. I opet nekim slučajem, danas se na ispitu iz slovenščine zapričah s profesoricom o potonjem Slovencu. I dok je moj prvi dojam o njegovu radu bio manje-više pozitivan, profesorica, koja je nedavno prevela jednu njegovu knjigu, ocijeni da je P. između manipulativnog šarlatana i vizionara bliži ovom prvom. A ja mislim da ljudi općenito (i ja, možda upraf sad) pokušavaju prostorom i vremenom uredno obuhvatiti pojave o kojima je nemoguće razumski suditi te da se kod P-a radi o individualnoj filozofiji koja stoji iza umjetničkog izričaja. A u umjetnosti je sve moguće, pa je teško govoriti o prijevari ili ludosti, trala-lala-lala-la. Uglavnom, razgovor je okončan finom ocjenom u indeksu i zakazivanjem sljedeće diskusije za jesen, kada bude objavljena knjiga.

Orb. Prema navodima istoimenog dvojca, orbovi su usporedivi s mjehurićima energije koji se izlučuju tijekom plesa. Ovakvo je ponašanje uzrokovano glazbom, i preporuča se u što većim dozama, uz robu prve klase, iako nije nužna. Fenomen se navodno pojavljuje i među obožavateljima gotičkih mračnica, kao i među brejkbit partizanima, i među ljubiteljima seoskih zabava. Svakom svoje. Čak se i NajSumnjičaviji mogu složiti da umjetnost poznaje odmak od stvarnosti. Pitanje je samo kako će pojedini uživaoc opojne glazbe sasuti svoj opis u riječi. Eto, netko će reći da se fino najo špeka i luka, te napijo ko majka pa ga pukla balalajka, drugi će raščlanjivati cvrčanje kompjutorski obrađenih šumova i višaka, treći će pričati o tripastim refrenima. I tako dalje. A ja ću reći da su moja iskustva uvijek drukčija, i neću previše daviti takvim impresionističkim elaboratima u nastavku teksta. Ili hoću, hehhehhehe. Zasad je dovoljno reći da su orbovi opet primijećeni.

Sad se bacamo na objektivne činjenice. Acid Mothers Temple u Kset stižu nakon cjelodnevnog putovanja, višekratnog fulavanja vlaka i pješačenja preko slovenske granice. Intro ostavlja dojam da je naše omiljene čiče (hmm, pa ne čine mi se baš TAKO stari, op.S.) pregazilo vrijeme, ali samo u smislu trošenja dnevne doze energije. Čak mi ih bude i žao, najradije bih ih poslala da se naspavaju do sutra, pa da onda zaverglaju s napunjenim baterijama. Međutim, druga je stvar (ili koja već, teško je to kod njih odrediti) sasvim druga strana ploče, Džepenci očito imaju još par baterija skrivenih po džepovima. La novia je ujedno ljepotica za koju bi vrsni poznavaoci rekli da je najdopadljiviji dio njihova opusa, iako mene to nimalo ne priječi da uživam u njezinom melankolično-psihodeličnom ponavljanju od kojih 10 minuta. Nakon te duge kozmičke erupcije slijedi još jedna mikro-makro-epopeja od još kojih 10 minuta (ili koliko već, i to je teško reći), za vrijeme kojih se kolege Soniczoil, Marshmallow i moja malenkost bave predviđanjem nastavka koncerta i dobronamjerno šale na račun raznolikih iskustava, iskušavanja i iskušenja ovih starčića (ma nisu stariji od oko 5 banki, ha?, op.S.). I moram ponoviti svoj proročanski zaključak: AMT-i ponovno proživljavaju ekstatične trenutke nekih prošlih degustatorskih vremena, hehe. Sljedeća je glazbostvorevina, naime, opet La novia. Pogačnik bi vjerojatno rekao da se Ejsidi dobro kuže s patuljcima koji pletu zvučno-svjetlosnu mreže, ili možda pak bacaju te orbovske balone. Netko manje sklon fantaziranju, ali sklon AMT-ovcima, bi rekao da Kawabata Makoto i dalje vješto prebire tu svoju svemirsku gitaru. A netko manje oduševljen bi rekao da je manje oduševljen i izlistao propuste. Meni se to ne da.
I onda, koliko još mogu objektivno reći, slijedi moćna obrada suzemljana Gong s albuma You, kako su mi sugerirali najvrsniji poznavatelji. Korištenje onih prethodno spomenutih aduta iz džepova podešeno je do maksimuma, neki se posjetitelji još od La novie uživljeno trzaju pod dojmom transičnih basistovih napjeva i onih svemirskih zvukova koji zvuče kao da se iz Rolanda ispaljuju zračne lopte koje se nevjerojatnom brzinom odbijaju od stijenki zidova zakotrljavajući cijeli prostor. Sve vam je jasno.
Nakon takvih kozmičkih vrhunaca stvarno je neuljudno očekivati još i bis. No i za takve situacije ovi stari zajebanti imaju provjereno rješenje: riješiti se dosadnjakovića onom starom: nana nana, nana nana, heeeej - guuudbaj...

I mene je eto nekim slučajem dopala čast da vam opišem svijetlu stranu AMT-a, te najbolji najkraći koncert godine. Ne znam jel taj Mate sklapa dilove s patuljcima, ili što je u pitanju. Ali u svakom slučaju dobiva odličan (5) iz zalaganja!

No prije no što vas prepustim kormilarenju po mračnoj Močvari u društvu drugara Soničnog, bilo bi vrlo ružno ne reći pokoju o predgrupnim domaćim snagatorima psihodeličnog zvuka – Seven That Spells. Najvjerniji čitatelji pratili su žučnu polemiku oko toga bi li Deda trebao zavitlati košulju i isprsiti dlakice, a gitarist za to vrijeme skliznuti u sjenu da se obožavatelji (a ne obožavateljice, hm) mogu fino nauživati u pogledu, ili postava treba ostati kakva jest. U Ksetu su svi došli na svoje. Cijeli se bend nakon par minuta svirke ugodno raskomotio riješivši se gornjih odjevnih predmeta. I konačno su razotkriveni identificirani leteći škemboliki oblici! :)) Nemojte da vas zavara što se toliko opširno bacam na vizualni dio izvedbe, jer je i u auditivnom smislu bila vrlo zanimljiva. Ali ipak za najvjernije čitatelje i slušatelje moram spomenuti da bi trebali posvetiti dovoljno pažnje i gitaristu jer se ovaj u međuvremenu prometnuo u pravog italo-gangsta za(s)mejavatora. Jednostavno morate vidjeti kako čupavi ?(možda ti, Sonični, znaš kako nazivaju tog simpatičnog momka? - Niko, op.S.) ustima urešenim chaplinovskim brčićima prati vlastita prebiranja prstiju, ma usrećio bi i moju baku da ga vidi! Najozbiljnije.

A zvukovno su čarobirajući sedmaši te večeri dobili i pojačanje gospona Nikše, aka klavijaturista Tene Novak i drugih zanimljivih hrvatskih psihodeličnih bendova. E sad momci već zvuče poprilično impresivno za moj ukus. I baš mi se sviđa ta izvrnuta gay-spika funky basova (hehehe) prekrivenih vrištećom acid gitarom i mahnitim bubnjanjem. I izpičšiftanim zavijajućim klavijaturskim zvukovljem. I dođite ih čuti prvom sljedećom prilikom jer su stvarno oukej.

I sad bih još svašta pisala, ali čujem glasove, tj. Soničnog kako na drugom kraju grada brusi pero i zube pa toliko zasad od mene, heeej - guuudbaj!

(fajnli) muvin ouva,
mista sonik, plej da dark sajd ouva...

Minimum Manymum
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Deder zavrt' ploču i uovu stranu, da t' kažem što mi je na duši!

Dok se naša Minimum Manymum prije pisanja izvještaja dobro nakljukala etera pa razvrtila priču o patuljcima i orbovima, ja sam, kao i uvijek, ostao čist i čvrsto na zemlji. Pa tako AMT-u neću baš spjevati kozmičke ode, dok mi se već ne omakne. Jebiga, to je to, malo su u Ksetu bili umorni od puta pa se i osjetilo. Ali da je umor bio tako značajan pa da nam opet ne razmrdaju glave s tim hipnotičkim piljenjem gitara – nije!
No ja bih ovdje trebao pisati o njihovom drugom nastupu u gradu nam Zagrebu, i to u srijedu, u Močvari. Tamo su 7 That Spells i Acid Mothers Temple fino izbrijali jedan zajednički sešn, i uz to uspjeli izmamiti komentar jednog našeg drugara:
“Sick, sick, sick!”, kaže on i zavrti tintarom.

Naravno da je večeras sve bilo sik!, pa Bijelo Dugme je nastupalo na Maksimiru, hehe.

Ja nisam bio baš tako iznenađen nastupom AMT-a jer sam ih ipak imao prilike već ispreslušavati, ali da je ovom prilikom bila boleština – bila je. Važno je naglasiti da nam je taj neplanirani odlazak na navedeni nastup uletio isključivo zbog upada koji je stajao nula (0) kuna, i to smo svi s veseljem prihvatili! Da ovi šupci iz Lisinskog slučajno čuju za AMT, već bi opalili neku cifru od 250čuna i nazvali atrakciju “predstavljamo egzotičnu skupinu muzičara, potomaka Vulkanovih predaka”. Možda samo s oznakom “r”, da se ne bi 'ko zgrozil, ti bok mater!
Uglavnom, mi se sretni situacijom “darovalo nam genijalan koncert” nekako dogibali do Močvare, a ovi unutra počeli prije nekoliko minuta. Ja se naravno odmah zalijepio za zvučnik, pa mi zato danas membrana lijevog uha slabije prima.

Bilo je fino vidjeti na stejđu toliko ljudi koji bučno tripuju i dobro se zajebavaju. Svakako je u Močvari bio mnogo bolji odnos dvaju bubnjeva, od kojih su jedni u Ksetu bili nepotrebni, a ovdje prilično dobro iskoordinirani, dok su i dvoje klavijature doprinjele jačem doživljaju. Uz stalne izmjene na isntrumentima brijali su oni tako više od sata, u etapama od po petnaestak minuta. Pritom se Deda (Đed) opet uspio razgolititi, onaj basist AMT-a je katarzirao na stejđu a dva japanska kulera na klavijaturama i gitari palili su duvan za duvanom i vodili ceremoniju. Bilo je to moćnije, nabrijanije i surovije nego dva dana prije, pa mi je fino sjelo. Vibra se malo razjebala kada su Spells-i svoje instrumente ustupili muzičarima iz publike (Franjo na gitari i neki simpatični Padobranac na klavijaturama) da se malo iskušaju u toj zvučnoj igri. Naravno da je tako; kad ideš slušati koncert, nisi ujedno spreman i za svirku. Zato ja baš i nisam za taj “otvoreni stejđ”, nego više volim da mi onaj tko je ufuran prenese svoju priču.

I poslije je opet početna ekipa nastavila sa svojim odama, koje su sezale do granica potpune zvučne prepunjenosti - kad sva ta smjesa krene izbacivati samo određene frekvencije, od čega se čovjek trese u ekstazi ili mora pobjeći glavom na livadu.
Treba reći da ovakvi nastupi nisu baš svakodnevna stvar i da netko jednostavno nema želudac za to, no tako je uvijek kad se na jednoj strani nađu “zlo” i “zajebancija”, pa se ispremješaju da više ne znaš kako pojmiti tu pojavu.
Hehehe, a vrlo im je simpatičan bio i onaj refren “Kara-jte-se!” na kojem su također odtripali svoju dugometražnu kompoziciju.
Želim im samo da zabriju i po drugim zemljama u ovoj kombinaciji jer predstavljaju spoj s brojnim prednostima. Ah da, pa normalno da će zabrijat i dalje kad su Spellsi već dogovorili snimanje albuma u Japanu, pod Esid Majčinom producentskom palicom.
I eto ti ekskluzivne vijesti, a mi put pod noge, pa na čorenje!

Etui Etui Soniczoil
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
galerija s nastupa u Močvari: fotka1, fotka2, fotka3 i fotka4

(...)Stoga se može reći da se i pogled na smisao u cjelini i njegova pretpostavka nalaze u korijenu ljudskog postojanja, koje kao zov uvijek poziva na vjeru da život ima smisla. Tko se tomu otvori, taj će svoju istinu spoznati. Ona će mu se pokazati, možda ne s nužnim argumentima, no to je uvijek tako ako se misao kreće u horizontu slobode.