Smisao Života

nedjelja, 24.04.2011.

Uskrsnuće?!

Danas kršćani diljem svijeta slave Uskrs, njihov najveći blagdan, uskrsnuće njihovog Boga... Iako nisam vjernik, slavim Uskrs jer volim slaviti, povod nije bitan (osim ako se ne slavi nečija nesreća)... Farbamo jajca, jedemo šunkicu (osim ako nismo vegetarijanci), i veselimo se uskrsnuću Gospodinovu... Čemu?... Uskrsnuću?... Ah, zaboravih, ja u to ne vjerujem... Ali to, naravno, nije važno, Uskrs nije samo simbol tjelesnog uskrsnuća kršćanskog Boga, već taj blagdan ima korijene u tisućljetnoj tradiciji slavljenja pobjede života nad smrću tijekom proljetnog ekvinocija, puno prije pojave Isusa iz Nazareta... Naime, čovjek je od kada zna za sebe primijetio da priroda funkcionira kroz cikluse stvaranja i razaranja, odnosno života i smrti, pa je te cikluse počeo i štovati kao manifestaciju božanskih zakona... Za tu svrhu najpogodnije vrijeme za slavlje bila su izmjena godišnjih doba, prvenstveno početak proljeća kada se simbolično slavi upravo ta pobjeda života nad smrću, odnosno ponovno bujanje života u prirodi nakon prividne smrti koju donosi zima...

Čovjek je, međutim, kao samosvjesno biće doslovce postao opsjednut pitanjem života i smrti... Ili točnije rečeno: prestrašen do srži... Jedino biće na ovoj planeti koje je svjesno vlastite smrti, a to je strašan teret... Teret koji zahtjeva utjehu, nadu... A gdje ćeš bolje utjehe, iliti veće nade, od zagrobnog života... Ili još bolje, tjelesnog uskrsnuća (a ja vam velim da se nemate čega bojati, živimo i umiremo, nema nikakvog zagrobnog života, ja to znam, vjerujte mi, kao što vjerujete i onima koji znaju da ga ima)... I tako čovjek kroz tisućljeća svog intelektualnog i kulturnog razvoja stvara razne mitove s kojima daje odgovore na to ključno pitanje života i smrti... Jedna od najfascinantnijih kultura koja je uistinu bila fanatično opsjednuta zagrobnim životom jest staroegipatska kultura... Smisao života Egipćana bila je priprema za zagrobni život, doslovce... Paradoksalno, ali najvažniji obred u životu Egipćana odvijao se nakon prestanka tog života... Priprema mrtvog tijela za prijelaz u zagrobni život bila je priroritet nad prioritetima... Spominjem staroegipatsku kulturu jer je ista preteča današnje kršćanske kulture, ili bolje rečeno, kršćanstvo je vrlo loše preinačena kopija egipatske religije, ili kao što G. Massey kaže: „... karikatura egipatskog učenja...“...

U vezi tih poveznica staroegipatske religije s kršćanstvom upučujem vas na knjigu G. Masseya: „Egipatska knjiga mrtvih“, kao i na Bibliju, te drugu literaturu koja pokriva ovo područje, pa neka svatko za sebe zaključi da li je kršćanstvo samo nastavak starih legendi i mitova koji su vladali u kulturama starog vijeka, kulturama Sumerana, Egipćana, Perzijanaca, Grka i Rimljana, ili je kršćanstvo možda nešto sasvim drugo... Uglavnom, sam fenomen uskrsnuća nije se pojavio s Isusom, već se isti javlja u mnogim mitovima raznih religija, poput uskrsnuća egipatskog boga Ozirisa, perzijskog Mitre, babilonskog Tamuza ili feničkog Adonisa... Ono što je karakteristično za kršćanstvo jest to da se isto razvilo iz monoteističke religije jednog malog naroda (Hebreja) čiji su pripadnici generacijama bili egipatski robovi, i čija je religija nastala kao posljedica egipatskog kulturnog utjecaja... Mojsije, osnivač hebrejske monoteističke religije, bio je (barem nam tako kaže Biblija) odgojen na dvoru egipatskog faraona, i kao takav za ono vrijeme visoko obrazovan, te se prilikom stvaranja vjerske doktrine za svoj hebrejski narod uvelike vodio svojim poznavanjem egipatske religije...

Dapače, njegova monoteistička ideja nije njegova... Egipćani se mogu podičiti i time da su oni prvi monoteisti u ljudskoj povijesti... Egipatski faraon Amenofis IV. (koji se prozvao Enkaton) u svoje je kraljevstvo u 14. st. prije Krista uveo monoteizam proglasivši Atona jedinim i pravim Bogom, a sve ostale bogove, uključujući i Amona ništavnim... Zbog toga je svoje kraljevstvo odveo u građanski rat, a nakon njegove smrti stara religija ponovo se vratila u punoj snazi... Njegov potez neki pripisuju njegovoj ludosti, navodno je bio psihički bolestan, ali to nije važno, stvar je u tome da je on kao vladar jednog kraljevstva profurao ideju o jednom Bogu, što nije moglo tako lako proći, barem ne kod Egipćana... Ali kod jednog malog naroda robova koji nisu imali svoj pravi identitet to je moglo proći... Hebrejima je bila nužda imati svog Boga... Svaki je narod u to vrijeme svoj identitet vezao uz božanstva... Feničani su imali svoje bogove, Egipćani svoje, Babilonci svoje itd... Narod koji nije imao svoje bogove nije bio narod... Hebreji nisu imali bogove, posuđivali su tuđe... Uključujući i onog kanaanskog Boga Ela s kojim je Abraham prema plemenskoj usmenoj predaji sklopio savez... Ali taj kanaanski Bog je sada poslužio Mojsiju da stvori novu religiju i svom narodu osigura identitet...

Mojsije pretvara tog Abrahamovog Boga u jedinog i pravog Boga, kao što je to Enkaton učinio s Atonom... Samo što za razliku od Atona, Mojsijev Bog (zvan Jahve) uspijeva preživjeti, iako su mu trebala stoljeća da se uglavi u svijest Hebreja (kasnije Židova) jer su isti još stoljećima štovali raznorazne bogove svojih susjeda Feničana i Amonaca... Politeizam, međutim, vlada starim vijekom, a Judeja i Galileja su u vrijeme rođenja Isusa male židovske monoteističke enklave, u biti jedino mjesto u rimskom carstvu gdje se i moglo pojaviti učenje poput onog koje donosi Isus Nazarećanin... Ali, da bi nečije učenje bolje zaživjelo u ljudskoj svijesti, zapravo, u ovom slučaju kao i mnogima drugima, da bi se nečije učenje pretvorilo u doktrinu pomoću koje se može vladati ljudima, najbolje sredstvo za ostvarivanje tog cilja je pozivanje na božanski autoritet... A kako najbolje čovjeka pretvoriti u Boga?... Jednostavno... Samo treba pobijediti smrt, kao i mnogi drugi bogovi prije njega... I tako je Isus uskrsnuo... Zar ima većeg dokaza o njegovoj božanskoj naravi?...

Svakog se Uskrsa s crkvenih oltara slušaju iste poruke: Isus je pobijedio smrt i zlo; svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio je naše grijehe te nam osigurao život vječni u kraljevstvu nebeskom... Da li ljudi koji slušaju te poruke ikada postavljaju pitanje: o čemu priča ovaj s oltara?... Da li si ikada postavljaju pitanja: a što će nam vječni život, koja je njegova svrha, zašto našem umu ovaj život nije dovoljan?... Ima još jedan razlog (osim straha od smrti) zašto čovjek stvara mitove o zagrobnom životu... To je ostvarivanje pravde... Naime, čovjek primjećuje da mnogi ljudi čine zlo drugim ljudima, te da pritom prolaze nekažnjeno, pa kako bi se utješio stvara mit kako je zlo na onom drugom svijetu pobijeđeno... Ali takvo uvjerenje samo otvara mogućnost da se u „ovom“ svijetu upravo i čini zlo kakvo god je moguće jer je „ovaj“ svijet za to i predviđen... Pa kada dođemo u „onaj“ svijet živjet ćemo sretno u ljubavi i dobru, biti nagrađeni jer smo u „ovom“ svijetu bili kreposni, samo ne smijemo izgubiti vjeru, i svako zlo trebamo pretrpjeti što bolje možemo, jer je zlo iskušenje koje nam ili osigurava život vječni (ako mu se odupremo), ili nas osuđuje na vječno prokletstvo (ako ga prigrlimo)...Da li si ikada postavljamo pitanje: što će nam pravda u nekakvom zagrobnom životu o kojem nemamo pojma?... Što je sa pravdom sada, ovdje, u životu kojeg jedino poznajemo?... Ono što je čovjeku danas potrebno, to je uskrsnuće slobode i pravednosti, ovdje i sada...Uskrsnuće slobode koja kaže - tuđa sloboda je moja sloboda; i pravednosti koja kaže - svi imaju pravo na sve... Tako se pobjeđuje zlo, ovdje i sada...

SRETAN USKRS!