Već što sam ovakva..

04.10.2006., srijeda

Je l ovo književnost


Kad snijeg dođe, poneki će se veseliti, poneki žaliti za suncem.
Ja ću se veseliti. Ko što se veselim uvijek svemu novom, iznenadnom, zanimljivom..

Veselit ću se dragom čovjeku kojeg ugledam usred snijega negdje u onoj jakoj hladnoći promrzla lica I crvenih ušiju… pa ću ga zagrlit jako I smijat se glasno!

Veselit ću se I kad snijeg više nebude padao. I kad opet počne! * * *
Jer prema tim promjenama na koje neutječemo osjećam uvijek novu uzbuđenost, postanem sretna, svijet se mijenja… sam od sebe!
Valjda je to što u promjeni vidim uvijek novu mogućnost za bolje… bilokakvu.
Mogućnost postoji. A ja sam u duši jedna sretna osoba.

Volja I trud koji izazovem uslijed promjene toliko je jak da.. ponekad sam sigurna da u sebi nosim tu 'novu osjetljivost', kao u manirizmu..koji je donio plutanje prostora.
Jer kod mene sve je nekako lepršavo.


*
Žao mi je tata što nisi izdržao do kraja, jer svijet je lijep I stvari se promijene, znaš…

Svašta me podsjeti na tebe. Ponekad mrlja na pohabanom zidu.. obična mrlja bez nekog značaja, na kojoj je pauk ispleo mrežu.
Valjda ta mrlja izazove onu tupu sentimentalnsot nad ljudima I prostorom, pa se zamisliš.
Ponekad mi pokoja suza probije napetost zraka na razmeđini lica I praznog prostora, ali rijetko.
Nisam od tih koji plaču.
Ja sam od onih koji problijede, promisle, pa u sebi opet malo umru.


*


Ponekad vidim knjigu pa pomislim na tebe, staru pohabanu knjigu sa gotičkom katedralom.. I dosta je. Bog bi znao zašto me podsjećaš na gotiku.
Osjećaj koji za tobom ostaje nije mi stran, ali je skroz svojeglav, drukčiji od ikojeg..
Kao strano tijelo usađeno u djelićku srca koje čuči u tišini,, a onda povremeno nervozno poskoči pa se pobuni: 'Dosta sam šutjelo zanemareno!'
A ja kao da mu odgovaram: 'A što ću ti ja.nisam te zvala,ni htjela, a sada protiv svoje volje moram živjeti s tobom u skladu'..

Iako nikad u skladu.


*

Tako se nešto pojavi, pa djelić ti otkine, pa te pusti da se nosiš… a ti se nosi.

*

Moja lepršavost je vjerojatno moja velika obrana.

Obrana od boli. Ipak, moja je 'dužnost' ponekad plakati.
Samo 'dužnost' I ništa više. Dužnost koja me podsjeti koliko smo vezani za stvari I ljude u ovom beskonačnom prostoru mi nemožemo biti sasvim lepršavi..

U tom prostoru mi smo plod drveta, mi smo jabuka na stablu koja bez stabla nemože rasti, bez listova koji crpe svjetlost I stvaraju svoje specifične spojeve, bez korijena koji crpi vodu bez žilica koje vode sve to do nas…
To je jedan veliki zamršeni mehanizam koji nama pomaže funkcionirati .





Kad dođeš do dna I opet to pomalo shvatiš. Pa dođeš do drugog dna pa do trećeg..

No nije bitno dno. Niti koliko te to vrijeđa I kosi.. nego je bitno samo da svatiš.
Koliko odmjereno lepršav trebaš biti, ne da bi bježao od boli, već baš da bi se sa njom tako suočio.
Ali je nećeš držati, pustiti ćeš je da ode, ali ćeš se sa njom prije toga naći ,očima u oči.

Posramiti, zacviljeti pa pobjeći, pa se vratiti za inat, ostati žilav, pa se potapšati po ramenima I svatiti da to nije ništa strašno



* * *

- 19:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

VJEČNO VARIRANJE IZMEĐU MISLI I OSJEĆAJA

MAŠTARENJA I FILOZOFIJE (kako ikad pobjeć od tog).....neznam stvarno

ŽIVOT= LJUDI

RADOST I TUGA

PRIMJEĆIVANJA.....kojima nema kraja:) POmoziTE!




. . .

Poneke bitne stari koje dođu,dogode se,prođu,mimoiđu..
A da se iz njih ima nešto za izvuć,bilošto..

nešto što je tu pa možda ima smisla reći

Ponekad možda i nema ali ću ponekad ipak reći...:) jer na kraju uvijek ispadne da i to ima smisla

Linkovi

Email: smokic_10@yahoo.com