S m r t.

Kratka riječ, a tako puno značenja u njoj. Jednoznačna, a toliko skrivenih detalja krije. Emocionalna je, poput čovjeka kada mu se zagledaš u oči, hladna kao kamen ispod bijelog pokrivača, surova poput stvarnosti što nas okružuje svakodnevno. Jednostavno crna. Crna je tako sretna boja, za nju. Uistinu.
Uvijek se zaprepastimo kada je blizu nas, ma koliko ju očekivali. Nitko nije hrabar kada je ona u blizini. Tu je, među nama, a tako nam je nepoznata.
Ne plaši ju, prestravljena je njome. Rastužuje ju? Ne znam.
Ima nešto čarobno u njoj. Nešto mistično.

„…kad pogledaš u oblake, znaj da te gledam…“ Bila je to poruka koju su dogovorile. Davno. Još je dijete bila. Bio je sunčani dan. Ljuljala se na ljuljački, a ona je uživala u dvorištu. Oblaci su bili poput jastučića rasutih po plavetnilu. Nije znala stručni termin, ali one su znale značenje. Bilo je njihovo. Bila je sretna, tada. Sada se svaki put uplaši. Znala je da će jednom doći vrijeme kada će se morati oprostiti, znala je da na to ne može utjecati, ali postoji ono ALI. Ona to ne želi! To je bila jedina stvar, koju želi! Sve isprazne riječi djeteta o željama kroz čitav život su upravo to, samo isprazne riječi. Nije to igračka za jedan dan, sladoled zelene boje niti cipele na punu petu. To je život do kraja! Do kraja njenog.
Priznala je sebi da ima manu, barem jednu. Sebičnost. Sebičnost za njenu ljubav, njenu pojavu i njeno postojanje. Postoje različite ljubavi, ali njena je posebno vrijedna.

{U spomen jedne divne žene. U sjećanje na okupljanja svakoga ponedjeljka u 18 i 30 u potkrovlju gimnazije. Za smijeh, ljubav i razumijevanje. Za prijateljstvo! Poštovana profesorice, pokoj vječni.}