pisma sinovima

OPADA LIŠČE

Maleni moji. Mnogo me brine to što nemam osjećaj za vrijeme i prostor. Često mislim da je vrijeme stalo onog trenutka kada smo se zadnji puta vidjeli. Kao da smo se jučer zadnji put igrali. Pogledam na sat i pomislim kako ćeš uskoro doći iz škole. Moram ići doma da te dočekam. Moram ići po Tota u vrtić. Tako krenem i vozim. Da, vozim doma. Nakon nekog vremena stanem. Pitam se gdje se nalazim i gdje sam krenuo. Tako sijedim i razmišljam. Tada ponovno imam osjećaj da si mi jučer s ponosom donio guštera kojeg si uhvatio.

Želim vas zagrliti. Samo vas želim zagrliti.

Danas sam ponovno pokušao dobiti vašu majku. Ne želim joj smetati. Zadnji put smo se čuli prije desetak dana. Onda kada vam je umrla prabaka. Ona bi željela da se čujemo svakih deset godina. Odlučio sam da je sutra nazovem. Ako mi se ne javi nazvat ću njenog prijatelja. Znam da misli kako ne znam za njega. Ipak često zaboravlja na moju inteligenciju i logiku. Više ne znam kako da postupam.


Maleni moj razgovarali smo na telefon prije deset dana. Kako ne osjećam prolaznost vremena, često vam ne pišem odmah nakon što se nešto dogodi. Moram voditi dnevnik točno po datumima kako bi točno znao što je kada bilo.
Maleni moj razgovarali smo. U tom trenutku nisam osjećao ništa. Mislio sam da smo se jučer vidjeli. Dogovorili smo se da ćeš zimske praznike provesti kod mene. Sve mi je bilo sasvim normalno. Nakon razgovora sam pogledao na kalendar. Nisam znao koji je mjesec. Koja je godina. Samo sam vidio da opada lišče.