I. iz Pravila igre

Prvi datum
Andreas Correlli
13. Lipnja 1957.
Cetvrtak

Plesala sam od svoje sedme godine na vrhovima prstiju obasjana reflektorima i neprestano u sredistu pozornosti sto sam izrazito mrzila. Tog sam poslijepodneva odbila poziv za prestizan koledz klasicnih plesova St. Jones. Gospodica Flames, moja dugogodisnja uciteljica uz ciju sam pomoc skupljala sjajne pehare i svu silu odobravanja sudaca na natjecanjima izgledala je kao da sam joj iscupala srce odgovorivsi, na vlastitio iznenadenje vrlo hladno, ne. Sve djevojke u studiju mislile su da sam luda.
Balet je bio dio mene i okrenula sam leda karijeri prima balerine jedino iz razloga sto sam prestala zivjeti tude zelje. Otkuda se pojavio inat nenadano u meni, ni sama nisam znala, ali kako su stvari stajale, mirna djevojcica pobjegla je sluziti ocekivanjima koje sam ja napustila.
Izasla sam iz studija presretna.
Na kraju ulice uz drvored breza cekao je crni mustang zatamljenih stakala. Na suvozacka vrata, u lanenom ljetnom odijelu, naslonjen je stajao Andreas Correlli. Nosio je suncane naocale i pusio neki od svojih skupih smotuljaka duhana s jednom rukom u dzepu. I smijesio mi se, jasno da je.
Kao i svakog cetvrtka unazad sest mjeseci doleprsala sam do njega i po obicaju koji smo imali tek nekolio tjedana, otela sam mu cigaretu te povukla dugi dim gledajuci ga u oci. Imao je najlijepsu nijansu zelene boje razlivenu unutar sarenica. Oci su mu bile poput djecjih staklenih loptica - carobne. Napola izgorenu, citavo bogatstvo vrijednu cigaru, bacila sam nehajno na pod i zgazila je bezdusno. Potom sam ga poljubila onako kako djevojcice ne znaju. Odvise izazovno i strasno. Katkad bih sama sebe zadivila zestinom kojom sam izvodila te poljupce.
Nasmijesio mi se.

"To je vec cetvrta napola unistena kubanka iz kutije mog oca." zalovao je za pogazenim duhanom.
"Mozda bi trebali uciti na iskustvima." odabrala sam formalno obracanje za svoju ironicnu izvedbu i povrh svega, kao tresnjicu na slagu, dodala - "profesore."
Nakrenuo je glavu i namjestio arogantno ljutit izraz lica. Gotovo da sam se uvijedila, jer tko se jos ljutio na mirnu djevojcicu zivahnih osjecaja?
Primio me cvrsto oko struka i priblizio svom tijelu. Mirisao je na losion za poslije brijanja i dim cigara. S ispitivackim izrazom cekao je moju reakciju. Nisam se opirala.
"Koju lekciju nisi usvojila, mlada damo? Da ju danas ponovimo?"

Bio je to osebujan nacin konverzacije. Neumjesno, izravno i drago. Kao da je svijet neko usputno mjesto, pustili smo ga da lebdi oko nas. Mi smo, medutim, cvrsto stajali na zemlji svijesni svojih grijeha i gluposti u kojima smo uzivali.
Postavljao bi ovakova pitanja kada su vec sve galerije bile razgledane i svi deserti u restoranima isprobani. Ja sam uvijek imala vise ili manje nove te nekako smijesne ideje i prohtjeve kojima je on udovoljavao.
"Park na kraju 10. Avenije." nisam oklijevala ni trenutka.
Nasmijesio se usnama mi dotaknuvsi rame.
"Zasto?" apsolutno pretpostavljeno pitanje na koje nisam namjeravala odgovoriti izrekao je izazivacki.
Zabacila sa kosu gledajuci ga prodorno dok mi je otvarao vrata, a potom smo pojurili u pravcu koji sam malocas pozeljela.

Zelenilo parka prigusilo je buku s ulice. Bilo je to pusto mjesto koje nisu posjecivale obitelji s djecom vec nocu sumnjive sjene izbodenih ruku i lutalice. Juzni dio je bio mracan, ali prema istoku se nazirao dio gdje je pocinjalo sumarsko sveuciliste ogradeno visokom zeljeznom ogradom. Usli smo s bocne strane i zaobisli narkomansko gnijezdo u sirokom luku. Cesta je vodila do ulaza u fakultetski sklop, no skrenuli smo na obliznji zemljani put i zasli u sumu.
To zaboravljeno mjesto nalazilo se u neposrednoj blizini grada, no doimalo se kao iz neke druge price. Dovoljno daleko od bucnih prometnica i bezbrojnih rijeka ljudi po ulicama, kraj 10.avenije bio je cudesno mjesto. Mozda i nije toliko cudesno koliko je mene sentimentalno vezao uz svoje prasnjave cestice i zeleno ogromno drvece. Crni se automobil zaustavio u sjeni neprimjetan i tih.

Correlli je bio osoba od komfora. Straznja su mu sjedala bila poslijednja alternativa, a istini za volju, nisam ih puno na mogucnost odabira davala.
Katkad sam se pitala sto bi se dogodilo da nas zateknu zajedno. Svaki od mogucih scenarija koji sam zamislila kao posljedicu razotkrivanja nase sicusne tajne zavrsavao je isto - njegovom krivicom te sam stoga poslijednja 3 mjeseca bezbrizno odabirala suknjice za nase sastanke ne razmisljajuci o ispravnosti ili pogresnosti naseg druzenja.
Moj bivsi profesor sada je bio sve samo ne profesorska licnost. Na neki uvrnut nacin voljela sam ga izazivati tom bivsom titulom. Zapravo, voljela sam ga bilo cime izazivati, a kako je bio netko kome strpljenje ne robuje egu, nisam se previse ni trudila da bih ga navukla na tanak led isprobavajuci svoje novostecene moci dame.
Sve te price o ljubavima i moja osobna definicija padale su u vodu kako je vrijeme prolazilo, no jos uvijek negdje duboko u sebi vjerovala sam kako ipak postoji savrsena idilicnost pripadanja samo jednoj osobi, a u moje videnje iste idile nije spadao Correlli.

On je bio netko tko je, izmedu ostaloga, zadovoljavao moju tastinu i svojim gospodskim draznjem prema meni kao prema dami, a ne djetetu, pomogao da se osjecam vaznom u vlastitim ocima.
Imao je zene svojih godina koje bi dovodio u drustvo ili ih pokazivao na jutarnjim kavama poslije burnih noci, u poznatim kavanama na glavnoj ulici, a ja sam oduvijek znala da nisam jedina s kojojm je ubijao dragocijeno vrijeme i to mi nije nimalo smetalo. Dapace, zabavljalo me sto sam, iako deset godina mlada, uvijek bila za nijansu povlastenija i bolja od ostalih njegovih djevojaka. Sve odreda bile su ljubomorne cvilece kokosi kako ih je sam Correlli nerjetko nazivao. I bas sa svakom bi proveo tek tjedan dana i svaka bi se isto tako nadala da ce bas s njom ostati zauvijek. Toliko klisejski da mi se povracalo od silne patetike. Mene ljubomora nije izjedala iako su sve te zene bile vrlo lijepe.
Andreas Correlli provodio je cetvrtak posijepodne sa mnom i to je bilo dostatno za nas odnos. Vodio me u zabacene galerije gdje smo satima interpretirali razna umjetnicka djela i u restorane daleko od centra u cijem bi glamuroznom ozracju plesali i bili slobodni. Osim zabacenih galerija, istrazili smo i gotovo sve parkove i obliznja izletista za upustanje u manje pustolovine prisne poput sustanja plahte.
Prije ili kasnije, netko nas je morao vidjeti.