SLUŽITI VRAGA

subota, 19.09.2009.

III.

TREĆE POGLAVLJE
Njihova priča

Mjesec je te noći sjao visoko na nebu, nepokolebljiv u svojoj veličini i veličanstvenosti. Nagli hladni vjetar koji je zapuhao po cijeloj šumi uzburkao je strasti.
Lišće zašušti, krošnje drveća se saviše, poneki čagalj ili vuk počeo je zavijati, a manje šumske životinje stisnuše se u svojim jazbinama.
Na jednoj čistini usred te šume, oko malene vatre sjedilo je nekoliko osoba, duboko umotanih u kapute i deke.
„Ta vražja hladnoća“ promrsi jedna prilika, stisnuvši se dublje u svoju bundu.
Slabo svijetlo koje su imali od te vatre obasja na trenutak njegovo lice. Bio je crnokos, ispijena i umorna lica.
Osoba do njega nelagodno se promeškolji.
On je pak bio dosta nizak, crvenokos ali vatrenih zelenih očiju, iza kojih se vidjela nesalomljiva volja i prkos.
Taj se svat zvao Conor Baine.
„Nije tako strašno, pogotovo kad znam da ovi psi čuvaju špilju. Bar smo sigurni, a za hladnoću lako“ reče Conor.
„A ni ove pljoske nisu tako loše“ nadoda malo kasnije, potegnuvši dug gutljaj rakije.
„Što će biti s nama?“ upita ženski glas, koji je pripadao Conorovoj ženi Shelley.
„Jednog po jednog će nas pojesti. Tebe prvu“ odvrati joj muž.
Jedino se on nasmijao toj šali.
Nastala je duga tišina, prekidana jedino pucketanjem vatre i toptanjem nogu stražara koje je zapalo da čuvaju nesretni trojac.
„Pitam se gdje je?“ reče najednom Seamus tužnim glasom, koji je u zadnje vrijeme bio uobičajen za inače veselu osobu. Njegovu ženu Mallaidh putem su ostavili u Berlinu i odonda je nisu vidjeli.
„Uvjeren sam da joj neće ništa biti. Vjeruj mi. Ona je prejaka žena da bi dala da joj bilo što nažao učine“ poče Conor tješiti prijatelja.
Nitko mu ne odgovori, a u šumi je ionako vladala tišina, pa je sve to skupa bilo deset puta strašnije.
Odjednom, tišinu prekinu koraci, koji su se sve više približavali.
Na rubu čistine pojavi se veliki riđi vuk. Unatoč svojoj veličini ostavljao je dojam elegancije, plemenitosti i neiscrpne snage.
Velika glava stajala je mirno, gizdavo uzdignuta ponad tijela, mirnog pogleda uprtog ravno u zarobljeni trojac.
I tada, mjesec je znatiželjno provirio kroz oblake, i sam u želji da vidi to nevjerojatno lijepo stvorenje, omogućivši pogled na samu glavu.
A ta ja glava bila unakažena.
Veliki ožiljak počinjao je ispod slijepog desnog oka, i nastavljao se iznad, a oko njega se nazirala koža, jer dlake nije bilo.
Nakon nekoliko sekundi, umjesto vuka, tamo je stajala žena u dugom kaputu, sa kapuljačom na glavi, gledajući ravno preda se u spomenuti trojac.
Sva su prisutna srca zadrhtala u tom trenutku, jer su istovremeno osjećali i krajnji prezir prema toj ženi, ali i suosjećanje i ljubav, jer ta je osoba bila nitko drugi do Eileen.
Sjela je dakle, u krug, skinuvši kapuljaču i omogućivši time pogled na svoje lice.
Ljepota koju je imala kao čovjek bila je neizmjerna, a sada se još i nadopunila.
Bila je upravo savršeno blijeda lica, potamnjelih usnica iza kojih je stajao blistav osmijeh, i dalje savršeno ravnih lijepih zubi.
Ožiljak je imala i u ovom obličju, i na mjesečini se vidio bijeli odsjaj njenog slijepog oka.
No i uz to, drugo oko sasvim je dovoljno plijenilo pažnju, ili barem bi, svakome tko ju do tada nije vidio, jer je poprimilo tamnozelenu boju, a k tome se i sjajilo mnogo više no prije, pa je time njen pogled bio mnogo dublji.
Riđa joj se kosa u valovima slijevala po leđima, a noge je imala duge i vitke, no nimalo krhke.
Eto, u takvu se osobu pretvorila Eileen, u Slugu, u roba bez ikakvih prava i zakona, osim naredbi nekolicine viših časnika.
Jer, ona je bila zadužena za posljednju liniju obrane u Evropi, imala je uza sebe tisuću i petsto odabranih ljudi spremnih za borbu do zadnje kapi krvi, a usto i troje taoca, koji su joj nekada zapravo bili jedina utjeha, jedini oslonac u životu.
Najgore od svega bilo je to, što je bila veoma revna u poslu koji joj je Damian priredio. Provodila je čeličnu disciplinu, i iskazala se u borbi protiv nekoliko pukova pobunjenih Sluga koje je bez milosti poubijala, a zarobljenike dala objesiti.
Bitno je spomenuti da je u taj tren već u svijetu vladala ogromna neravnoteža, jer se broj Sluga popeo na zasigurno kojih desetak tisuća, što je bilo skroz neprirodno.
A sve su skoro sve te nove Sluge bile pod Damianovim vodstvom.
I tako je u nekoliko mjeseci od mirne, dobre djevojke, nastade čelična ratnica, vjesnik smrti za mnoge, ali i veoma poštovana osoba od strane svih vojske koja joj je bila povjerena.

U tom je trenutku baš sjela pokraj svoje rođene sestre, potišteno gledajući u pod.
„Eileen…“ poče Shelley.
„Pobogu, pa što ti je? Vidiš li ti sebe? Svoju rođenu sestru, svoju krv, jedinu obitelj, držiš ovdje kao zadnje smeće, kao ratnog zarobljenika?“
„A što da se radi?“ upita ova, slegnuvši ramenima, nevjerojatno nježnim glasom koji nitko ne bi očekivao.
Na ovo pitanje ni Shelley nije imala odgovora.
„Damian je obećao, ako budem vjerno služila, da ćete ostati živi i zdravi i da će vas pustiti doma čim se dohvati…Aidana“ dovrši rečenicu, držeći se visoko i ponosno, ali bilo je i preočito da se jedva suzdržala od plača. Na slijepo oko potekne joj kapljica krvi, no ona je samo otre rukom i nastavi gledati u pod.
„Gdje je moja žena, Eileen? Gdje?“ poče najednom Seamus vrištati histerično.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, Eileen odgovori: „žao mi je Seamuse, ali to ti ne mogu reći.“
„Je li bar živa, i zdrava?“ upita on kroz suze.
„Vjeruj mi, Mallaidh je dobro“ reče ona, tapšajući ga po ramenu utješno.
„Eileen…“ poče najednom Conor.
Sve se glave okrenuše prema njemu.
„Pobogu, pa što ti je? Vidiš li ti sebe? Svog rođenog šogora, što li, držiš ovdje gladnog i žednog, kao zadnje smeće, kao ratnog zarobljenika?“ upita on smrtno ozbiljno.
I svi se nasmijaše, čak i razveseliše, a Eileen mu na to odgovori:
„Dat ću ugrijati piva i narediti neka vam donesu suhe govedine. To je sve što nam je ostalo“ reče ona, ustavši i stavivši kapuljaču natrag na glavu.

„Luda ženska“ reče Conor, više sebi no ostalima.
„Kako to misliš?“ upita Seamus.
„Pa eno je gdje kolje sve žive i mrtve koje bi mi trebali smatrati spasiocima, a zapravo joj je sigurno u dubini duše krivo za to. A opet, i razumijem ju. Sigurno joj je grozno.“
„Je, kao da joj nešto fali“ reče sarkastično Seamus, zaradivši šamar od Shelley.
„Čemu to?“ upita trljajući obraz na kojem se jasno vidio crveni otisak ruke.
„Zar stvarno ne vidiš kako joj je? Niti ne pokušavaš vidjeti?“ izdere se ona.
„A kako, molim lijepo?“
„Pritišče ju Damian sa prijetnjama da će, ako ga izda, skriviti našu smrt, što bi joj bilo grozno. A s druge strane, izdala bi Damiana radije no bilo što, jer se tako može vratiti Aidanu.“

„Kad smo već kod starog momka, što je s njime? Kako će reagirati na Eileen kad je vidi? Ako je uopće vidi?“ upita Conor mudrim glasom, koji mu svakako nije pristajao, pogotovo zato što je iz džepa izvadio drugu pljosku rakije i popio gotovo polovicu u jednom gutljaju.
„Vrag bi ga znao. Možda je već i mrtav!“ reče Seamus.
„Sumnjam. U logoru se govori da je isprašio tur onome smradu tako da to nije za vjerovati. I navodno ima trojicu kompanjona od kojih je još jedan Predator“ reče Eileen, koja se potiho vratila, donijevši pladanj sa četiri drvene krigle iz kojih se pušilo, štrucu kruha i brdo mesa.
„Hvala bogu, već sam se spremao pojesti Seamusa, a kada ga vidim, imam osjećaj da ne bi bio previše ugodan zalogaj“ reče Conor, potpuno nonšalantan prema Seamusovom bijesnom pogledu.
Jeli su tako u tišini, ponekad srčući pivo, sasvim zadovoljni.
Kada su već bili siti, shvatili su da Eileen nije jela ni pića taknula, te da potiho roni suze.
Od tog su prizora čak i Conoru suze navrle na oči, i na kraju se i on rasplakao ni ne pokušavajući zatomiti plač i jecaje.
Kada su se koliko toliko smirili, Conor podigne glavu.
„Siguran sam da je taj Mrgud ili kako ga već zovete, a utjelovljuje ga naš dragi Aidan, živ i zdrav, i htio sam te priupitati namjeravaš li popiti to pivo?“
Toliko o tješenju.
Eileen ga pogleda suznim očima. Nevjerojatno je krhko djelovala u tom trenutku.
„Zašto, zašto se sve to moralo dogoditi? Bila sam tako sretna, sve sam imala, a onda, život mi se rasplinuo u trenutku? Aidan, moja ljubav, moja sreća, sad tamo negdje traži onu staru, dobru Eileen, a na koga će naići? Na čudovište, na zvijer koja više samu sebe ne prepoznaje? Ne zna da ga je Damian prevario, on još misli da će me stići spasiti do kraja godine… Jao, Aidane, Aidane, ljubavi moja, jao…“ poče ona opet, plačući i jecajući iz dna duše, sva rastrgana od bola. Bilo ju je strašno gledati.
Ona to nije znala, ali u tom trenutku, daleko od nje, u vrućoj Africi, još je jedno rastrgano srce vapilo istim bolom, sličnim riječima dozivajući upravo njezino ime.

Jutro je spomenuti trojac zateklo u toploj, prozračnoj špilji, no ono što ih je probudilo bio je neljudski vrisak, koji se čuo još dugo u tom hladnom jesenjem jutru.
„Što je pobogu bilo to?“ upita Shelley, sva blijeda.
Umjesto odgovora, Conor odjene kaput i ode provjeriti. Kako je špilja bila na vrhu litice, do kojeg je u dolinu vodio samo jedan uski kozji put, sve je bilo savršeno vidljivo.
Mnogo u crno odjevenih Sluga stajalo je u krugu oko nadaleko vidljive Eileen i još nekoliko osoba koje su stajale oko stola. A na stolu je ležao svezani čovjek, u žuto-plavoj uniformi koja je sada doduše bila crvena od njegove vlastite krvi. Pokraj stola ležala je velika hrpa željeza koja je predstavljala oklop i mač jadnog vojnika.
Sluge sa strane se pomaknu nad njega, zaklonivši Conorov vidik tako da nije znao što se događa, no u odgovor je dobio još jedan stravični vrisak i udaljeni hropac. Osoba je očito umrla.
Conor se vrati u špilju blijed poput mrtvaca.
„Opet su dohvatili nekog jadnika i iskasapili ga“ reče on bezvoljno.
Uto u špilju uđe Eileen, lica pošpricanog krvlju, mrmljajući nešto sebi u bradu.
„Stižu, stižu, pripremiti obranu…“ bile su riječi koje je Conor ulovio dok je prolazila ni ne pogledavši ga.
On se pak, nimalo ne pogođen potpunim Eileeninim ignoriranjem, slavodobitno okrene ostalima.
„Izgleda da netko dolazi. I to netko opasan po svemu sudeći, jer je dolje aktivnosti kao u izbjegličkom mravinjaku“ reče Conor fascinirano.
Kroz cijeli dan su vladale ubrzane pripreme za doček, a troje zatvorenika je moralo ostati u špilji, sa pojačanom stražom pred ulazom.
Pred večer kao da se sve stišalo.
Eileen je došla u posjet.
„Evo kako stoje stvari. Poslala sam nekoliko najvjernijih ljudi po Seamusovu ženu, trebali bi doći svakog časa. Približava nam se neprijateljska vojska, malena doduše, ali iznimno opasna jer je riječ o poljskoj husariji i ruskoj draguniji. U metežu ćete pobjeći na istok, na rubu šume vas čekaju ljudi koji će vam pomoći da dođete do Dubrovnika. Čekajte me tamo. Jasno?“
Svi kimnuše napeto i usredotočeno, a Shelley zagrli sestru.
„Hvala ti, hvala od srca! Ali, što ako se ne vratiš?“
„Onda… Ah… Recite Aidanu istinu“ odvrati ona već vlažnih očiju.
Conor zausti da nešto kaže, no prekine ga Seamusov veseli uzvik: „Isuse bože, Mallaidh! Konačno!“ zadere se on.
Svi se okrenuše prema ulazu u špilju.
A tamo je stajala Seamusova žena, nasmiješena i vedra, a očito i zdrava ko dren. Poletje mu u zagrljaj, sva u suzama, a ni on nije ostao ravnodušan.
„Dovraga, koliko je tu suza isplakano, još ćemo bježati vražjim čamcem!“ reče Conor rezignirano.
Svi se redom izgrliše, a Mallaidh nije štedjela ni Eileen.
„Čudno“ reče ona.
„Što to?“ upita Eileen sumnjičavo.
„Tako si… Topla…“
„Pa, hm, da. Valjda jesam. No, moram ići.“
Rekavši to, okrene se i krene sporim korakom prema izlazu, kada je Shelley dostigne.
„Nemate šanse, jeli tako?“ upita tiho, prestrašena.
Eileen je pogleda i reče veoma odlučnim glasom: „Ne, sestro, nemamo.“
„I pobit će vas sve?“
„Najvjerojatnije“ reče, slegnuvši ramenima i okrenuvši se na petama, izađe van da se spremi za borbu.
Nitko joj nije zahvalio što je bila toliko dobra prema njima, unatoč zapovijedima za koje, doduše, nisu znali.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Stanislaw Konjecpoljski pogleda svoje desetnike. Sa sobom je poveo četu od jedva stotinu ljudi, za koju je smatrao da će, uz ruske dragune, biti sasvim dovoljni za pobjedu.
Na njegovu žalost, ta se taktika pokazala veoma glupom, jer je kasnije saznao da ima posla s čuvenim Riđim Vukom, o kojemu su svi znali jako malo, osim da je najstrašniji pukovnik u Damianovoj mnogobrojnoj vojsci, a i da je na čelu cijele regimente najodanijih Sluga.
Saznavši to, Stanislaw odluči priječi Dunav u blizini Beograda, i zaobići Sljeme tako da dođe iz smjera Krapine, i bude vidljiv stražama nadaleko, da izmami vojsku na otvoreno gdje će njegova husarija s lakoćom razbiti neprijateljske redove.
No u taj plan nije uračunao najvažniji element, a taj je bio da je bila sredina jesen i da je kiša mogla pasti u najgorem mogućem trenutku, onemogućujući husarima da jurišaju.
Ulogorili su se u šumi nedaleko od Samobora, spremajući se za bitku.
Drugi dio njegove vojske poslao je s Karlom u Neum na okupljanje vojski koje su trebale dovršiti posljednju brigadu Damianovih snaga u Europi.
Zapravo, upravo je očekivao glasnika s pismom od Karla, da sazna kako je prošlo i uz kakve gubitike.
„Smijem li zasmetati na trenutak?“ začu se hrapavi, muški glas.
Pripadao je Dragunovu, po činu desetnik, a zapravo vođa cijele ruske vojske.
To je bio visok, kršan kozak, rođen u Ukrajini, no od malena je živio u rusiji.
Preko čela mu se prostirao ožiljak od zuba koji je zaradio još davno, u borbi protiv dvojice sudskih izaslanika koji su došli po njega da ga odvedu pred Damiana, koji bi ga osudio na smrt zbog ne poštivanja zapovijedi.
Dugi crni brkovi pristajali su mu uz preplanuli ten, a i hrapavi glas.
„Naravno prijatelju, naravno, samo uđi. Želiš li nekog pića? Imamo izvrsne medovine, samo čeka na nas!“
„Može, hvala.“
Stanislaw pogledom pokaže na stolac, dajući time znak kozaku da sjedne. Iako je Dragunov bio mnogo veći i širi od Konjecpoljskoga, kozak je znao tko je glavni, i osjećao je nevjerojatnu pokornost i privrženost Poljaku.
„Onda? Što te dovodi ovamo?“
„Loše vijesti nažalost.“
„Probat ću podnijeti.“
„Spremni smo za pokret, ali sutra će padati kiša.“
„Dovraga“ reče Stanislaw, lupivši šakom u stol.
„To nije sve“ reče on.
Stanislaw ga upitno pogleda.
„Nijedna izvidnica nije se vratila. Sigurno su zarobljeni, a od svih njih, sumnjam da baš nijedan nije izlajao sve.“
„Što će reći da…“
„Da protivnik zna sve o našoj snazi i slično. Napast će sutra, ako ne i večeras, jamčim ti to.“
„Jesu li obrane spremne? Rovovi iskopani? Straže isturene?“
„Uzeo sam si slobodu da to napravim.“
„Odlično. Još nešto?“
„Mislio sam da možda postavimo ljude oko Sljemena da zatvorimo obruč. Jer ovako bi nam mogli pobjeći.“
„Moguće, ali gledaj opet ovako. Ako i postavimo sve te ljude, tih tisuću i petsto ljudi koje imaju gore zasigurno će bez problema razbiti neku stražu a i sumnjam da bi ih stigli u trku jer su polovica naših u teškim oklopima!“
„Tu si čisto u pravu, Stanislawe, ali opet, sumnjam da će se htjeti sukobiti sa nama na otvorenom polju, jer mislim da znaju da tako nemaju šanse. A opet, ako postavimo straže, znat ćemo gdje su se probili, i ako uspijem sa svojim dragunima zadržati neprijatelja dovoljno dugo da vi dođete, onda bi ih sasjekli!“
„Pod uvjetom da sutra ne padne kiša“ nadoda Stanislaw pesimistično.
„Ako uopće i pokušaju proboj.“
Poljski se vođa nakratko zamisli pa reče ovako:
„Neznam, ovo je dvosjekli mač. No hajde, nekako mi bolje zvuči da postavimo izvidnice.“
„Uredit ću to“ reče kozak i izađe naklonivši se.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

„Sutra će kiša, Vaša milosti“ reče jedan Sluga, na koljenima pred Eileen.
„Odlično! Husarija će biti nemoćna! Spremite se na ispad, krećemo u zoru!“
„Da gospođo, kako kažete“ reče ovaj, klanjajući se sve do izlaza.
Netom dotrča drugi, sav uspuhan.
„Vaša milosti, Vaša milosti!“ zapomagao je on.
„Da, Jonese?“
I tu bi se Seamus vjerojatno smrznuo, jer to je bio isti Jones za kojega je otišao pisati u Ballyshannon.
„Vaša milosti“ poče on, „neprijatelj nas je opkolio!“
„Kako to misliš?“ zareži ona.
„Postavili su obruč oko cijelog Sljemena!“
„Koliko ljudi?“
„Svega par stotina ruskih draguna. Imali smo sreće, da izvidnica nije naletjela na jednu desetinu, ne bi ih ni vidjeli, jer su vrhunski posakrivani!“
„Sjedni Jonese“ zapovijedi ona.
Prije no što je dovršila rečenicu, on je već sjedio.
„Imaš li kakvu zamisao, zašto bi to napravili?“
„Imam nekoliko ideja, veličanstvo!“
„Pa, da čujem!“
„Moguće je da pokušavaju opsadu, da nas izgladne i izmore pojedinim napadima, ali teško da bi to bilo to, jer imamo previše zaliha i previše ljudi da nas sitne desetine unište. Vjerojatno nas žele natjerati da im izađemo u susret, ali i to mi je nevjerojatno, jer sam siguran da očekuju sutrašnju kišu, a ovo im je bezvezno rasipanje snage.“
„Možda je to jednostavno glupa greška?“ upita Eileen s nadom u glasu.
„Sumnjam. Vode ih vojvoda Konjecpoljski i desetnik Dragunov.“
„Tako dakle. Pa, savjetuješ li što?“
„Prepuštam se vašoj zapovijedi, Presvijetla“ reče on laskavo, ustajući i naklonivši se skoro do poda.
„Napadnimo ih onda! Pripremi ljude za pokret!“ naredi Eileen.
„Sve je već spremno, milostiva, čeka se samo vaš znak!“
„Izvrsno! Krećemo za pet minuta!“

„Promjena plana!“ uleti Eileen u špilju prijateljima.
Dočekaše je upitni pogledi.
„Oko nas je postavljen obruč. Kada odemo, predajte se prvim neprijateljskim stražama. Sretno!“
Pratili su je pogledima sve dok nije nestala zajedno sa svim svojim ljudima, a zatim su zajahali konje i krenuli prema Savi.

Prve zrake sunca obasjavale su vojsku u pokretu. Ili bi je barem obasjavale, da nije bilo velikih kišnih oblaka, iz kojih su se slijevale velike, krupne kapi kiše. Vidljivost je čak i njima bila slaba.
Uskoro su se spustili do polja, i u dvoredu nastavili dalje.
Došli su nadomak prvim neprijateljskim stražama.
„Jones, pazi na ljude dok se ne vratim“ naredi Eileen i krene sa petero ljudi.
Došli su do prve straže.
„Stoj! Tko ide?“ zaorilo se kroz maglu.
„Poslanstvo!“ vikne Eileen jednostavno u odgovor.
Iz magle se pojaviše tri crna vuka, i približiše se Eileen.
„Jesi li ti Riđi Vuk?“ upita jedan.
„Pazi kako mi se obraćaš, vojniče!“ odbrusi ona, naglasivši riječ 'vojnik'.
„Pođite za mnom, i bez trikova molim“ reče jedan, očito vođa.
Eileen šutke pođe za njim, praćena svojim ljudima, i, na začelju, dvojicom vojnika.

Ubrzo ih dovedoše pred Stanislawa i Dragunova.
„Dobar dan, gosti. Molim vas, dajte da razgovaramo u ljudskom obličju“ reče poljski vojskovođa.
Svi se kao jedan pretvore u ljude.
Prisutni ostadoše bez riječi, a prvi se sabra Stanislaw.
„Dakle, čuveni Riđi Vuk je zapravo…Žena?“
Eileen kimne.
„Sjednite, molim vas, možemo li vas ponuditi nečime?“ upita on, prateći prastaru poljsku tradiciju da se poslanstvo uvijek poštuje u najvećoj mogućoj mjeri.
„Koji su vaši zahtjevi?“ upita Dragunov nestrpljivo.
„Da odete odavde, i omogućite mojim ljudima slobodan prolaz do Dubrovnika.“
„A zauzvrat?“ upita Stanislaw.
„Zauzvrat vas nećemo napasti, i dat ćemo vam nekoliko važnijih zarobljenika“ reče Eileen.
„Zanimljivo. To su vam, gospođice, veoma dobri uvjeti. No zašto mislite da se bojimo bitke sa vama?“
„Oh, nisam rekla da se bojite! O junaštvu vaše vojske znaju svi, još više o silini udara vaše husarije. No činjenica je da kiša nemilo pada, da je borba polovici vaših ljudi trenutno onemogućena, a isto tako i da su moji brojčano nadmoćni. Stoga, moji uvjeti su vam i više no povoljni!“
Eileen je sve pogodila, što je veoma razljutilo Stanislawa. Imao je pred sobom šansu da uništi protivnika, ali i sebe, a čemu? Damian je u Americi, sa dvadesetak tisuća ljudi koje može stalno popunjavati, a on je sam, ljude koji poginu ne može nadomjestiti, a ionako ih je premalo.
„Gospođice,“ poče on, „pristajem na vaše uvjete. Možete otići u Dubrovnik, bez ikakva straha od napada. Dajem vam svoju vitešku riječ.“
„Onda smo ovdje gotovi“ reče Eileen, dižući se.
No, Dragunov nije imao nikakvu namjeru pustiti sve olako.
„Molim!? Zar ćemo tako pustiti neprijatelja? Sad, kad ih imamo na okupu? Nemoguće! Ne,ne i ne, ne dopuštam to!“
Eileen prezirno frkne na ovakvu nedisciplinu. Da je netko od njezinih časnika tako nešto učinio, ne bi dočekao jutro.
Stanislaw ošine kozaka pogledom, na što se ovaj donekle smiri, no i dalje je puhao, bijesno pogledavajući Eileen.
Ona izazivački podigne obrvu.
„Imate li nešto na umu, desetniče?“ upita ona lukavo.
„O da mi nije viteške časti, izazvao bi vas na megdan! Ali na ženu ne mogu!“
Ona samo ustane i ode iz šatora.

Nakon nekoliko minuta već je bila kod svojih ljudi.
„Slušajte svi! Put do Dubrovnika nam je otvoren. Krećemo čim se dovoljno smrači.“
Ta je objava bila dočekana gromoglasnim uzvicima, pljeskanjem i ponekim zavijanjem.
Vratili su se u logor po stvari i zalihe za put, kada dotrča jedan od stražara.
„Zatvorenici! Nestali su!“
„Oh, nisu valjda?“ upita Eileen sarkastično.
„Da krenemo za mirisom?“ upita on.
„Ah pustite ih, ionako više nisu bitni.“
Ne obazirući se na iznenađene stražarove poglede, ona se okrene sa mislima:
„sad kad su slobodni trebala bi prijeći na njihovu stranu. Bog zna koliko bi to htjela, ali se nikako nisam mogla uhvatiti priliku… Da, sada je vrijeme! Prijeći ću Stanislawu, a ako će ljudi htjeti sa mnom, utoliko bolje, jer je njegovih stvarno premalo!“
S tim mislima počela je pripremati plan za bijeg.