SLUŽITI VRAGA

nedjelja, 21.06.2009.

III.

TREĆE POGLAVLJE
Sastanak

Do subote, mnogo je toga išlo kako sam planirao, odnosno zamislio.
S Eileen sam bio vani gotovo svaku večer, novci od moje rubrike u novinama dolazili su redovito, i osjećao sam unutarnji mir, osim jednog malog dijela, koji me kopkao. Znao sam da je nešto vezano uz subotu.
Zadovoljan sam ustao iz kreveta, kad sam primijetio Culaina na vratima.
„Koga vraga ti radiš tu?“ upitao sam nervozno.
Nekako sam se prisjetio stvari koja mi nije dala mira, možda zbog tog ogromnog crnog psa koji mi je stajao na vratima i obraćao mi se visokim, hladnim glasom.
„Pa, samo te podsjećam na...“
„Sastanak, znam“ dovršio sam.
„Doći ću, bez brige“ promrmljao sam, na što je nestao.

Ustao sam iz kreveta, i skuhao si kavu. Bilo je predivno jutro, a za nekoliko dana sam se trebao pojaviti na vjenčanju. Nisam imao poklon, a baš ni volju da idem. No, ipak sam se uputio prema kolodvoru, i kupio dvije karte, za sebe i Eileen.
Conora sam pozvao danas na ručak, jer su Shelley i Eileen morale pomagati Baki, koja se ozbiljno razboljela.
Conor je došao, donijevši sa sobom novine. No, danas nisam bio raspoložen za ništa, što je i on vidio. Taj je čovjek bio nevjerojatan.
Znali smo se od rođenja, i nisam ga nikada vidio pesimističnoga.
Uvijek vedar, nasmiješen, činilo se kao da nema brige u životu, a opet, imao je strašno djetinjstvo. Njegova oca, kao što sam već rekao, strijeljali su englezi, a brat mu je umro kao mali, od upale pluća.
No on je kao i uvijek, ostao veseljak, unatoč svim nesrećama koje su ga zadesile.

Otvorio sam novine, i pogledao novosti. Bio je 25.8.1939. godine, i Evropa je bila na iglama. Sukob je visio u zraku.
„Nabijem ja njih i njihovu politiku, i ove britanske kukavice“ počeo je Conor.
„Rat će doći kad-tad, a oni zatvaraju oči pred time.“
„Budimo realni“ nastavio je ozbiljno, „cijeli svijet će upasti u sranja do grla. Zar oni stvarno očekuju da se Hitler i njegovi plavokosi majmuni drže nekakvih posranih dogovora ili paktova?“ upitao je.
„Ja se samo nadam da će britancima naravnati nos“ rekao sam bezvoljno.

Ispratio sam ga tek navečer, u lošem raspoloženju, jer bih se za četiri sata trebao pojaviti na tom sastanku koji me je jako brinuo, i nisam imao s kime skratiti vrijeme.
Nisam znao u što se upuštam, niti o kome se radi, ali bio sam savršeno svjestan činjenice da je ta osoba komunicirala sa mnom putem velikog crnog psa, koji k tome i govori.

Došlo je vrijeme da krenem. Park mi je bio veoma blizu kuće, gotovo da sam vidio sve što se u njemu odvija. Odjenuo sam svoje najbolje odijelo, stavio šešir, i izašao van.
Bila je prelijepa, topla večer i Dublin je živio punim plućima.
Iz nekog razloga sam pomislio koliko zapravo volim taj svoj grad, i koliko sam ponosan na svoj irski rod.
Došao sam do ulaza u park. Tamo me čekao i poznati mi crni pas.
„Ah, dakle, došao si“ reče on.
„Zar si sumnjao?“ odvratio sam.
„Nema veze, nema veze…Znaš“ nastavio je, „zanimljivo je zapravo da si se pojavio. Ipak, zar te ne užasava činjenica da nemaš pojma o kome se radi, i da na zadatke šalje…“
„Psa koji govori?“ prekinuo sam ga.
„Da, savršeno sam svjestan te činjenice“ nastavio sam.
Uputio mi je upitan pogled.
„Zanimljivo, stvarno je“ rekao je zamišljeno.
„Što to?“ upitao sam.
„Evo nas“ rekao je, ni ne trepnuvši na moje pitanje.

Našli smo se pred nekom trošnom kućom, za koju sam bio definitivno siguran da tu nije bila tokom svih mojih posjeta parku. Digao sam ruku da pokucam, no vrata su se sama otvorila.
„Ovako počinje dosta horora koje sam čitao“ pomislio sam, i ušao.
Našao sam se u sredini velike prostorije, iznad koje je visio ogroman kristalni luster, s mnogo svijeća. U sredini je stajao stol, s nekoliko boca i čaša na sebi.
Iza stola je bilo veliko stubište, koje se na vrhu račvalo na dva kraja, i završavalo s dvoja vrata.
Oprezno sam napravio korak naprijed. Podovi su bili popločeni mramorom.

„Snobovski“ pomislio sam. Začudo, smisao za humor nije me napustio, unatoč situaciji u kojoj sam se našao.
„Culain?“ promrmljao sam. Negdje je nestao.
„Krasno“ rekao sam jedva čujno.
Iznenada, prostoriju je okupalo svjetlo. Redovi i redovi svijeća obasjali su sobu, u tolikim količinama, da je svjetlo bilo gotovo kao da je dan. Začuo sam škripanje vrata na vrhu. Pogledao sam gore. Na stubištu je stajao neki čovjek.
Bio je obučen u crno odijelo, s bijelim remenom i nekim čudnim znakom na kopči. Za sobom je vukao crni plašt.
Približio se, smiješeći se usput. Kada je došao do svog stolca, rukom mi je pokazao da sjednem na svoje mjesto. Sjeo sam, ne odvojivši pogled od njega. Uspio sam nazreti simbol na njegovoj kopči, koji mi je bio neobično poznat. Zinuo sam. To je bio Sotonin pentagram.

„Ah, Aidane, kako mi je drago što vas konačno mogu upoznati“ progovorio je smirenim tonom. To je bio prvi put da mu čujem glas, i svidio mi se. Topao glas, potpuno prijateljski.
No, govor mi je skrenuo pogled ravno na njegovo lice. Njegove su oči bile žute, sa zjenicama kao u mačke, uši šiljaste, a zubi izduženi i šiljasti. Bio je crvenkaste puti, kao da je indijanac.
Nasmiješio mi se, vidjevši moj preneraženi pogled.

„Bojite li se, Aidane?“ upitao me, istim onim prijateljskim glasom.
„Ne“ odvratio sam, Ovaj...Gospodine“. Besramna laž.
„Zovi me Damian“ rekao je.
„Ah, u redu gosp… Ovaj, Damiane.“
„Imate li bilo kakvu predodžbu o tome zašto sam vas pozvao, Aidane?“ upitao me.
„Pa, ovaj, iskreno, baš i nemam“
Nasmijao se, a smijeh mu je zvučao kao vuk kad nanjuši ranjenu srnu.
„Razmislite“ rekao je jednostavno.
„Pa, što bi netko kao vi mogao tražiti od jadnog, propalog pisca kao što sam ja?“
„Dakle, gospodine Larkin“ počeo je.
„Vaš je posao impresivan. Moćan čak, rekao bih“ nastavio je tonom koji me zaintrigirao.
„Moćan?“ upitao sam.
„Moćan“ kimnuo je. „Možete ljude razveseliti, ražalostiti, navesti ih da preispitaju sami sebe, ili čak, da ubiju. Pisac svojim radom može napraviti čuda, samo ako zna gdje i kako udariti.“
„Oprostite, no ne vidim…“
„Dopustite da završim“ rekao je.
„Vaš me rad, gospodine Larkin, posebno zaintrigirao. Vidite, smatram da piscu vašeg ranga nikako nije mjesto u jednim dnevnim novinama.“
Složio sam se s njim u dubini duše.
„No, kakve to sve ima veze s ovim sastankom?“ upitao sam.
„Vidim da ste nestrpljivi, pa da odmah prijeđem na stvar“ rekao je umorno.
„Želim gospodine Larkine, da mi napišete knjigu“
„Knjigu?“ oprezno sam upitao.
„Knjigu po narudžbi“ rekao je zadovoljno.
„Koliko plaćate?“ upitao sam oprezno.
„Pa, mislio sam nešto oko dvadeset milijuna irskih funti. U gotovini, naravno“ odvratio je bezbrižno.
Umalo da nisam umro od šoka na tom stolcu.
„D-dvadeset m-milijuna?“ upitao sam drhtavo.
„Ah ako nije dovoljno, možemo jasno i povećati iznos.“
„Ne,ne,ne, savršeno je u redu. Ali kakva je to pobogu knjiga?“
Držanje mu je odjednom postalo hladno, i osjetio sam naglu promjenu raspoloženja.
„Molio bih vas da ne spominjete Boga dok ste u mome društvu, gospodine Larkine“ zarežao je.
„Ah, oprostite, ja…“
„Niste znali. Nema veze“ nadopunio me. Ton mu je opet bio ljubazan.
„Dakle, kakvu to knjigu želite, gospodine Damiane?“ upitao sam oprezno.
„Ne bilo kakvu“ rekao je.
„Očito, kada mi nudi dvadeset milijuna za nju“ pomislio sam.
„Želim knjigu koja će nadživjeti Bibliju, koja će baciti u sjenu rad svih velikih pisaca ikada, koja će pokrenuti val promjena u ljudima“ rekao je. Primijetio sam da su mu se oči zacaklile.
„Luđak“ pomislio sam, gledavši ga.
„Nisam luđak, gospodine Larkin“ odvratio je.
„Nije moguće“ pomislio sam opet.
„Oh, moguće je“ odvratio mi je sa smiješkom.
„Bog“ pomislio sam, ni sam ne znajući zašto.
„Nemojte se šaliti sa mnom, Aidane“ rekao je prijeteći.
„Pretpostavljate li tko sam ja?“ upitao me.
„Sotona?“ opalio sam više u šali nego ozbiljno.
„Brzi ste“ nasmiješio mi se.
„U jebemti“ lupio sam se po čelu.
„Ako želite, ne moramo nastaviti s našim razgovorom“ rekao je, pogledavši me zabrinuto.
„Imam samo jedno pitanje, prije nego što odem. Dobro, dva“ rekao sam.
„Pa, hajde, da čujem.“
„Zašto baš ja?“ pitao sam. Nisam namjeravao biti tako izravan, ali izletjelo mi je.
„Zato Aidane, jer imate sve kvalitete za koje smatram da su potrebne“ odgovorio je.
„Kao, na primjer?“
„Proživjeli ste svašta. Prema vama su bili nepravedni, bili ste povučeni u rat, u kojem ste izgubili i oca…I volite Aidane. Imate dvije najveće moći koje neki čovjek može imati. Pisac ste, i volite nevjerojatnom snagom.“
„Ako mislite na Eileen, mi se poznamo tek dva tjedna“ rekao sam.
„Mislim, Aidane, na vašeg najboljeg prijatelja O'Flahertyja, i na gospodina Larkina, njegovu ženu, ali i Eileen, da. Svoje osjećaje ne možete sakriti od mene kao ni, uostalom, ništa drugo. To su jedini ljudi za koje se stvarno može reći da ih volite, jesam li u pravu?“
„Jeste“ promrmljao sam.
„Pa, nadam se da će te razmisliti o mom prijedlogu“ rekao je slegnuvši ramenima.
„Naravno Damiane. Samo još jedno pitanje“ počeo sam.
„Javit ću vam se, budite bez brige. Dapače, ujutro će vas čekati poruka“ odvratio je.

Došao sam doma, umoran kao pas. Noćas sam upoznao Sotoninog psa, a i Nečastivog osobno. Bio sam i više nego siguran da haluciniram, no onih dvadeset milijuna je bilo i više nego primamljivo.
Da sam znao u što će se pretvoriti moj posao sa Damianom, odmah bi se preselio i promijenio ime.