SLUŽITI VRAGA

srijeda, 08.07.2009.

VII.

SEDMO POGLAVLJE
Smrt u posjetu

„Samo hrabro“ rekao mi je Culainn nakon što sam zatvorio vrata.
Ušli smo u istu onu sobu koju sam nešto ranije vidio u snovima, dok sam bio u komi.

„Ah, Aidane, dobrodošli“ obratio mi se Damian.
„Smrade jedan, zaklao bi te da mogu“ pomislio sam, ali sam se čuo da umjesto toga izgovaram: „zdravo Damiane.“
U naslonjaču kraj njegovog sjedila je zakukuljena prilika s velikim štapom koji je držala rukom. Vidjevši da sam potpuno blenuo, Damian me odluči upoznati s tom osobom.
„Aidane, veoma sam počašćen što vam mogu predstaviti našu večerašnju gošću.
Prilika ustane, otkrivši dugu oštricu na kraju štapa, i skine kapuljaču.
Došlo mi je da vrisnem, i zasigurno bi, da sam mogao skrenuti pogleda s lica te osobe. Zapravo, to ni nije bila osoba, niti je imala lice.
Bijela koža, ispod koje mesa uopće nije bilo, pa su se gotovo jasno vidjeli obrisi kosti, crne oči bez bjeloočnica, sa debelim,zavinutim rogovima poput ovnovih, i dva duga očnjaka koja su ispadala iz usta, uvjerili su me gotovo potpuno da ispred mene ne stoji normalna osoba.
„Aidane, ovo je Smrt“ rekao je Damian tonom koji je bio nevjerojatno smiren. Kao da je bilo tko pred njim.
„Jel i ona govori francuski?“ upitao sam.
„Govorim ssssve jezzzike koji sssu sssse ikada govorili“ odvrati Smrt, ni ne pomaknuvši se.
Glas je bio odvratan, nekako trul, neopisivo ljigav, a siktav. Kao neka velika prokleta zmijetina s kosom u rukama.

„Evo Vam skripte“ rekao sam Damianu, gledavši ga ravno u njegove žute, mačje oči.
Uzeo ih je šutke, i počeo prelistavati. Meni je pozornost ponovo odvratila Smrt.
„Bojišššš li sssse?“ upitala me, okrenuvši se.
Mogao sam reći „ne“ glatko, no kada sam vidio lice tog stvorenja, prenerazio sam se.
„Malo“ uspio sam protisnuti, no oči su mi odale istinu.
„Ahhhh, boji sssse“ rekla je zadovoljno kimajući.
„Missssslim da sssse nemaššš čega bojati…Zasssad.“
„Bilo bi dosta“ prijeteći je zarežao Damian.
„Aidane, ovo mi se jako sviđa. Napisali ste remek-djelo u tako kratkome vremenu… Otkud Vam inspiracija za to?“
„Kao da neznaš, smeće jedno“ pomislio sam, a opet sam odgovorio da „imam svoje izvore inspiracije“ uljudnim, ulizivačkim tonom koji mi je bio potpuno stran.
„Ah, samo nastavite tako“ kimnuo je, djelujući nestrpljivo.
„Nego, volio bih da prijeđemo na stvar“ nastavio je.
„Sigurno ste se već upitali zašto smo danas u društvu ove šarmantne gospođe?“
„Nemate pojma koliko puta“ odvratih.
„Bahat si, znašššš. Nnne volim bahhhate ljude. To jessst, volim ih possssjetiti kada dođe vrijemmme“ prosikće ona.
„Vrijeme. Upravo zato smo ovdje“ prekinuo ju je Damian.
„Gospodin Aidan je dobio veoma zahtjevan posao, kojem će morati posvetiti mnogo vremena. Možda i više nego što je..hmm…uobičajeno za njegovu rasu“ dovršio je zamišljeno.
„Kako to mislite?“ upitah, sav napet.
„Mislim da bi Vam Smrt trebala podariti duži životni vijek. Što je dulje moguće, dapače“ dovršio je zadovoljno.
„Ali on ima ssssvoje vrijeme na sssvijetu! Ne možže dužžžže“ pobunila se Smrt.
„Oprostite gospodaru, no nije li to protuprirodno?“ upitao je naglo Culainn, nakon što je dugo bio tih.
„Znaš prijatelju, da te ne poznam, rekao bih da sumnjaš u moje metode. No znam da je to nemoguće. Nije li?“ zarežao je Damian. Njegov glas je postao toliko prijeteći da sam se nasmrt prepao čak i ja, kojem te riječi uopće nisu bile usmjerene.
„Ne, ne, naravno da ne“ počeo se Culainn ispričavati.
„I bolje ti je“ završio je jednostavno.
„Da nastavimo“ počeo je opet, vidno razdražen.
„Možete li to urediti?“ obratio se Smrti.
„Toooo koššššta“ odvrati ona.
„Imam već jednu dušu spremnu za van“ reče Damian znakovito.
Nisam mogao izdržati da se ne lecnem, što u takvoj tišini koja je vladala u sobi, nikako nije moglo proći nezapaženo.
„Nešto nije u redu?“ upitao me Damian
„Ne, ne…Sve u redu… Samo sam se, ovaj, zagrcnuo“ odvratih krajnje nespretno.
„Zzzzzagrccnuo?“
„Slinom.“
„Aha.“

„Dosta“ prekinuo nas je Damian.
„Onda, može li se to urediti?“
„Naravno.“
„Culainne, možete ispratiti našeg gosta“ rekao je Damian, dajući time do znanja da je razgovor završen.
„Hajde“ rekao je kratko.

Izašli smo na isti onaj mjesec pod kojim smo i ušli.
„Poslao sam pismo Vašim prijateljima u kojima sam im objasnio gdje se mogu sakriti dok smo mi na, eh, zadatku.“
„Kako ćemo uopće to sve riješiti?“
„Prva postaja nam je Vatikan.“
„Vatikan?“
„Nekako morate znati ubiti Vraga“ rekao je.
„Vrag se može ubiti?“
„Naravno da ne. No Damian nije pravi Vrag. On je više…kako da to kažem…fragment Vragove duše na Zemlji. Napravljene da širi kaos i udovoljava svim željama pravog Vraga.“
„Sjebano“ komentirao sam.
„Aidane, ako je „sjebano“ sve što imate za komentirati na ovo što znate, onda je bolje da se svi ubijemo.“
„Dobro. Kako ćemo u Vatikan?“
„Isto kako smo došli i ovdje.“
Primio sam se za Culainnov rep i pustio da me odvuče u nepoznato.