Smisao Života

srijeda, 31.07.2013.

Bića dobra i zla

Da li se čovjek rađa dobar ili zao?... To pitanje meni osobno zvuči kao bedastoća, jer ne smatram da se čovjek može roditi ni dobar ni zao, ali to je pitanje bilo, i još dan danas jest, pitanje s kojim se stvarno bave i filozofi i teolozi... Gledište da se čovjek rađa dobar zasnovano je na premisi postojanja dobrog boga koji je stvorio sve dobro, a to što se to dobro kasnije pokvarilo nije njegov problem... Jebiga, nije dobri bog kriv što željezo nije otporno na vlagu pa hrđa... Ali da je željezo napravljeno dobro ne bi hrđalo... Neki su se priklanjali i ideji da se čovjek rađa zao pa ga treba odgojem učiti dobru, dovoditi ga u red, disciplinirati ga, kultivizirati ga, inače će ostati zločest... I tako su u povijesti civilizacije u vezi rješavanja tog „problema“ ljudske prirode u osnovi stvorena dva tabora; onaj koji je je zagovarao slobodu kako bi prirođena ljudska dobrota dobila šansu da se oslobodi, i onaj koji je zahtjevao disciplinu, dovođenje u red, kažnjavanje, kako bi se obuzdala prirođena ljudska zloća... Naravno, ova je interpretacija krajnje pojednostavljena, ali nije mi cilj napisati studiju ...

A kao što vidimo, civilizacija se gradila na disciplini, dovođenju u red, na oduzimanju slobode kako bi se riješio „problem“ ljudske zloće... Ali ljudska zloća je pri izgradnji civilizacije poslužila samo kao izgovor da se ljude porobi i natjera da otuđuju svoj rad u korist izrabljivača... No, kako tema ovog posta nisu klasni odnosi u društvu, vraćam se na ljudsku prirođenu ili neprirođenu dobrotu i zloću... Većina ljudi je ipak prihvatila premisu kako je bog dobar, te da se čovjek rađa dobar i slobodan, ali je zlorabeći slobodu postao zao... To gledište se temelji na mitu o Adamu i Evi, ali i na sličnim mitovima u raznim drugim religijama... Ali sama logika u startu ruši takvo tumačenje, jer kako čovjek može zlorabiti slobodu ako je urođeno dobar?... Kako bi se ta nelogičnost koliko toliko ispravila uvodi se novi lik u priču – biće dovoljno moćno da porazi urođenu ljudsku dobrotu – Sotona (ili neki drugi simbol zla), iako logika „ako je čovjek urođeno dobar ne može postati zao“ i dalje bez problema pobija i taj dijabolički dodatak... Naravno, slobodna volja se također spominje kao uzročnik skretanja čovjeka s puta dobra, ali opet, ako je ta slobodna volja dana urođeno dobrom biću s njom se ne može djelovati izvan te urođene dobrote... Dakle, urođeno dobro i slobodna volja u smislu apsolutne slobodne volje ne idu zajedno, ili jedno ili drugo, skupa poništavaju jedno drugo... Naravno, ista logika nam govori da ako je čovjek urođeno zao ne može postati dobar...

Kod prihvaćanja ideja da se čovjek rađa dobar ili zao postavlja se pitanje „što je to dobro, a što zlo?“ i automatski se nameće traženje univerzalnog moralnog zakona, univerzalnog definiranja dobra i zla... I tu počinju stvarni problemi, praktični problemi – uvjeriti ljude da postoji univerzalni moralni zakon, da postoje univerzalno dobro i zlo, na kraju krajeva da postoji univerzalna pravda... Kada bi tako nešto postojalo ljude ne bi trebalo uvjeravati da to postoji, znali bi da to postoji, bilo bi ugrađeno u njihovo biće na način da to osjete, odnosno to bi značilo da su rođeni kao moralna bića, sa jasno ucrtanim moralnim zakonom u svojim genima... Savjest?... Savjest se često koristi kao dokaz toga da uistinu postoji univerzalna moralnost... Ali nije savjest svima ista, odnosno ne govori nam svima jednako što je dobro, a što nije... Ne želim zaključiti da neki nemaju savjest, iako nam psihologija govori kako je ljudi poput psihopata ili sociopata nemaju... Više sam sklon smatrati kako je njihova savjest drugačija u smislu da su iz nje više otklonili empatiju od ostalih koje ne smatramo psihopatima i sociopatima... Jer svi ljudi manje više otklanjaju empatiju u određenim situacijama, nitko nije apsolutno suosjećajan sa svime ili svakime, ili možda ima netko tko jest?... Da li je apsolutna empatija apsolutno dobro?... Da li se dobro mjeri po stupnju empatije?... Da li je apsolutna empatija bezuvjetna ljubav koja je kao takva ultimativno dobro?... Ali opet tko je spoznao bezuvjetnu ljubav, da li to stvarno možemo znati?...

A priori se bezuvjetna ljubav ne može dokazati, logika bezuvjetnu ljubav ne prihvaća, ništa ne postoji bezuvjetno, jer postojanje je uvjet samo po sebi... Ljubav prema nečemu, „nešto“ je uvjet postojanja ljubavi, na kraju krajeva „ja“ sam uvjet postojanja ljubavi kao onaj koji voli... Bog je na kraju krajeva uvjet postojanja ljubavi, ako vjerujemo u njega kao izvor svega postojanja... No dobro, idemo dalje... Neke životinje također pokazuju empatiju i brigu za druge jedinke svoje vrste pa čak i drugih vrsta... Da li su te životinje urođeno dobre, moralne?... Evolucijski, empatija i altruizam razvijaju se kao mehanizmi za preživljavanje koji nas tjeraju da si međusobno pomažemo radi ostvarivanja zajedničkih interesa... Da li možemo proglašavati univerzalnu moralnost temeljenu na tim ili nekim drugim mehanizmima?... Naravno da možemo, to i činimo... Ali stvar je u tome da je čovjek stvorio na tisuće kultura i da je u svakoj kulturi moralni zakon drugačiji... Nametanje univerzalne moralnosti znači nametanje jednog od tih moralnih zakona kao jedinog pravog, a to znači nametanje diktature, to znači uspostavu totalitarizma... Ali netko bi rekao: to ne znači da univerzalni moralni zakon ne postoji... Možda postoji, nije stvar u toj eventualnoj imaginarnoj mogućnosti postojanja univerzalne moralnosti, već u proglašavanju određenog moralnog zakona koji je posljedica određene kulturne uvjetovanosti, kao univerzalnog, čime se uspostavlja moralna diktatura... Zato znam reći kako je moral geografski pojam, na različitim zemljopisnim širinama i dužinama moralni zakoni su različiti, a određeni moralni zakon širi se kako se širi i geopolitički utjecaj određene zajednice, odnosno kulture...

Uglavnom, poanta je kako moral i pravda nisu racionalne kategorije... Ne mogu se izmjeriti, odnosno odrediti konkretno što je to moralno i ispravno u univerzalnom smislu, već svaka situacija određuje relativiziranje morala i pravednosti, za nekog će u određenoj situaciji dato rješenje biti moralno i pravedno, a za drugog nemoralno i nepravedno... Naturanje univerzalnog morala u rješavanju datih situacija, uz moralnu diktaturu, uvijek svršava i moralnim licemjerjem... Jer nitko nije imun na kršenje određenog moralnog zakona, odnosno nitko u tom smislu nije savršen, tako da svatko tko si uzme za pravo suditi drugima zbog njihove nemoralnosti odnosno zbog njihovih „pogrešaka“, u odnosu na neki moralni zakon, uvijek ispada moralni licemjer ili drugačije rečeno: „Tko IMA grijeha neka prvi baci kamen!“... No, čovjek jest moralno biće, ne rađa se kao dobar ili zao, ali odgojem postaje moralno biće, odrastanjem postaje biće dobra i zla... Ali to ne bi bilo tako da ta mogućnost nije upisana u njegovim genima... Tako ispada da je čovjek po defaultu biće dobra i zla, odnosno moralno biće... A njegov default nosi ime samosvijest... Bez samosvijesti koja postavlja pitanja o ispravnosti i neispravnosti, o pravdi i nepravdi, o dobru i zlu, koja na kraju krajeva stvara te pojmove, nema morala, nema pravde, nema dobra i zla... Ali ne u trenutku rođenja, taj default razvija se odrastanjem, kod nekih se nažalost ili na sreću nikada niti ne razvije u potpunosti...

Uglavnom, naš život zahtjeva ili relativiziranje morala ili moralno licemjerje, a fantazija o univerzalnom moralu ostaje i dalje fantazija, ali pozitivna fantazija... Svaki čovjek vjerujem štuje svoj osobni, individualni moralni zakon kojeg se drži unatoč ili usprkos ili možda i u skladu sa nekim uvriježenim pisanim ili nepisanim moralnim zakonom, a koji mu nalaže njegova savjest... Moj fantazijski moralni zakon glasi (kao što sam već više puta napisao): „TUĐA SLOBODA JE MOJA SLOBODA!“... Jer čovjek se možda ne rađa dobar ili zao, ali se rađa slobodan u okviru ograničenja koja su mu prirodno zadana... Koliko se mogu držati svog univerzalnog moralnog zakona, a da ne ispadnem licemjer, ili da ne relativiziram, je druga priča, al vjerujem da relativiziranje i licemjerje ipak ne mogu izbjeći ...