Jedna mala misao

Isčeznula je. Opet.
To je valjda tisućiti put, možda tisuću i treći, ne znam.
Ne zna ni ona sama.
Pobjegla je, ne znam zašto.
A zavoljela sam ju.
Nastanila se nešto više srca, ondje, gdje nije nikada hladno i gdje ju osjećam kad sam sretna.
I sad, kad se bojim.
Otišla... tako strašno zvuči, kao da se nikada neće vratiti, nije se ni osvrnula da provjeri gušim li se u bezdušnosti vlastitih suza ili patetike večeri ili nečega posve marginaliziranog, a meni je bilo svjedno jer vratit će se. Uvijek se vraća.
Sad se mota po lokalima daha sumnjiva morala i kreće se u krugu opasnih sjena izbodenih podlaktica. Ujutro će navratiti do sniježno bijelih brodova na bonaci nemira u svojoj izazovnoj opravici male dame, a nakon toga častit će je vožnjom na vrtuljku usamljeni bogataši ili pijani mladići požudnih pogleda. U suton njezine će cipelice zagrliti umor i sa tamnim kolutima ispod poluživa pogleda došepat će posve neugledna i tužna i sama i tiha do mog kaosnog uma i ući na velika vrata teatralno objavljivajući da se vratila jedna mala misao - moja mašta.