27.04.2006., četvrtak
SVAŠTA, SVAŠTA, STVARNO SVAŠTA
|
Sjekira mi zabrazdila u mozak i ucrtala rijeku kroz filter ne-svjesnog budno stanje pričinja se problem on se npr. sjeća jutra i ne zna je li san! Da bi nas održao sjedinjene nad-ja je konstrukcija naše prirode takve po čemu smo baš “to što smo” da se ne raspadnemo drži nas na oku i stvara unutrašnju napetost to je jedan od posljedičnih čina naravno, kako ga razmotriti neka psihologija pronađe zadovoljenje na tom polju [svašta, svašta, stvarno svašta čovjek jest – čovjek je svašta on je životinja koja se smije on je ona – on je on!] a znate da su bića s drugih planeta već odavno među nama evo baš sam gledao izvještaj s konferencije gdje su govorili piloti i astronauti nije zajebancija, ljudi stvarno kažu no ta je informacija zapriječena ismijana štoviše, a oni su tu i uskoro ćemo vidjeti i sami [svašta, svašta, stvarno svašta čovjek jest – čovjek je svašta on je životinja koja se smije on je ona – on je on!] |
GOST
|
Jučer mi je došao u goste čovjek s ona dva zuba, kao vempajr. Rekao sam mu «Uđi.» i nastavio gledati u strop. On se namještao tamo-vamo, tako da se sav zapetljao u svoj pohabani šal. Ušao mu je i u usta, a oči su mu nabrekle kao baloni puni vode što će eksplodirati. Ja sam mu se smijao i onda me zabolio trbuh. Nešto je mumljao i pokušavao reći, ali ja sam već bio na autobusu, u svom pravcu za Rijeku. |
SKEPTIK U SOBI
|
Među ljude idem svaki dan ali dvojim dali bilo koga ili sebe znam normalna je stvar da filozof ne zna kakva je to tijesna situacija bijesna već sutra isparava sve ništa više nije pretpostavljanje to shvatit će svatko kad stupi nogom ovdje gdje sam sad za neko izvjesno vrijeme [normalna stvar nije normalnog podrijetla skepticizam u osnovi ima opravdan stav] SKE-P-TIK U SO-BI iako uvijek mogu upitati dvojiš li da je ispred tebe lik sa bijelom glavom koji odzvanja prostorijom i izražava neke vrste krik mogu upitati i da li dvojiš li je li impuls živčani da ti doista prilazim i govorim stvari koje upravo govorim dvojiš li oko toga – dvojiš li? IAKO [normalna stvar nije normalnog podrijetla skepticizam u osnovi ima opravdan stav] SKE-P-TIK U SO-BI |
POZNATI ČOVJEK S TEVEA
|
– On je stalno na teveu. Ne poznaješ ga? – Jebiga, nemam teve. – Poznaješ li ga ti? – Da, pa on je, kao što kažeš, stalno na teveu. Svi ga znaju. – Znam ga i ja – uključi se mlada dama – i jučer je bio nekoliko puta na teveu. – Ali nije mi jedno još uvijek jasno – što radi taj čovjek, čime se bavi? – Pa kako ne znaš, on je stalno na teveu. Već mjesecima. Moram vam reći da se Crv sumnje zavlačio u Andriju, duboko i neotklonjivo. On odmah snuje da će sljedeći tjedan otići kod prijatelja pogledati nekoliko teve programa, ne bi li saznao tko je najpoznatija teve njuška. Utipkao je poruku, iza toga je utipkao broj. Dogovor je bio uglavljen – u petak, od 14 do 18 sati Eugen je slobodan za gledanje teve programa. Danas je utorak. Andrija odlučuje do večeri činiti besmislene radnje, kao junaci u poznatim romanima. Npr., otići u tako nam poznatu šetnju parkom. Šetao je neko vrijeme, ništa se vrijedno spomena nije dogodilo, pa je sjeo i zagledao se u korijenje nekog stabla. Hvatala ga je mučnina, jer je Konzum bio zatvoren radi inventure, a sendvič od jutra plivao mu je u želucu poput natrulog krzna na mlaki ulja, draškajući mu tako stijenke unutrašnjosti i izazivajući podrigotine. – Hej mama – urlala je klinka na drugom kraju parka – hoću imati zeleni sako kao onaj striko s tevea! – Nije valjda i ovdje o tome riječ?! - puhao je u nezadovoljstvu Andrija. – Mama! Mama! Hoću takav sako, jel me čuješ?! – I Dobit ćeš ga razmaženice. - umirivala je majka situaciju odobravajućim osmjehom na usnama. – No dobro! - frknuo je konačno Andrija i ustao tako naglo da mu je sve nešto zapucketalo u koljenima. – Halo, stari! Sori, ali moram danas doći do tebe, zajebi onaj dogovor za petak, prekasno mi je to – do tad ću popizdit, vjeruj mi! Ajde, za sat vremena sam tamo, složi neki sendvič, još uz sve me spopada mučnina. Pomozi frendu u nevolji, ne seri! Okej....onda za sat i pol. Si ja! Andrija je izgubio dovoljan dio vremena vozeći se tramvajem s jednog kraja grada na drugi, i već je ovdje, na četvrtom katu trošne zgrade u Bačkoj ulici. Zvoni na prezime Huzjak. Bez mnogo riječi ulazi; ovdje se radi o dugogodišnjim prijateljima gdje razgovor teče rutinski, gotovo automatski. (Znaju se skroz, ne.) Andrija se uvaljuje u pohabanu fotelju i grabi daljinski, dok Eugen hrani mačku u kuhinji. Na prvom je programu reklama za novu vrstu reklamiranja putem poziva kojim ste uljučeni direktno u reklamu. To je nova i superjeftina ponuda, koja traje samo tjedan dana. Voditeljica nas požuruje da nazovemo još brže nego što je to bio slučaj u prošlom bloku reklamiranja, jer će ovaj put najbrži dobiti poseban dar – popust na sljedeća dva poziva u narednom bloku reklama! Eugen prebacuje programe i u trećem pokušaju dolazi do vijesti. Na samom kraju prostorije iz koje se emitiraju vijesti, baš u procjepu između voditelja i voditeljice koji sjede pored plastične zemaljske kugle ukrašene neonima, Eugen opazi nešto čovjekoliko zeleno. Izoštri pogled i osvijesti da čovjek u zelenom sakou i hlačama visi obješen, neugledan i nabubrio. – Jem' ti mater Eugene, šta je ovo? – Koje? – Lik u zelenom! – Oh, pa on je stalno na teveu. Ne poznaješ ga? |
JOSIP JE TOG SVOG MINIJATURNOG PUŽA UBRAO SASVIM SLUČAJNO U PONEDJELJAK
|
Sada puž ide van, nosim ga do parka. Njegova je vika strašna, ubrizgava mi se u glavu. Uz to je podmukao, sve zna, a znanje drži za sebe. Prezirem ga. Ostao je u parku, tako je dobro za obojicu. Ima nekoliko stvari koje će me proganjati još dugo; njegov pogled u brzinskom prevrtanju zrakom, prije nego što nestaje u crnom šupku gradskog grmlja. Cijeli naš odnos, intenzivan, nategnut, neizdrživ, proročki i altruističko-osuđujući, ispunjen je u toj slici na koju pritišćem DILIT, ali se ona sve više učvršćuje u pamćenju i progoni me poput šugavog praseta. Noćas sam sanjao praznu Ilicu premazanu medom, teško sam se kretao s jedne strane na drugu, izašao iz sebe i gledao lik koji je mogao biti moj iz nekoliko kutova odjednom. Tresao se pritom cijeli taj otvoreni prostor, sedamnajstica je ejakulativno protutnjala iz uskog haustora s pužem u kabini koji se u čudovišnom ceru obrušio na mene. Na prednjem tramvajskom staklu stoji otisak “Kierkegaard”. Nekoliko sati poslije hodao sam po stanu, ufurao se u sitna svakodnevna zabrijavanja, izudaravanje svih kućnih tepiha po nekoliko puta. No nisam se uspijevao očistiti, životinja iznutra rastezala je svoje krastave pipke po svim udovima. Klizi sluzava, bode bodljava i žari kad se najviše opustim. Ne znam koliko je popijenih čaša mješavine konjak + bijelo + crno (vrlo loše kvalitete) i koliko popušenih truba s dodatkom dature moralo proći prije nego sam uhvatio jedan čisti trenutak potpunog ničega. Uhvatio sam taj atom, u polusvjesti, nalik na kap tekućeg čelika i izlio se u njega potpuno. Ne samo da se nije osjećala težina suspregnutih odnosa, već sam izgubio znanje o (a i želju prema) nečemu što inače označavam kao “ja”, “ti”, “mi” i sl. Surfer nitko jaši kroz ništa na atomu tekućeg čelika. Budim se, privikavam na svijet sobe i okoliša koji čini sve ostalo. Ne znam od kuda je iznikla ta misao, ali je vrlo jasno oblikovana: “Puž Kierkegaard ima brata blizanca. S njim klizi po svijetu i zamejava. Koriste jedan drugoga za spletove okolnosti, vrlo raznih.” Poslije toga jasna je cijela situacija; K. se sakrio, došao je njegov brat, K. se ponovno pojavljuje i skriva u tenisicu za koju je znao da ne obuvam taj dan. To je znao zahvaljujući moći predviđanja koju posjeduje uslijed svoje (naizgled) sporosti. Nadaje se tako da je pužja sekunda brža od ljudske onoliko koliko se čini da je obrnuto (da je ljudska sekunda brža toliko i toliko od puževe). On je upravo toliko brz da vidimo samo neke etape njegovog puta. Oko ne može sve registrirati, te se tako dobiva dojam sporosti. Uslijed prevelike brzine – hej, shvaćaš li, hej, shvaćaš liiii?!? - prozujalo mi je kroz uši, a trnci se pojave u desnom koljenu. |
ZLOČESTI JE BIO
|
Bio je jedan zločesti čovac. On bi došao, pa bi sa svojom debelom škembesinom drugim ljudima zakrčivao prostor. Okretao se na vrtuljku usred gužve. Zakrčivao svaki milimetar, svaki inč važnog - duhovnog prostora. On bi gledao u ljude, a oči bi mu bile svinjske. Iza tih očiju nismo nikako mogli nazrijeti pomak živaca koji bi upućivali na inteligenciju. On bi samo sjedio, mi bismo samo sjedili. A jednoga je dana, sasvim nenadano, u našu prostoriju nogom stupila žena koja otvara glave i popravlja sve što smrdi. Prvo je krenula da otvara tu glavu, a nas dvoje-troje smo se još morali uspeti na škembesinu da pridržimo. Smrdilo je i nama i drugima. Nama – posve pretjerano, drugima – tek da poluskriveno zariju svoje nosne duplje u marame i trkaju se laktovima; u suvremenom smijehu kad svinjsko oko ne zuri. Ja sam morao izaći napolje da se ispovraćam. U smjesi toksičnih iznutrica pojavio mi se lik koji tjera vidovnjake da zaključuju o budućnosti. Lik je debelog bio debel kao moja debela povraćotina. Dvije djevojke i jedan motorist stali su u to ne gledajući kamo idu. Njihov smijeh i šale kao lonac prekinuo je vrisak djevojke visoka glasa koji izleti kad ova ugazi u nešto fuj. Da prostite: govno, đubre svake vrste ili povraćinu. Tako su mi dvije djevojke i motorist stali na debelu budućnost, i sve je opet bilo neizvjesno kao i prije. (A ovom su zaklopili glavu, prozračili prostoriju i nikad više o tome nismo zamucali ni riječi.) Zagledam se samo ponekad u otvoreni prozor što se belji svijetu svojim zavjesama k'o jezičinom neopranom. Tada mi se sastanu prošlost i budućnost; ah - što ćeš! |
PRIČA O ČOVJEKU KOJEMU JE GLAVA PRIRASLA ZA STOL
|
Tu je priča o čovjeku jednom / glava mu za stol prirasla najednom/ digao se vrlo brzo i za krevet se hvata / tad u priču napada drugi, a glava ovom prvom pada. jao jao vikala je glava ja kršim naraciju – čulo se iz mraka o kome se tu priča – ponavljala je glava jao jao – hahahahahaha Tu cijelu priču si ne izmišljam već vidim / u akvariju gdje živim ispod prozora se divim / pokretnoj slici što na meni crta metu / bježim u balonu, hvatam pauka u letu. / Medvjed je florescentan, tipke su mu zubi / stakleni čovječe tko ti trubi u haubi(?) / to je moja ruka koja miče soničnu masku / sonični masak radi vibrirajući prasak. / Kao svaki drugi predmet koji postaje glavni objekt / u priči koja nema ocrtavajući okvir / izvijam se radim vir k'o gusjenica u ekranu / završit će se trčanje kad mi gafovi banu. / Uvodim te u šetnju, na uzici su tvoje oči / svijet što se ispod nije nam od pomoći / i zato pribjegavam otvaranju prozora / izvijam ruke prema naprijed i odvajam se od balkona. / Gledaš me kako letim, a glava ti u boci pliva / koja glava? Ona koja bez tijela još od prve riječi hita / u boci je poruka, ostavljen si sam da kažeš / jesi li već dugo ovdje ili živjeti ne možeš?! Lupa, vrisak, nepoznati čovjek - odbaci se pored nas i zasmrdi na mast! Lupa, vrisak nepoznato mjesto - trese se pod, trese se ljudi sto! |
SURFIN BIRD (Ramones rmx)
|
stroj je zelene boje - noćni šahisti ne vide moje glave koje se smiju - iz torbi obadviju on - je – tu – bijeli – ništi – pada – trese – tvojom – glavom - ali - mojom - ne stroj je zelene boje - noćni šahisti ne vide moje glave koje se smiju - iz torbi obadviju |
ZUZU
|
Ovisnik o struji vidi krlež / nož blica na korak do nas Zuzu – tebe smo skutrili iza / daleko iza da se primiš da oživiš raspodjeljeno jelo Hauz in gips! - sivo podne se otkucaje u kutu “Ja sam dobar i svet / i ništa ne stignem (ne pitajte me) ja sam rekao da mi se ne da / mršava i mala, osušena (baba)” Daleko iza.... |
GIZMO
|
Gospodin Gizmo upao u napalm / od lego kocaka strši u vis totem / roboti igračke učinili su zavjeru / izrakijani star-vorsi plešu na brdu Botem. / Izvan ekrana čovjek trese glavom / nije to fikcija nego je stvarnost / dokumentarne nove epizode / “Kako spasit Gizma iz napalmove vode”. / Obuva natikače i čarape taj čovjek / bivši heroj spasilačke službe / kaciga za vudu, rukavice na struju / posebno oružje za zlu roboturu. / Njegove su oči i obrve mrke / iz ladice izvlači životinju za trke / panda na kotače usvojena kao dijete / radi na pogon od dvije rakete. / Ide ljut, u sebi samom mrmlja.... “Natrljat ću ti nos na ribež!” Dok građanski heroj munjevito se sprema / Gizmo u kotlu već skoro dlake nema / vrišti, cvili, proklinje lego rasu / došlo je zlo vrijeme da obračuna svoju kasu. / Ali mu ne zuji čitav život po glavi / nego na sasvim drugo um mu se upravi / kako da koga upozori što slijedi, / nepredvidiv i iznenađujući Gizmov raspad ličnosti. / Naime, samo vrući napalm oslobađa te sile – on je zli robot i albino pile. (Potiskivao je sve to za sigurnost svijeta, no sad je armagedon bliže nego što gori cigareta) Pijani roboti na zvuk orkestra staju / i svoju smrtnu igru žele privesti kraju / ova je epizoda izgubila nadzor nad sobom / no građanstvo je mirno i zabavljeno epizodom. / Jedino junak iz spasilačke službe zna / kakva strava čeka sve nas / nikad nije slutio da do ovoga će doći / iako je tolike probdio noći. / To je zato jer nam um tako radi / zaboravlja stvari i zato smo nestvarni, / od daleke prošlosti distancirati se treba / kao naš junak koji misao svoju vreba. / Davno je bilo kad je na plaži čarobnicu / vidio i od utapanja spasio / poslije se otfurali do njenog apartmana / u grešnom začeću ona postade mama. / Muž joj je bio glava svih čarobnjaka / i sasuje klatvu da joj sin bude kljakav / ali u umu samo - da pati od toga / da ne zna što je – robot, pile ili Gizmo dlakav. / Još na kraju kletva je glasila ovako: / da za tu kletvu ne sazna svatko / već samo ako upadne u napalm / izgubi život, a sve se drugo izbaci van. / Naime, samo vrući napalm oslobađa te sile – on je zli robot i albino pile. |
