Slavko Kukec - PiPi
14.01.2010., četvrtak
Oh, ti ne znaš ...
|
Oh, ti ne znaš, sigurno ne znaš koliko dan i sat, meni sporo teče i kako je tužna, bez stiha, večer; svih onih tvojih slatkih rima. Sad ni Luna sa mnom zborit neće, dok zvijezde tinjaju ko svijeće, jedino još nada nebom tumara bez cilja, ko tužna ponoćna sijena. Ipak s vremena na vrijeme, ko dašak toplog povjetarca, iz daljine doleprša osmijeh „nijemi“; znam da je od srca u žurbi poslan, i znam da se u njemu stihovi kriju, jer kako bih inače, ja mogao dalje, kako bih pisao svoje tužne rime, nadajući se i dozivajući njeno ime. Prolazniče što navraćaš katkad i čuješ jecaj rad imena njena, nek te ne mori tuga srca napuštena jer pjesnik sam i pjevati moram; to čežnja iz mene tako progovara, pa nebo ječi koda mi se srce slama, i ti bi tako da poznaš oči njene il osmijeh da vidiš, kose raspuštene. Tko li će od vas, glasnik mi biti jer , jao!, Što ga kličem glasno, doprijeti neće do kraj svijeta; stoga za uslugu molim, bilo koga, glas nek ponese u daljine one, gdje mi noga skoro neće kročit. Prepoznati, od vas svak` će ju lako, po ljepoti; rad` koje mi uzdah grca. Kad milu pronađeš, ti dobri stranče uzdah nek ti ne ukrade, lice milo, već sjeti se onog, čije pozdrave nosiš i pjesmu što se dolom preko brijega ori. Oh, znati će ona čim izustiš slovo, da u svakom stihu nosiš srce vjerno, žudnju iz davnih dana utkanu u meni; s osmijehom na licu, reći će ti.-Hvala. ................................... |
