Kroz maglu, na hladnoj cesti, potajno sam željela grubi dodir jurećeg automobila koji bi mi samljeo kosti koje više ne želim osjećati. Nije mi smetao oštar dodir vjetra na licu, ni hladne suze koje su mi razmazale šminku. Bojala sam se samo zvuka tvornice i grecanja mojih potpetica na asfaltu. Njegov auto je jurio u daljinu, a onda naglo stao. Vrištala sam u sebi tako snažno da sam imala osjećaj da me netko čuje. Uvukao me u auto. Ja ne trebam puno. Ni ne tražim puno. Samo želim dodir. Ne želim suze ni strah. Želim se osjećati sigurno. Želim živjeti zauvijek...





...Svejedno, tko živi zauvijek?!