Sjedim na rubu ceste i gledam u visinu. Nebo vrišti crvenom bojom kroz daljinu. Jeka je pokrila sve krovove i prozore, sve ljude i zidove. Vlakovi jure kroz šumu i utrkuju se s nečujnim stablima. Osjeti registriraju brzo: vlak-stablo, stablo-vlak, vlak-stablo. Ja samo sjedim tiho i skroz nečujno, polako...Nadam se, a nadam se često. Nadam se boljim ljudima, bistrijim mislima, većim planinama i jačim osjećajima. Jednog će dana na svijet pasti baršunasta, prozirna paučina i učinit će ga bezbolnim. Tada će, sigurna sam, vlak koračati zajedno sa šumom, ukorak jednako, bez buke. Ostali to ne znaju. Odrasli to ne znaju. Oni zato prolaze brzo i gore tek navrate na tren. Pogledom dotaknu crveno nebo i samo se vrate dolje. U blato, korov, opet su jednaki, isti i tupi. Koraci su im jednolični i hladni... Pada noć i grad na trenutak zaboravlja svoje uzurbane misli. Ceste su hladne i mokre, uspavane, ne josh zadugo. Ja znam da to neće bit još dugo. Jednog dana neće biti suza, tuga će zaspati zauvijek, a mali će ljudi zaboraviti dosadne korake. I neću sada opet reći da sjedim na cesti među gomilom i da jednostavno znam da će jednog dana nestati zlo ,kao snom odspavano i jutrom odneseno. Ne, ja nećuu sjediti. Ustat ću se i potrčati za vlakom. Moj osmijeh može puno toga odgoditi, zaboraviti. Crveno nebo i visoki jablanovi, šum tihe vode i voz vlaka prema životu. Tako zamišljam nebo...