subota, 30.12.2006.
Budim se prije šest
|
Poštovani, bez obzira kad' leg'o budim se prije šest. Šljakam od sedam, odradim svojih devet sati koji mi se pišu kao osam sati. K tome imam i jednu radnu subotu u mjesecu koju odrađujem onda kad se vampiru svidi i saznam da je odrađujem negdje oko 16h u petak dan prije radne subote. Ako slučajno u mjesecu nema potrebe za radnom subotom onda vampir piše minus osam sati koje oduzima od prekovremenih koje namlatim uz neplaćene prekovremene koji bi trebali biti plaćeni 50% više. U mašini sam liberalnog kapitalizma, u zubima me drži "privatnik", vlasnik sredstva za proizvodnju onaj koji iskorištava čovjeka po čovjeku. Da, da, Marx je imao pravo ali je zaboravio jednu jebenu komponentu kad je predpostavio da bi revolucija proleterijata donijela humanije društvo. Zaboravi je srž ljudske prirode koju je Orvel tako lijepo opisao u bajci "Životinjska farma". Ljudska vrsta je zla, iako je glupo uspoređivati ljude sa bilo kojom životinjskom vrstom ali ljudi najviše nalikuju hijenama, strvinarima iz porodice mačaka. No dobro, nije sve toliko loše, evo vratio se Mario Brkljačić čovjek koji me godinama maltretirao kad god bi smo popili da pišem i ja počeo pisat'. Vrlo je vjerovatno da će drug Mario otići ponovno sa bloga jer će popizditi što nitko ne razumije jednog njega kao što je uostalom svojedobno ustvrdio pokojni Dostojevski: "NITKO NE RAZUMIJE NIKOGA". Čovjek se rađa sam, živi sam i umire sam. U vrijeme življenja tu i tamo nekog' poljubi i ne'ko njega poljubi i to je sve. Sve ostalo, osim žderanja, lokanja, jebanja, sranja i pišanja je uglavnom trpljenje. To je već pitanje etike, Spinoza je pisao o tom trpljenju nešto, al' se više ne sjećam točno što jer sam čitao njegovu etiku prije dvadeset godina pa u međuvremenu zaboravih. Ovaj post nema nikakvu drugu funkciju nego da izmami pokoji komentar koji neće imati ama baš nikakve veze s tim što sam ustvari htio reći. Srdačan pozdrav Šlagerpevač |
ponedjeljak, 25.12.2006.
Božić
|
Eto, došao je i taj dan. Ne volim Božić. Ne volim potrošačko ludilo, Ne volim licemjerje koje vlada u vrijeme božićnih blagdana. S druge strane to vrijeme nagoni ljude da su barem kol'ko-tol'ko ljubazni jedni prema drugima što i nije toliko loše, zar ne? Najviše od svega, ne volim sebe za božićnih blagdana i cijelog tog karnevala. Objašnjenje zašto je tako dolazi u obliku priče koju ću vam ispričati, ali sad nemam vremena pisati jer moram ići po svog dragog sina koji mi je veća faca i od vas i od samog Isusa Krista glavom i bradom. Zato u nastavku možete očekivati: BOŽIĆNA PRIČA Radim u tiskari grafičku pripremu. Predbožićno vrijeme u tiskari ne može se opisati ljudima izvan te branše pa ću pojednostavniti. Vrlo je strestno, što zbog prekovremenog rada i luđačkog tempa, što zbog zadovoljenja nemogućih zahtjeva klijenata koji uglavnom uopće ne znaju što žele. I onda dođe prvi slobodni dan koji grafičari iskoriste da bi se dobro nalokali alkohola nakon svega. Sad ću vam ispričati kako je to izgledalo u mom slučaju. Prvo sam otišao na piće sa najstarijim kolegom (ilustracije radi ja sam drugi po godinama starosti u našem malom radnom okruženju). Bla ovo, bla ono, pas mater gazdama i tako to. Ulio sam u sebe četiri Tomislava i paralelno odgađao susret sa djevojkom kojoj sam bio dužan vratiti naočale koje sam odnio na popravak jer sam dan, dva prije toga pao pijan sa kreveta u studentskom domu na iste. Blaga napetost je već bujala. Napokon je iz tiskare došao ostatak ekipe na cugu ali sam morao sjest u auto i putovati više od pola sata do mjesta susreta sa svojom dragom koji je bio udaljen cca 2km. Tu sam već lagano počeo gubiti živce. Kad sam se napokon susreo s njom, ona je bez riječi uzela naočale okrenula se i otišla. Tu sam izgubio živce. Nazvao sam je na mob i počeo srat' da kako je mogla tako uzeti jebene naočale pa nisam ja nekakav jebeni dostavljač, nego netko s kim je intimna godinu dana i bla ovo i bla ono. Krenuo sam nazad u nadi da ću zateći ekipu s posla gdje sam ih ostavio ali, jebi ga, zbog prometa u gradu nisam stigao. Pošto sam bio gladan odlučih pojest nešto pa se lijepo uputih u Merkatora koji ima sasvim solidnu samoposlužnu liniju. Kad sam se konačno dokotrljao do cilja usnimio sam mjesto za parking, ne baš idealno jer sam se mora sa ceste popest' na šljunčani plato i na dupe sparkirat preko visokog rinzola. Dao sam žmigavac, stao i krenuo se parkirat. Naravno da se iza mene našla neka budala koja je počela trubit' i požurivat' me, naravno da sam onako pripit krenuo na ho-ruk i naravno da nisam primjetio da automobil do kojeg sam htio stat', nije bio parkiran ravno nego ukoso tako da sam ga česnuo pri parkiranju i naravno da sa sam sjebo branik lakiran prije mjesec dana i zadnje svjetlo. Izašao sam iz auta pogledao nastalu štetu i u to se pojavi vlasnik vozila koje sam zvizno i čovjek sjeda u auto s namjerom da krene. Pošto sam dobar čovjek to jest budala, upozorim ovog koji se spremo krenut da sam mu sjebo auto. Vozač izađe, pogleda ogrebotinu na blatobranu i veli: "Pas mater, auto je star dva mjeseca i bla!" rekoh "ajm sori!" Ušli smo u Merkator, nažicali olovku u Privrednoj banci i ispunili europsko izvješće o ljutoj nesreći! Napokon sam se dokopao hrane i dok sam žvakao ko zna šta, al' sa puno salate, razmišljao sam kako da smuljam oštećenje bivšoj ženi kojoj sam dao automobil nakon što me napustila i koji još uvijek otplaćujem i povremeno koristim (u zadnje vrijeme češće jer je slomila desnu ruku). Izašao sam iz Merkatora i u vožnji nazvao kolegu s posla, naš'o se s njim i odfuro ga kod sebe doma gdje smo popili svaki po dvije pive. Nakon toga smo krenuli na domjenak firme gdje sam za aperitiv utakao u sebe duple jegere dok nisam počeo patiti od parcijalne amnezije još prije nego što je došla klopa koju sam zalijevao gemištima. U jednom trenutku sam ustao od stola i ugnjavi s plesom svako žensko našeg malog kolektiva tako da su počele sve redom bježat od mene, onda sam uletio gazdi sa nekakvom bijesnom spikom o poslu i totalno se iskompromitir'o. Nakon toga sam zaspao za stolom sa glavom u tanjuru. Probudio sam se i nastavio lokat i onda je doš'o fajrunt. Krenuli smo, šef proizvodnje i gazda su me nagovarali da uzmem taxi jer zbilja nisam u stanju vozit. "Nema problema! Imam frenda taksistu sad ću ga nazvat'!" Pošto sam bio u takvom stanju da nisam bio sposoban upotrijebiti mobitel, nonšalantno sam sjeo u auto i odvezo se do Jabuke gdje sam nastavio lokat pelinkovce. Prestao sam kad su mi za šankom objasnili da je fajrunt. Ponovno sam sjeo za volan i krenuo prema gradu, naravno da sa sam se spustio prema Salunu zaboravivši da je zbog radova cesta zatvorena. Krenem sa okretat'. Kad ono..! Murija mi zapriječila povratak. Iz policijskog vozila izaš'o policajac i zamolio me da izađem iz auta. Nakon što sam se pri ustajanju skoro zadavio pojasom koji sam htio zakopčati kad sam ih usnimio, izašao sam iz auta i posrnuo. "Ne možete nastaviti vožnju u ovakom stanju, pratimo vas već dio puta!" "Potpuno vas razumijem!" rekoh Otišli su. Pričekao sam neko vrijeme, popuši cigaretu, sjeo u auto i krenuo nazad preko Tuškanca. Prošao sam pored policijske patrole i u retrovizoru vidio kako se okreću na cesti i kreću za mnom. Ja odmah u nižu, stisnem gas i b'ežim! Poskakivao sam po ležećim policajcima, bježeći od ovih kotrljajućih, vijugajući cestom, proklizavajući toliko da samo što se nisam počeo odbijati od drvoreda uz cestu. Spustio sam se do Medvedgradske i sparkiro ispred kolnog ulaza, izašao iz auta i otišo pišat' u dvorište. Pišam i mrmljam si u bradu: "He, he,.. jesam vas zajebo, vi će te mene uhvatit' papci jedni, pa ne znate 'ko sam ja!" Vratim se do auta i ustanovim da sam zaključao auto sa ključem u kontakt bravi. Ponovno pokušavam nazvati frenda taksistu ali ni ovog puta nisam u stanju koristiti se mobitelom. Odlazim pješice doma. Poslijepodne istog dana vraćam se po auto kojeg nalazim u Strojarskoj i kod preuzimanja automobila ustanovim da mi je netko uvrnuo zadnji brisač pet puta oko osi... E sad, priča nije gotova, ali dali zbilja želite čitati nastavak? |
utorak, 19.12.2006.
Obezvrjeđivanje bloga!
|
Ima vas par koji se usuđujete čitat ono što pišem. Mogu vam reći sljedeće: 1. Bezvrijedne ste duše. 2. U ludnicama sam susretao bolje ljude. 3. Nabijem vas sve na kurac! Eto, toliko od mene. |
četvrtak, 07.12.2006.
Facijalna ekspresija - bol
|
Dali ste ikad vidjeli šizofrenika u boli? Imao sam prilike boraviti mjesec dana sa čovjekom koji je simptomatski patio od intezivne duševne boli. Grimasu kontinuiranog plača i boli koja je boravila na njegovom licu teško je opisati. Čovjek je plakao cijelo vrijeme budnosti dok mu se suzne žlijezde nisu u potpunosti osušile. Nakon tjedan dana mu je lice imalo samo tu trzajuću grimasu koja je bila popraćena jecajima. I tako mjesec dana, možda i više, jer ga nisam nakon tih mjesec dana vidio određen period. Poslije nekog vremena se lice zahvaljujući lijekovima smirilo, ali su bore boli ostale na njemu. Zašto sam napisao ovaj post? Napisao sam ga zato da vi koji čitate crne kronike u kojima piše da je zločinac imao psihičkih problema razmislite dali sve te ljude treba trpati u istu kategoriju! |
