pisma sinovima

nedjelja, 25.09.2005.

BLIZANCI

Maleni, osjećam se nekako sretno nakon današnjeg t.j. jučerašnjeg razgovora. To mi je najljepši dan do sada. mislim da sam sada jedan milimetar bliže da vas vidim. Našao sam interesantnu priču.

Blizanci u maternici razgovaraju:

- Da li vjeruješ u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da
se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće
izgledao?

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći
hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim
ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti; poslije rođenja nema života.

- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja.
Nešto posvem drugačije nego ovo što živimo sada.

- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim
toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u
svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo
uopće postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

- Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva
i miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek
započinje....

- 01:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

RAZGOVARALI SMO

Maleni moji. Taman san doša s posla. Danas sam, to je već jučer, uspija s vašom majkom razgovarat pola sata. Razgovarali smo bez onih njenih histeričnih i nesuvislih ispada.

- 00:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2005.

BOLI ME

Maleni moji. Još me boli u prsima. Traje mi više od 10 dana. Malo me straj.

- 01:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2005.

JAKETA

Maleni moji. Ovde je postalo jako zima. Nisan naučija na ove magle. Pari mi se da je cili zrak šporak. Mislin da bi moga manit rukon i skupit punu šaku crnila. Sve se uvlači u kosti. Pari mi se da cili škripin ujutro kad se ustanen. Uvik je mokro. Kiša ne zna padat ili ne padat. Cili dan lagano sere. Kapi budu toliko male da ih ne možeš niti vidit. Misliš da je stalo ali si opet mokar.

Kako san otiša bez jakete tako san stalno mokar. U stvari uzeja san onu staru, zelenu ali nju koristin ka jastuk. Ako je buden nosija vanka neću imat jastuk a i onako nema kapuljaču pa mi ne bi puno ni pomogla. Tako mokar po cili dan, uvatija san nešto u prsima. Probada me već dugo. Moran plitko disat da me ne bi bolilo. Nije me ni lipo čut kako kašljen. Fibra me stalno drži. Ostavija san i pušenje, pa ču vidit za koji dan kako će mi bit. Moga san i mislit da ovakvi život ne može dugo trajat. Najsritnija vijest mi je da bi se vrime od vikenda moglo popravit.

Mislija san da bi mi bilo najpametnije da se zaletin doli. Moga bi uzest koju jaketu i majicu. Triba bi i postole. Ove su mi se skroz raspale. Više i ne pazin di gazin jer san svakako mokar. Sija san u auto i doša doli. Nazva san vašu mamu. Javila se. Da koji je kurac zoven dok je ona u pošti. Kako ja mogu znat da je ona u pošti? Nije mi jasno kako ne može lipo reć ne mogu sad razgovarat. Nazovi kasnije ili ču te nazvat. Malo posle zvoni mi mobitel. Ona. Javin se. Da koji kurac je zoven. Šta joj dosađujen. Neman je pravo zvat ni maltretirat. Da ona ima sad svoj život. Da joj ja više ne triban. Da će opet prominit broj mobitela. Da ide odma sad na policiju prijavit me da je maltretiran. Počela je takvu dreku i galamu da nisan uspija ništa reč. Pita san je da kako je to maltretiran. Posla san joj dvi SMS poruke. Prva je glasila: jeste li bili na rođendanu?, a druga: ne javljaš se?

Cilo vrime pazin da je puno ne smetan. Pošaljen dvi poruke tjedno i to priko vikenda. Nebi je tija smetat a tija bi znat kako ste. Jeli sve u redu.

Odma san vidija da oče da ispadne pizdarija. Tila bi da ućinin nešto grubo. Da popizdin. Na žalost ja popižđujen samo iznutra. Najveća pizdarija koju san joj napravija do sad je bila da san izgužva kutiju cigareti i bacija je u kantun, kad san dozna da mi laže da više nije u kontaktu s onin svojin vaterpoliston.

Zna san koja je ura. Vratija san se nazad. Osta san bez jakete, postoli i pinez koje san potrošija na put. Moga san bija s njima kupit barem jaketu. Računa san da je bolje da se vidimo i da se provamo dogovorit kako dalje. Maleni moji propa mi je još jedan pokušaj. Stvarno ne znan koji joj je kurac. Skroz je popizdila.

- 03:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.09.2005.

SRETAN ROĐENDAN

Sretan rođendan tebi koja me jedina istinski poznaješ.

Sretan rođendan tebi uz koju sam proveo bezbrižan djelić djetinjstva.

Sretan rođendan tebi koja si skromno, uz svog muža pokazivala prave vrijednosti obitelji.

Sretan Rođendan tebi koja si uvijek stajala uspravno skrivajući suze.

Sretan ti 30-ti rođendan.

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2005.

NAJELA ME I NAPILA

[B]Maleni moji. Nisan van već jako dugo pisa. Nisan moga. Svaki novi događaj me puno vrati nazad. Posle mi triba dosta vrimena da dođen sebi.
Već san van pisa da smo se vidili u Šibeniku. Ne mogu van opisat kako me to ponovo smantalo. Nekako san se nada da ćemo moć normalno razgovarat. Mislija san da je u njoj ostalo barem malo onog ljudskog. U stvari vidija san da nikad nije ni imala ništa plemenito. Kad s nekim živiš onda puno toga ne vidiš ili ti se čini normalno. Tek sad kad smo odvojeni dolazin do mnogih zaključaka. Nije mi jasno da to nisan moga prije vidit. Nama muškima žensko može toliko okrenut pamet da postajemo sljepci. Najviše me fascinira dvoličnost. Koliko ta žena može mijenjat ponašanje s obzirom na okruženje u kojem se nalazi. Ne mogu nikako razumit odakle tolika potreba za samohvalom i samosažaljevanjem. Ona koja je najjadnija i kojoj je najteže uspila je sve sama i bez ičije pomoči napravit. Da, uspila je sve sama napravit i ostala je najjadnija.
Nikako ne mogu razumit taj nagon koji je tjera da radi stvari samo zbog toga da bi ljudi vidili koliko je ona vridna. Toliko je banalnih i naoko glupih primjera, ali oni su bili dio našeg svakodnevnog života. Kada bi nam netko dolazio u goste, uvijek je radila čudesa od dočekivanja i spremanja hrane. Svi su morali vidjet kako je ona dobra majka, žena, domaćica. Kada bi trebalo napravit najobičniji ručak za našu obitelj. Tada bi ona trebala ići na pijacu kupiti blitvu. Tu istu blitvu bi morala nositi natrag do auta. Vratiti se do stana. Izaći iz auta. Popeti se na drugi kat. Pozvoniti ili otključati vrata. Uči, skinuti se. Izvaditi blitvu iz vrećice. Staviti kuhati vodu. Posoliti je. Staviti malo ulja da ne pjeni. U međuvremenu, dok voda ne prokuha blitvu treba oprati. Zatim je izrezati na komadiće. Odvojiti peteljku od lista. Kada voda prokuha, tada treba prvo staviti tvrđe dijelove a tek onda sami list. Kada je blitva skuhana treba ocijediti vodu. Blitvu začiniti i poslužiti. Prilikom kuhanja vode može se ubaciti i koji krumpir. Tada se proces produžava za vrijeme potrebno za guljenje i rezanje krumpira. Ne da mi se još nabrajati stvari koje treba uraditi vezano za posuđe.
Tada mi se činilo normalno da mi do navečer nabraja sve radnje koje je morala odraditi da bi njena voljena obitelj mogla ručati. Što je najgore taj bi proces i trajao oko dva sata. Sada ipak vidim da je to samo skuvat blitvu.

Znate da volim onaj kolač s jabukama. Prvi i zadnji put ga je napravila prije pet-šest godina kada je i doznala da ga volim. Ma nije me smetalo što ga nije htjela više radit. Neka radi što hoće. Nekako me smetalo to što je svom radnom kolegi. Za kojeg kaže da joj nije ništa više od radnog kolege a kojeg ja nisam nikada upoznao. U vrijeme kada smo bili u selidbi i besparici, za njegovo vjenčanje napravila čak dvije torte. Normalno da na to vjenčanje nismo bili ni pozvani. Smetalo mi je to što nevažnom kolegi dvije torte a važnom mužu blitva s referiranjem svih potrebitih radnji i normalno bez kolača s jabukama.
Postoji stotine primjera u kojima se očituje naš odnos već od samog početka. Sada vidim da to ipak nije bilo normalno. Mogu i razumit njezino ponašanje. Ja sam ipak bio netko tko je uzurpirao mjesto nekog drugog. Bio sam joj kao nametnuta patnja s kojom je morala živit. Znalo je njoj bit lipo sa mnom ali tada bi u mislima bila drugdje.

Maleni moji. Ovo san van sve pisa da van malo približim naš odnos i poštovanje. Da bi se ponovno vratija na Šibenik. Znan da nisan ni ja bija najbolji muž. Ipak ono šta nisan vidija osječa san. Osječa san da cili brak je bila negdje drudje. Virujte mi bez obzira na sve ja san cilo vrime bija s njom. Misli mi nisu nikad nigdje lutale. Nisu ni ruke. Moga san. Puno puta. Nisan, volija san je. Nisan ni sada. Kada san slobodan. Moje misli su samo s vama. U Šibeniku san skinija i vratija joj prsten. Ona je svoj skinula još prije nego šta san otiša. Sad vidin da je to na njenoj ruci bila obična lata.
Šibenik. Nagovorila me da odemo nešto pojest. Otišli smo u nekakav restoran i naručila je meni za 50 kuna. Ona nije htjela ništa jest. Kao pazi da se ne udeblja. Kada sam završio s jelom nije mogla da izdrži a da ne kaže «Eto sam te najela i napila». Da maleni moji najela me i napila. Napravila je još jedno dobro djelo. Inače bih bio umro od gladi da me ona nije najela i napila. Želio sam istog trenutka izbaciti sve iz sebe. Zavući ruku u želudac i sve vratiti u pijat. Riba je i onako bila bljutava. Kupus ne volim a kolač je bio pun margarina.

Maleni moji. Dugo nisan ima snage da van pišen. Snagu mi je dao netko tko sutra ima rođendan. Danas i sutra radim cijeli dan. Ne znam dali ču imati vremena da ga čestitam. Već je prošlo 4 sata ujutro. Moram malo odspavati da bih mogao raditi. [/B]