Narasla su ti krila dok još nisi znao za njih. Satkana su od tvojih misli i osjećaja, i velika su. Ona ne znaju za ograničenja koja si ti u ovom svijetu namećeš. Tu su kao podsjetnik na tvoju slobodu i na tvoju pravu prirodu. Što bi bilo s vjetrom kad bi ga zatvorio u kutiju, što misliš, da li bi on i dalje živio? Na prvi pogled rekao bi da bi vjetar stao, nestao, ali kad bi malo bolje pogledao, vidio bi da su svi njegovi dijelovi još tu. Samo čekaju, miruju, kao i ti, i svi tvoji dijelovi još su tu, ograničenja koja si nametnuo u ovom svijetu smirila su vjetar u tebi, ali on je još uvijek tu. Spreman da odleti, i dok tako sjediš u toj kutiji i miruješ sa svojim vjetrom, znaj da ti snaga nije oduzeta, ona samo čeka.

Polako izlazim iz kutije s oštrim rubovima i protežem ruke ka nebu. Znam da to često mislim i kažem, ali ovaj sam put ozbiljno budna. Osjećam zvuk snijega i stope vjetra. Vjetar trči. Obukla sam dugački kaput kako nitko ne bi vidio krive korake, kako nitko ne bi vidio grešku. I cipele koje su pretijesne za ono što želim imati. To se tako mora, kažu. Staze nisu iste kao jučer. Duge su trave koje moramo pretrčati. Ne čini li ti se da idemo tamo gdje ne postoji ništa? Čuješ li? Nema nam kraja. Bol s vremenom postaje podnošljiva, a lišće koje je nekada pod našim koracima bilo tako glasno, sada spava. Moram zadnji put leći na ovu livadu. Obećavam - još samo na ovu. Ipak, nebo je odavde bliže, a trava i cvijeće, pa čak i korov - mekani. Put je još dug. Hladna kiša umiva tugu. Ti ništa ne brini. Svijet će biti tvoj. Uhvatit ćeš pogled i vidjeti zvuk. Nadam se da postoji sunce tamo gdje idemo. Nadam se da raste trava, pa makar i ne onoliko zelena. Livade su mekane, mislim, sigurno i tamo možemo trčati, znaš?! Onako! Po kućama i oblacima, po planinama i po morima.

Jednostavno volim taj osjećaj da me nije briga za ništa. Osjećaj da ne mogu baš kontrolirati sobom. Osjećaj kad neprestano raste adrenalin. Osjećaj pobjede, hm, da, osjećaj pobjede. Kad prekoračiš sve nedozvoljene granice i ostaneš tamo. I nekako se sve vrti oko tebe. Postaješ dio nekog do sada nepoznatog svijeta. Lijepo je, jako lijepo. Htjela bi da taj osjećaj traje vječno. Jedini problem je što brzo prođe, a poslije...ostaje samo praznina.

Postoji netko tko me razumije.
Postoji netko tko me ne osuđuje kad napravim pizdariju.
Postoji netko kome ne trebam reći što mislim, znat će.
Postoji netko tko u svakom trenutku zna što mislim i osjećam, što me povrijedilo i što me čini sretnom.
Postoji netko tko ne može postojati bez mene.
Postoji netko tko zna sve moje mane, ne osuđuje ih, ali me upozorava na njih.
Postoji netko tko zna sve moje vrline i ističe ih.
Taj netko je osoba koju zapravo i ne volim najviše, iako bi mozda i trebala, ali svejedno je uvijek tu uz mene. Svaki puta kada to poželim, samo uzmem ogledalo i tu je.

Nedostaje. Ne, dosta je...

Teško zaspim ovih noći. Pa i kad konačno zaspim, čudno sanjam, znaš? Sanjam kako me čekaš na onom našem molu, sjediš, smiješ se i mašeš mi. I izgledaš sretno i tako stvarno. Trčim prema tebi, samo noge mi postaju teške, vuče me pijesak sebi. Trčim, ali neprestano samo idem prema dolje. Onda se trgnem, i po navici rukom ti tražim tijelo po krevetu. Da ti ispričam san, da mi kažeš da će sve biti u redu, spustiš poljubac na usne i priviješ me u svoje ruke. Ali te ne nalazim, krevet mi je preširok, guši me samoća. I sad znam da si bio u pravu, da nitko nije dovoljan sam sebi.
Rekao si mi da ćeš mi nedostajati svakog dana. A dan ima velikih 24 sata i ogromnih 1440 minuta...

"Ako te ikad izgubim, obećaj mi jedno. Nećeš se dati nekom šarlatanu što te ne zaslužuje. Pogotovo ne radi to meni u inat. Ako već poželiš terati inat, onda meni u inat budi srećna." <3

Želim tebe, tvoje oči, tvoju kosu, tvoje ruke, želim sve tvoje. Želim te voljeti.

– Naravno da mu to nisam rekla, nisam mogla. Ne stvara se hrabrost preko noći. Previše je poraza iza mene da bih tek tako krenula za pobjedom koja mi nije obećavala sigurnost. Te noći, ja sam vrijeme zaustavila dok je bio u mom zagrljaju, gledajući zvijezde i slušajući njegove otkucaje srca, ili mi se učinilo da su to njegovi, a ustvari su bili moji…Ne znam, i ne želim znati. Pamtim samo zvijezde, nas dvoje i savršen spoj usana...

Uzalud je... Fališ. Dane preživim nekako, zatrpam se obavezama i glupostima da ne mislim, ali noći me slome! Kada se spusti mrak, kada tišina svoju notu zasvira...To je poznati recept za buđenje mojih nemira. <3

"Zaboravi da ne zaboravljaš, inače te više neću hrabriti pred ogledalom. I ja od tebe imam mučninu, onu jutarnju, kad te ugledam tako blesavo sretnu zbog tereta koji nosiš. Umorile su mi se jagodice od pokušaja da ti skrenem pažnju. Sljedeći put se sama snađi..." <3

Kroz maglu, na hladnoj cesti, potajno sam željela grubi dodir jurećeg automobila koji bi mi samljeo kosti koje više ne želim osjećati. Nije mi smetao oštar dodir vjetra na licu, ni hladne suze koje su mi razmazale šminku. Bojala sam se samo zvuka tvornice i grecanja mojih potpetica na asfaltu. Njegov auto je jurio u daljinu, a onda naglo stao. Vrištala sam u sebi tako snažno da sam imala osjećaj da me netko čuje. Uvukao me u auto. Ja ne trebam puno. Ni ne tražim puno. Samo želim dodir. Ne želim suze ni strah. Želim se osjećati sigurno. Želim živjeti zauvijek...





...Svejedno, tko živi zauvijek?!

Sjedim na rubu ceste i gledam u visinu. Nebo vrišti crvenom bojom kroz daljinu. Jeka je pokrila sve krovove i prozore, sve ljude i zidove. Vlakovi jure kroz šumu i utrkuju se s nečujnim stablima. Osjeti registriraju brzo: vlak-stablo, stablo-vlak, vlak-stablo. Ja samo sjedim tiho i skroz nečujno, polako...Nadam se, a nadam se često. Nadam se boljim ljudima, bistrijim mislima, većim planinama i jačim osjećajima. Jednog će dana na svijet pasti baršunasta, prozirna paučina i učinit će ga bezbolnim. Tada će, sigurna sam, vlak koračati zajedno sa šumom, ukorak jednako, bez buke. Ostali to ne znaju. Odrasli to ne znaju. Oni zato prolaze brzo i gore tek navrate na tren. Pogledom dotaknu crveno nebo i samo se vrate dolje. U blato, korov, opet su jednaki, isti i tupi. Koraci su im jednolični i hladni... Pada noć i grad na trenutak zaboravlja svoje uzurbane misli. Ceste su hladne i mokre, uspavane, ne josh zadugo. Ja znam da to neće bit još dugo. Jednog dana neće biti suza, tuga će zaspati zauvijek, a mali će ljudi zaboraviti dosadne korake. I neću sada opet reći da sjedim na cesti među gomilom i da jednostavno znam da će jednog dana nestati zlo ,kao snom odspavano i jutrom odneseno. Ne, ja nećuu sjediti. Ustat ću se i potrčati za vlakom. Moj osmijeh može puno toga odgoditi, zaboraviti. Crveno nebo i visoki jablanovi, šum tihe vode i voz vlaka prema životu. Tako zamišljam nebo...

Ne znam zašto razmišljam o kraju? Svakog trena sve više, svake minute sve ozbiljnije. Nije li to možda ono što dugo stanuje u mojoj glavi, a boji se izaći? Da li me doista samo strah? Volim sve što tu postoji, volim sve što se rodilo i izraslo, ali dosta mi je svega. Pomalo se gubim i ne shvaćam jesam li to zaslužila...Zar nije bit sreće što nisi tužan? <3