sloboda misli

Eto, po raznoraznim medijima gledam dosta religijskih rasprava i prepucavanja. Bez obzira na religiji, konfesiju, sektu, teško je ne primijetiti jedan glavni princip. Iako poglavari crkava govore o "suživotu", međusobnom "uvažavanju" i drugim pozitivnim principima, nažalost, praksa je drugačija. Niti jedna od tri najutjecajnije monoteističke religije nema u svojim korijenima pravu toleranciju. Dakako, uzrok tome je vrlo jednostavan – niti jedna (barem od ovih najvećih) religija nema u svojim temeljnim principima jedan sigurnosni mehanizam, a to je mogućnost da nisu u pravu.
Zvuči jednostavno, zar ne?
Međutim, koja religija dozvoljava mogućnost da propovijeda pogrešno? Ovdje ne mislim da je općeljudski pozitivne stvari. Ovdje je riječ o tome da nitko nije spreman reći – "Da, mi vjerujemo u boga X, ali moguće je da naš bog i nije takav u kakvog vjerujemo". Znam da ima nadobudnih vjernika koji imaju stav da pravi vjernik nema sumnji. Krenimo od kršćanstva (u nazovi takvom okruženju živim, pa da se ne petljam u druge religije) – polazište je da je bog tro-jedan. Možda je točno, a možda i ne. Možda je bog jedan jedinstven, a s druge strane je možda multi-dimenzionalan. Dakako, nemojmo isključiti niti postojanje više bogova. Sve ove mogućnosti ne bi smjele smetati pravog vjernika.

Krenimo od ljudi koji nisu religiozni, ali nisu niti ateisti ili agnostici. Mogu reći da sam ja takav, pa ću dalje govoriti u svoje ime.
Prihvaćam postojanje višeg oblika postojanja odnosno više životne forme. Takvo vjerovanje uključuje postojanje bića (ovo "bića" treba shvatiti vrlo uvjetno) na daleko višem mentalnom i duhovnom stupnju razvoja. Takva "bića" ne moraju biti nužno u materijalnom obliku, bar ne u oblicima koji su nama razumljivi. Također, fizika postojanja i djelovanja takvih "bića" može vrlo lako nadilaziti naše ograničeno znanje o svemiru koji nas okružuje. Takvo "biće" klasičan vjernik će doživljavati kao boga. Ja ću prihvatiti da takva "bića" mogu utjecati na naš život na nama nerazumljiv način. Takvo djelovanje vjernici će protumačiti kao "božju volju", za mene je to rezultat skupa parametara koji su mi nepoznati ili ih ne razumijem.
Evo nekoliko je razlika između mene i klasičnog vjernika:
1) Vjerujem da postoje više životne forme, međutim ja ih ne doživljavam kao bogove. Unatoč superiornosti u odnosu na nas ljude, i takva bića imaju svoja ograničenja i nedostatke. Također, postojanje tih životnih formi je moguće na više nivoa i u više dimenzija.
2) Život nakon fizičke smrti ne prestaje. Razlika je u tome što vjernici vjeruju u "život vječni" nakon jedne smrti. Ja vjerujem da se "rađamo" i "umiremo" bezbroj puta. Rađanje i umiranje sam stavio pod navodnike jer ih smatram prijelazima između faza razvoja naše svijesti, vjernici bi rekli duše, a možemo se složiti da je riječ o našoj biti.
3) Pri prijelazu u sljedeću fazu, vjerujem da je moguće prijeći na nižu razinu. Vjernici će teško prihvatiti da iz „raja nebeskog“ mogu biti vraćeni u obićni, teški zemaljski život, a odatle tko zna kud.
4) Većina vjernika sve druge vjere smatra pogrešnima, poganskima i općenito neprihvatljivima za njih „normalne“. Ja sam spremam prihvatiti da su moja shvaćanja pogrešna.

Ja imam svoje izgrađeno shvaćanje koje je sa svakom pročitanom knjigom, člankom ili studijom, sa svakom raspravom, postajalo sve kompleksnije. Dakako, analizom i komparacijom moglo bi se zaključiti da je moje shvaćanje zapravo vjerovanje i da sam ja zapravo vjernik. Možemo to i tako promatrati. Ipak, razlika je velika. Institucionalizirane vjere se temelje na uniformnosti, nepromjenjivosti, božanskoj savršenosti, (uglavnom) nedostatku tolerancije prema kritici, „nagradi“ dobrih vjernika. Da ne nabrajam dalje. Možda postoji religija kod koje ne postoji sve to (meni nije poznata). Cijelli svemir se mijenja – od nivoa atoma (najvjerojatnije i subatomskih čestica) pa do galaksija. Zašto bi onda mi ljudi (koji se isto tako mijenjamo) trebali funkcionirati po nepromjenjivim pravilima? Tko može tvrditi da je nemoguće da su istovremeno dvije ili tri ili sve religije u pravu? Ili da su u krivu? I krščanstvo i islam i židovstvo polaze od toga da je bog toliko velik, moćan i u svojoj kompleksnosti iznad ljudskog kapaciteta cjelokupnog shvaćanja. I ti vjernici se usude ograničavati svijet po svojim skučenim mjerilima?
Katolička crkva si voli prisvajati neke pozitivne općeljudske principe kao svoje. No ima jedan mali problem. Ljudske civilizacije su te principe imale prije pojave kršćanstva, a i prije pojave židovstva. Službena povijest se drži dogme da su najstarije ljudske civilizacije stare oko 7.000 godina. Dakako, nalazi širom svijeta pokazuju da su i prije 12.000 ~ 12.500 postojale visoko razvijene civilizacije. O kojima znamo jako malo ili ništa. A gramzivi pohodi krščanskih „osloboditelja“ su uništili nevjerojatnu količinu zapisa i u njima sadržanog znanja. Na žalost, to znanje će nam najvjerojatnije zauvijek ostati nedostupno. Samo naznake onoga što je uništeno, koliko je vrijedilo to znanje, toliki je zločin da je teško usporediv s ičim u povijesti. Interesantno da niti jedan papa, govoreći o greškama (ili govoreći istinu, zločinima) crkve, to nikada nije spomenuo.
I za kraj, znate li koja me knjiga uvjerila da se KC (općenito kršćanskim crkvama) ne može vjerovati? Knjiga prepuna nasilja, krvi, zločina, perverzija, nerazumnih osveta, incesta, laži. Govorim o Bibliji.