U punoj ratno spremi nekoliko nas hrabrih odlučili smo napraviti korak(odnosno nekoliko tisuća koraka) i osvojiti vrh Ljubičkog brda na Baškim Oštarijama. Doduše, to nije bila obična pustolovina koju se većinom viđa po planinarskim društvima, naime, to je bilo nešto poput Hike&Fly (uspon i let). Ustvari to je bilo baš upravo to Hike &Fly. Nekoliko letačkih paraglajding klubova iz Like i Dalmacije udružili su se u osvajačkoj avanturi i borbi za trofej. Naravno, motivacija kod ovakvih ljudi nije u tome da osvoje trofej već da osvoje jedno novo iskustvo koje će pamtiti cijeli život. Iako mnogima to zvuči ekstremno, ja ću svojim opisom probati razbiti taj mit o strahu sa visine.

Na samome početku postavili smo vjetrulju koja će nam pomoći prilikom slijetanja da vidimo u kom smjeru puše vjetar. To je jako bitno jer time ćemo lakše sletjeti ako idemo u vjetar nego niz vjetar. Kada je vjetrulja postavljenja, dečki i cure su spremni za polazak.

Početak pješačenja dovodi nas do planinarske staze za Ljubičko brdo koja je dobro označena i prohodna. Sama oprema na leđima svakog letača ima svoju priču. Nekima je to 10kg a nekima (kao na primjer meni) 25kg motivacije za bolji uspon :).


Staza jednim dijelom puta vodi kroz šumu izmiješanu bukovim i borovim drvećem koja olakšava uspon pogotovo ljeti kada su jake vrućine, a nama paraglajderima to puno znači uz svu opremu koju nosimo na leđima. I tako pješačenjem primjećujemo kako se šuma polako rijedi i to je znak da izlazimo na čistinu prošaranu stijenama iako s zemlje izgledaju kao maleni kamenčići razbacani po brdu.

U daljini već se vidi šarenilo krila (paraglajder jedrilice) razmotano na vrhu ljubičkog brda onih koji su prvi stigli do poletišta. Da, to je to,nismo daleko. Treba samo još nekoliko minuta koji se protežu kao sati i sati... Svaki korak sve je teži i teži...Blizu smo cilja ili novog početka, jer svaki cilj u našem životu koji dostignemo je novi početak nečega, pa tako i u ovoj avanturi. Na samome vrhu dočekao nas je odličan pogled na Baške Oštarije i more koje se protezalo u daljini. Svaki letač je otvorio svoj ruksak i pripremio opremu za letenje. Oprema se sastoji od: sjedalice koja u sebi obvezno sadrži jedan rezervni padobran, krila ili kako većina ljudi kažu padobran samo što je velika razlika, i instrumenata koji nam pokazuju visinu smjer i brzinu kojom se krećemo i radio stanice za komunikaciju. Krilo se postavlja u smjeru vjetra kako bi se moglo poletjeti, ali prije svakog polijetanja paraglajder sjedne i uživa u pogledu dok vjetar ne postane idealan za polijetanje.

Kada smo se zakopčali i sve dobro provjerili, spremni smo na početak nove avanture. Vjetar je idealan, poneki su već u zraku u potrazi za termičkim stupovima koji pomažu da što duže budemo u visinama. To je to, krećemo! Povučem krilo koje se napunilo zrakom, i za dvije tri sekunde eto me na visini od 1300m. Doživljaj? Hm, treba probati samo to mogu reći. Pogled je fantastičan, sad znam zašto se kaže slobodan kao ptica :). Kružimo oko vrha planine baš kao ptice na nebu kada ne mašu krilima već samo uživaju. Pogled na selo ispod nas je kao neka slika išarana puteljcima koji su isprekidani drvećem i malenim kućicama. Letenje koje može da potraje i nekoliko sati, ovaj put se svodi na 15min jer kada izađeš iz termičkog stupa visina se polagano gubi i teško ju je povratiti. Nema veze! Koliko god trajalo bitno je da čovjek uživa što je više moguće. S nekih 200m visinske razlike promatram gdje bih mogao sletjeti a da po mogućnosti ne bude nečije dvorište. Aha, to je to. Izgleda kao ničija zemlja, velika livada za idealno slijetanje. Polako okružim oko nje kako bih izgubio visinu i slijećem na livadu, ali ovaj put niz vjetar što malo grublje završava, ali ništa strašno jer sjedalica ima svoje protektore koji ublažavaju slijetanje na stražnjicu. Odlično, misija uspješno izvršena i još jedno iskustvo dodano u životni registar avantura.