Nevjerojatno je zamisliti, barem onima koji su prije čitali mnogo tekstova na mom blogu, da ću ja sada, odmah nakon ove rečenice, pisati o nečemu o čemu inače ne pišem.
Ne o politici, ne o školstvu (koje je zapravo politika), nego o sebi.
Zapravo ne o sebe nego o onome što me ljuti. A zapravo me ne ljuti, jer to o čemu pišem me ne može naljutiti.
A i zapravo neću pisati o onome o čemu sam namjeravao pisati.
- -
Neizmjerno je dobar osjećaj kad znate da utječete pozitivno na nekoga ili na nešto. A onda, s druge strane, počnete se pitati ima li sve to smisla. Ima li smisla biti pozitivan prema drugima; pomagati; biti dobar kako bi bili dobri. Kako bi se dobro osjećali.
Mogu se zapravo dobro osjećati ako se potrudim pronaći druge stvari koje taj moj osjećaj čine takavime da se zapravo, dobro osjećam. Da se osjećam sretno; ispunjeno.
Budimo realni.
Znam da je onako kako si sam napravim. I znam da su neke stvari koje radim dobre. A neke, naravno, loše. I Znam da je to što znam što je loše, dobro. I znam da loše moram mijenjati.
Ali opet si postavljam pitanja zašto. I uvijek dolazim do istog odgovora. Zbog sebe.
Meni je dobro kad drugima radim dobro. Kad utječem pozitivno. Kad zbog onoga što radim ljudi budu sretni.
I onda sam i ja sretan.
A to nije uvijek tako. I ne može uvijek biti tako.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Više od dvije godine na ovom blogu mijenjali su se razni postovi. Neki više, neki manje zanimljivi. O svemu, svačemu i ničemu.
I dalje će se ponekad pojavljivat tekstovi o trenutnim aktualnostima, političkim situacijama, bespotrebnim činjenicama. Neki više potrebni, neki manje. I to sve bez posebnog razloga.
I dalje će većina vjerojatno imati dozu ironije i bahatosti. I dalje ću ignorirati nametnuta mišljenja i pisati onako kako ja to želim i znam.
Neki će čitati, neki neće. Neki će komentirati, neki neće.
Ovo je blog.