Snovima
07.11.2009., subota
Raskrižja života
|
Nova pjesma.. ne volim vikende.. podjsećaju me.. daju mi da razmišljam.. Raskrižja života Sreli se ljudi Na pola puta I put se rasijekao, u vremenu Nakon vremena Sve tu je, kako je i bilo oduvijek Bez ljudi, bez puta Samo prolaznost živa Puti su se sijeki, izlijevale su se rijeke, prolazilo je sve; samo raskrižja ostajala su Nakon vremena, nije više ničeg bilo Sve to tu je, kako je i bilo oduvijek |
01.11.2009., nedjelja
Luzer
|
Koji sam ja luzer, ne mogu vjerovati. Jednostavno ne mogu. Sad je 4:54 ujutro, a ja ovo pišem. Baš sam se iz vana vratio. Imam 26 godina, brdo ljudi su mi prijatelji, a jednostavno nikako ne mogu naći ono što jedino tražim - curu, ljubav. :( Godinama to tražim. Ne znam više što da radim. Nikad nisam bio u ozbiljnoj vezi, užasno sam usamljen. Tako sam usamljen, tužan i utučen. Toliko jako trebam ljubav a nje nema.. pa ne mogu više ovako. Vani curama ne mogu prilaziti, jednostavno ne mogu, takva je užasna, OGROMNA kočnica u meni. A 26 mi je godina.. ne znam, ne znam više kako dalje. Najradije bi da me nema, mrzim ovaj svoj prokleti život, mrzim što sam se rodio kad je sve ovako ružno i prokleto, mrzim sve, jer sve mogu imati, i imam sve, no jedno nemam, a to jedino želim. Pa kad ću ja pronaći svoju ljubav. Pa KAKO ću ju pronaći. Toliko ljudi upoznatih preko neta, toliko izlazaka, već godinama; a ja ne mogu pristupati normalno nepoznatim curama, zbog te kočnice, koju nitko ne razumije, nego ju svi osuđuju kao da ja mogu upravljati njome. A ne mogu, ne mogu kako bih htio, te svoje emocije kontrolirati - KUNEM vam se Nebom za koje živim. Toliko tužnih pjesama sam napisao.. sve će to, propasti jednom zauvijek, nitko ih nikada neće vidjeti, kao i ovaj prokleti usamljeni život. Tolike sretne ljude danas vidim vani (ponovno), sa svojim sretnim licima, u zagrljaju sa osobom koju vole. A ja to nikada ne mogu imati; ma mogu pitati neku curu nešto, pa kad mi odgovori dalje ne znam, i depresija mi sruši svu nadu. Toliki pokušaji u životu, tolika nadanja, tolike promašene prilike - čak i kada je bilo sve praktički rješeno. Toliko sam izmoren, iscrpljen, usamljen da ne znam više kamo bi gledao. Molim vas samo jedno, prokletnici koji niste disali Nebo kao što ga ja dišem - ne pokušavajte me promijeniti jer ću se cijelim svojim srcem boriti za ljubav i za svoj komad neba, koliko god mi to srce ubijalo. Uprkos svemu. Usprkos svom ovom "tolikom", koje će tu biti za mene cijelog života. Toliki ljudi u ljubavi, u onoj pravoj sreći, a ja u paklu ovog nesnosnog života bez ljubavi.. :( These mist covered mountains Are a home now for me But my home is the lowlands And always will be Some day you'll return to Your valleys and your farms And you'll no longer burn To be brothers in arms ... Duša sam, doista, mala Poput pijeska koji nestaje iz ruke, ne možeš da me vidiš Ali čuješ, ako doista govorim iz srca Ja tebi to vjerujem Iz istog lonca jela si kao ja - iako nisi bila kraj mene. Istu vodu pila si, iste suze ridala si, iste rane krvi su ti zadale Pouzdaj se u mene, ja tu sam uvijek. Samo vjeruj mi.. Kao što ja vjerujem i imam nadu Ružan san Cijeli ovaj život je samo ružan san Jer sve što osjećam i sve što gradim je samo tužan dan Život je samo prolaz Život je samo san No tko život ne živi U snovima se doziva Život je tijela poraz To je stanica; bez imanja Jer sve što posjeduješ Pojest će prošlost zbivanja Sada postoji, no sada i prolazi Da bi duše svjetlog sunca U njemu srcem živjele No ne i duše koje znaju san Njima je život nepotreban Život je građen na snu Zna onaj tko sve snažno diše Da nebo je samo granica Što dijeli Oca od sina Žene koje me nisu voljele Svjesne želje očekivanja Tkale su svile od ženskih ruku Koje dodirom pretvarale su tuđe živote u okove Na njima bile su utkane oble Sasječene radosti možebitne Što u temelju su popucale Od drhtaja lahora, od nemoći Njihove čežnje u staklima; glatkom svijetu mira su našle krv i blagostanje Njima, plovile su želje Njima, pristupale su žene U pokrivačima lica, od boja I vidjele su žene, vidjele su što spoznati nisu umjele Žene, bića svijeta što vodu nose Ta strava svakog što sanja Što zbunjivahu strance, i moć mjeseca Njihove sreće u suncu smijeha Vidjele su sve unesrećene ovce Vukovi su plakali, uz tu moć A noć, noć je stajala uz mene Uz oprezne korake, uz nezamjetne sjene Plakala je, i to ovu večer kao majka Što proklinjat se nije stao Moj mjesec, i moj vjetar I žezlo što sijeklo je mene samog Od još jedne žene Od nemani duše - njene Od jedne divne, krasne, Ovih Riječi, zaboravne žene Ja dragao sam srcem, uistinu, sve te žene No one nisu, pomazile, ni voljele mene Ženski rod od Sotone Poznajem ja gnjide ljudi što vražje oznake nose na duši Bez oprosta, sa ponosom To su bića, od žena Plitke, neduboke Izvore života su živjele A hrana im je bila vlastita sreća Vlastiti snovi - u ponosu i neponiznosti I onda uvjeravahu me Kako ja kriv sam, kako sve oko mene pogrešno je Da ja moram srce da mijenjam, da mi netko volio me A zar onda ću da govorim, ovom pjesmom; ovim snom? I onda pitahu me, ti gnjili izrodi Kako da me one vole, kada sam se ne mogu A ja pitam, te mudre glave šljama Da li na silu, one mogu voljeti nekog tamo čovjeka, nečije srce Ako ne - zašto bih ja mogao što šljam sam na može Ili, ako netko može biti tužan - nije li logična stvar da ga se može usrećiti? Kako - pa mudra glava bi trebala to znati, zar ne; što srce traži Nek se od mene gubi gamad Sotonska Nek im glave završe u vodi Jer ne vide, niti čuju I ako Jedan, koji je rekao: Matej 11 - 28 "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29 Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30 Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." I ako taj jedan me može voljeti takvog kakav jesam Zar ne može, samo jedan mali, primitivni, skrušeni ženski stvor? Ta kakvi to su ljudski stvorovi, prepuni ponosa, a prazni, potpuno prazni u srcima U glavi je jedan britak prasak; a iz glasa, od duše, čuje se samo, potih glasak Lice Božje Oče, kroz Duha Svetoga upoznali smo Onoga kojega si poslao u Tvoje ime Oče, sebe si nam otkrio Oh, kako Žive su tvoje riječi I one su vječne, jer sve što tvoje je, vječno je Daj nam da u Rajskom svijetu spoznamo smisao Raja samog: Da vidimo Božje lice I gledamo ga, u vječnosti Beskonačnu sreću u vječnosti Za sve vijeke vjekova kod Boga Očuvaj nas, za život vječni Za Život Života Oče, molimo te Nebeskoj majci Moja majko, počuj me i reci mi sada, čuju li se lađe u snovima mojim kojim plove nemiri i tuge u tvom krilu Majko moja, uznesena Pogledaj me, sa neba I reci mi, jesu li sni O paklu tako stvarni da peku Oči od suza, i od jada Gubitnik života Poznajem jednog čovjeka koji gubitnik života je na zemlji, majci tijela njegvoga Tijelo njegovo, tuga pojela je Zemlja snažna, voljom satrla je Neman koja vodi smrti I suze zaposjele su čovjeka Od krvi i mesa Tako da on postao je čovjek suze U oku zemaljskog života U rijeci života od suza Nije mogao da ima kao drugi, vrednote i darove života Pa progutala ga je mjesečeva sjena, što likuje u noći od njegove tuge, od njegove samoće, od njegove nemoći I nitko nikada, po Istini tog čovjeka od živućih ljudi ne upozna Majčice, dobra majčice U okrilje svoje me primi i nedaj da nikada ovaj tvoj sin Odraste, od sna za koji živi Ženo čista, rajska majko Moli, moli, u beskraju svjetla da Božje lice i ja vidim Majko moja, Moja.. mama |
