utorak, 02.12.2014.
Lux mea perpetua semper in tenebris lucet
Odlaskom s ovog svijeta ljudi koje smo voljeli i koji su nas voljeli kao da je otišao i dio nas koji ostajemo. Što nakon toga? Praznina koja nastane njihovim prijelazom na drugu stranu jednostavno je nepodnošljiva. U glavi nam ostaje glasan i neprestano ponavljajući eho sjećanja, na kišne dane i noću sigurno nam je teže nego na svijetle i sučane dane. U mraku često mislimo na voljene kojih više nema, na svoj gubitak i na prošlost koja nam stoji iza leđa posvuda nas prateći kao ružna i nevidljiva sjena.
Mislimo i kako smo pogriješili učinivši ili ne učinivši za njih ovo i ono, kako smo rekli poneku krivu riječ,kako su oni nama rekli nešto krivo. Onda se pojavi ružna misao da sad prekasno za išta, nema vremena za ispravak greški i da moramo živjeti s time.
Nadajmo se da s naše strane nije učinjena prevelika nepravda i da su nam prije odlaska u svjetlost sve oprostili. To je nekakva slaba utjeha. Isto je i još gore kad su oni nama učinili nešto krivo - nepravdu se ne može ispraviti, njih više nema. I što da čovjek učini kad ružno sjećanje pruži svoje pipke i i podsjetimo se krivih djela,krivih riječi i propusta naših dragih i voljenih? Možemo ili prijeći preko svega ili nositi svoje rane. Nijedno nije lagano jer nema svatko toliku snagu da iz sebe izvuče išta bar slično opraštanju. Nepravda može biti prevelika, može nas pratiti svaki dan i smrt onih koji su je učinili možda izgleda kao kazna,naplata duga,kraj svega.Tada bismo trebali sebi reći da je gotovo i da je mučenje prestalo.
Vrijeme je veliki sudac i naplaćuje svačije dugove.
Najgore je kad se pretvorimo u svoje roditelje koji nisu valjali, u svog oca koji je nedostojan da se tako zove i u svoju majku koja je bila nestabilna i žrtva svojih krivih izbora. Mrtvi ne mogu nanijeti više štete i nepravde, ali živi mogu. oni su izvor svake tuge. Još je gore kad su loši i nedostojni ostali iza onih koji su nam bili podrška, svjetlost i držali nam stranu u svemu. Ali oni su mrtvi,njih nema, stalno se lomimo i tugujemo jer su otišli kad su nam trebali najviše i razmjer našeg osjećaja nemoći, tuge i bijesa je nemjerljiv. Uvijek odu najbolji među nama, veliki i posebni ljudi. Posebno nadareni,posebno moralni,humani,ispravni i nama naklonjeni bez kojih naši životi nisu onako ispunjeni i čini se da manje vrijede sad kad su njihove zvijezde na nebu jarko zasjale, bljesnule i kao ogromna supernova eksplodirale.
I tu je kraj, svatko ima svoju zvijezdu-zaštitnicu na nebu, svatko ima sretne i manje sretne periode zemaljskog života i svoj veliki vrhunac kad zemaljsko postojanje prestaje i pojedinac nadajmo se s uspjehom dolazi do kraja svog puta. Odlaze li sve te duše negdje - ne znam. Kad dođe moj red da saznam neću biti ovdje da to ispričam, moja će zvijezda zasjati prije nego se ugasi. Kolika će praznina ostati iza mene, koliko ću ostati besmrtan u sjećanju živih - nije važno. Lux mea perpetua semper in tenebris lucet. Svjetlost mog život blista u mraku, moja zvijezda gori jarkim sjajem i živom vatrom.
