Ne znam zašto razmišljam o kraju? Svakog trena sve više, svake minute sve ozbiljnije. Nije li to možda ono što dugo stanuje u mojoj glavi, a boji se izaći? Da li me doista samo strah? Volim sve što tu postoji, volim sve što se rodilo i izraslo, ali dosta mi je svega. Pomalo se gubim i ne shvaćam jesam li to zaslužila...Zar nije bit sreće što nisi tužan? <3