Slavko Kukec - PiPi
26.09.2010., nedjelja
Ti si pjesma…
|
Bez tebe žedan, gdje obilno se toči i gladan za stolom dobrog gospodara sve obilje bez tebe mi zaudara; onaj sam što mu se bolno srce grči. Ti si pjesma, a svi poljupci, riječi, taj nježni dodir što se u stih pretvara pa iz dana u dan novu strofu stvara, pjesma si ti i štuju te moje oči. Zakunem li se ikada tebi, nebom, da živim i da su mi pjesme nijeme kunem se; ti si pjesma, kunem se grobom. I možda jednog dana napišem rime, ( ne tako lijepe kao dan s tobom ) obične rime što nose tvoje ime. ...................................... |
22.09.2010., srijeda
Mogao bih te voljeti…
|
Mogao bih te voljeti beskrajno, odveć žudim za tvojim dodirima, al ti si sanjar,( nije nam suđeno ) maštaš o uzvišenim ljubavima. Mogao bih te voljeti iskreno, kad bi vjerovala svojim čulima usnama što žude ljubit te nježno, kad bi prestala živjet u snovima. Ne vjeruj pjesnicima oni lažu; u nedokučivim žudnjama duše dok svaku ljubav u nebesa dižu, od ljubavi naše vidješe ljepše imenom ti svojim oni prisežu! Al` gdje je ljubav rad koje uzdišu? ............................................................ |
21.09.2010., utorak
Zvijezde…
|
(Johana Volfanga Getea – Noćne misli ) Oh zvijezde, daleke zvijezde, sjajne, tihe i po vječnom nebu razasute, bezbroj puta u pjesmama opjevane dok pjesnici noću pišuć` sate krate. Obasjale vi ste mnoge zaljubljene, al što od tog` o ljubavi više znate, kad ste jadne tako usamljene hladne. Jel` to sjajem svojim nama zavidite? Utjeha vam vječno svijetliti mornaru i kad neka padne, ispunit mu želju dok pjevajući pjesmu grli gitaru. Al` kad jednom približi se priobalju pa mu kroz tijelo osjećaji nav`ru zaboravit` će na te nošen ljubavlju. .................................................................... |
19.09.2010., nedjelja
Vjerni sam sluga…
|
Vjerni sam sluga vaših raspoloženja, k`o što vidjet, da želite gospo moja, za svu svoju tugu nemam opravdanja, osim tuge vaše ko kad je bez kraja. Zar uzalud su recitali htijenja, što ih sročih s ljubavlju, bez broja, pa napisah; ne vidjeh ljepša stvorenja te mi nada, tren bit` vašeg zagrljaja. Ugodu učinit` , vi bi gospo mogli u jedan od svih mi preostalih dana kad bi samo pogled k očima digli tako ne bi bili srcu teška rana, već bi tijelu i duši život smogli, sva milina, oku potrebita hrana. .................................................................... |
16.09.2010., četvrtak
Plačem još samo noćas
|
Da si mi brat, rekao bih;“ -Oh, brate!“ il` sestra;“ -Oh, sestro!“ vapaj bi bio. Oh, vi što mi u srcu boravite; oprostite, što sam se od vas krio. I kad odlučih pisat, ruke drhte jer izgubih onu što sam ljubio. Ima li vas koji mogu da shvate; oh, zašto bi u zemlju propast htio? Bit će kako uvijek biva, Bog dadne; onom tko je sretan, još veću sreću, a posrnulom da posrćući padne. Rad` vas i sebe, pjevat prestat` neću I neka vas moja suza ne gane, posljednja je, kunem se iskrenošću. .................................................................. |
14.09.2010., utorak
Poznaješ li me ?
|
Ne zbori glasno što misao krije; jer izlažeš tijelo ranjivosti nestane li u pjesmi čarolije morat` ćeš sav bolan pred pukom pasti. Poznaješ li me, misao ti nije; gle onog što se kroz izdaju časti, kad niječe da mu još srce bije za gospom, a rad` njene otmjenosti. Neka ti uzdah, nove oči traži ( dok se potajice vazda vračaš njoj maštajući danomice njene draži ) i pokori se onoj sudbi krajnjoj; pa ljubav novu u nebesa diži u stihu, strofi i pjesmi ljubavnoj. ............................................................. |
Ne mogu ti više pisati pjesme...
|
Ne mogu ti više pisati pjesme, rime u kojima ljubim ti oči, nit` sonete koji skrivaju ime; jer svaki mi stih, baš ko pelin gorči. Daleka si i prošlo je vrijeme, dok gledam tvoj pogled koji svjedoči kako ti ipak pripadaš drugome; a moje se srce u grču grči. Ko povjetarac u krošnji nestani nek` iza tebe ostanu treptaji, sasušenog lišća prije studeni. Tad će nestat` i moji uzdisaji K`o lađa koja nestaje u pjeni, nestat` će pjesnikovi izričaji. |
13.09.2010., ponedjeljak
Vjeruj, tišina govori…
|
Vjeruj, ovoj tišini što govori, jeziva je ona sjena ljubavi, bolna rana na srcu što krvari; srcu, što ne može da zaboravi. Vjeruj, pjesniku kad ti stihom zbori i kad utihne ima razlog pravi: Ljubav; rana od koje srce žari, bol je s kojom u tišini živi. Ne traži ga i ne pitaj kako je; tišina uvijek govori iskreno ona je jecaj koji ga izdaje. Da, tišina je sve ono smrvljeno, ono nešto, što ljubav ne poznaje; sve ono u pjesmi nenapisano. ....................................................... |
10.09.2010., petak
Pjesnik u tuzi i njegova sjena
|
( posvećeno pjesnikinji Medinei ) Ja, htjedoh ušutjeti baš k`o sjena, ( iako mi duša, pjesmi je sklona ) kad nesta žara u stihu kancona, kad u oku nesta voljena žena. I bi ona, neizmjerno otmjena, voljena i ljubljena samo ona, jedina mi gospodarica trona, moja vila, čarobnica, sirena. Al` čemu uzdah, u pjesmama žudnja, i prijestolje kom se duša klanja, kad posta svaka nada uzaludna. Znam da ljubav ne nudi obećanja ushićenosti tren ili bol grudna; prije smrti a poslije vjenčanja! ................ |
