Nedugo nakon smjeska striceku policajcu u kucici koji je tek dosao na posao pjeske prolazim nepokretnim stepenicama u prostor prije izlaza za zrakoplove. Ducan jos ne radi, kava mi se ne pije, ostalo mi je jos dvadesetak minuta prije odlaska. Uzimam besplatni Vecernji list, nedugo zatim i nevoljenih mi 24sata. Ponosno ih spremam u torbu misleci na to kako ce mi prikratiti nekoliko minuta na dugom letu. Pomokrim se, stricek nesto govori na mikrofon. Potpuno nebitno sto je sve rekao, otvaraju se jedina vrata i krece nekolicina ljudi koji putuju u Pariz. Krecem i ja.
Lijen sam izvaditi posudeni fotookidac, pa gledajuci u prazno preko tamnih stakala nakon vrlo kratke i potpuno nezanimljive voznje za pola sedam ujutro dolazim ispred zrakoplova zracnog Franca. Ulazim unutra i kimam glavom poput pozdrava nakon nekoliko mi upucenih nerazumljivih rijeci na francuskome od dva clana osoblja zrakoplova. Po nasem, dva stjuarda.
Sjedam sam, vise nego poluprazan zrakoplov. Procedura ista, svasta pricaju, ignoriram, polijecem. Nedugo zatim uzivam blagodati ovog leta. Sendvic velicine mog noznog palca, sok i vraceni minijaturni jogurt. Osjetim malo slatkog u ustima od kolaca upola manjeg od sendvica.
Dva stjuarda odlaze na mjesto gdje se vrsi nuzda i ne izlaze do kraja leta.
Taj kraj leta dolazi vrlo brzo. Tek sam uspio napraviti pokoju fotku oblaka, prelistati stare vijesti u 24sata i rjesiti nekoliko vrlo laganih Sudoku prozora. Sletismo.
Opet isto. Ulazim u autobus, palim mobitel da pisem poruke, vozim se i dolazim do terminala. Zurim, nemam previse vremena do sljedeceg leta. Naravno, zapinjem na pregledu ljudi. Nista strasno, samo kolone ljudi. Pregledaju me i mahnu. Vjerojatno kazu da uzivam u putovanju, ali ja i dalje ne razumijem nego samo klimam glavom i smjeskam se.
Dolazim na drugi kraj terminala. Za razliku od Zagreba sve je otvoreno, vec je dan. Lui Viton, Dolce i njegov partner, Prada, Fendi, Glavni od kristala i ostali. Jedan za drugime, krema de la krema. Ulazim u jedan, sa smjeskom gleda Rolex, zatim napravim pogled koji ukazuje da nisam zadovoljan ponudenim i izlazim. Teta opet nesto rekla.
Brzo analiziram i zakljucujem da je pocelo ukrcavanje u poveci zrakoplov za Atlantu. Odlazim i ja...
/o covjeku koji podriguje, dugom letu, atlanti i dolasku u sljedecem postu/
Ne vjerujem da više u društvu postoje interaktivni i međovisni pojedinci koji su se udružili kako bi ostalima nanijeli štetu, a sebi donijeli korist. Osjećam polako kako takvima dolazi kraj, kako ih službe zadužene za takve procese brišu s njihove scene. I osjećam da su te službe neovisne od tih istih.
Teško će, smatram, ti pojedinci društvu nametati svoju percepciju vrijednosti. Teško će njihove stavove masovno moći mijenjati kako oni žele.
Ipak, takvo što u našoj državi nije slučaj. Masa je možda bila na nekom zajedničkom ispiranju šupljina koje imaju u glavi kako bi prestali biti neovisni primatelji poruka koji razmišljaju. Ne kako bi razmišljali istim tim svojim ostacima u šupljinama, već kako bi uopće razmišljali. Toga nema.
Pojednostavimo. Većina se ne pravi glupa; većina je očito postala glupa. Na njih ne utječe kvalitetna komunikacija koja ih zavarava, ne utječe kvalitetno vodstvo radi kojega nemaju potrebu razmišljati sami. Oni zanemaruju svoja temeljna uvjerenja, zanemaruju svoja tumačenja značenja vrijednosti, brišu svoje stavove, zamagljuju norme. Više ne koriste ljudi moć i politiku. Ne ulaze u konflikte koji dovode do funkcionalnih ishoda.
Glupi su.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Više od dvije godine na ovom blogu mijenjali su se razni postovi. Neki više, neki manje zanimljivi. O svemu, svačemu i ničemu.
I dalje će se ponekad pojavljivat tekstovi o trenutnim aktualnostima, političkim situacijama, bespotrebnim činjenicama. Neki više potrebni, neki manje. I to sve bez posebnog razloga.
I dalje će većina vjerojatno imati dozu ironije i bahatosti. I dalje ću ignorirati nametnuta mišljenja i pisati onako kako ja to želim i znam.
Neki će čitati, neki neće. Neki će komentirati, neki neće.
Ovo je blog.