• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Evo nam i maškara! Sada svagdje počinju karnevali. Ja bi voljela ići na onaj u Veneciji ali trenutno nisam u toj mogućnosti. Od putovanja ništa do proljeća.
U nedjelju su kod nas bile maškare. Sada je to kod nas kao postala tradicija da bude svake godine povorka. Primijetila sam da dolaze i iz drugih dijelova Hrvatske maskirane grupe ljudi koji sudjeluju u tome. Ako je to kod nas već postala tradicija onda bi bilo super kada bi to malo bolje organizirali. Recimo, da traje tri dana i da budu koncerti nekih poznatih pjevača. I tako kod nas do Vezova ni k od koncerta. Stvarno nikakva zabava što se toga tiče. Već kada troše novce na svakakve gluposti mogli bi pozvati i nekoga da održi koncert da se malo izludujemo. Meni osobno su koncerti zakon. Tamo se opustiš, naplešeš, napjevaš pa čak i ako baš ne voliš pjesme koje izvode. Bilo bi super kada bi se kod nas otvorio i neki disko koji bi radio duže od tri sata ujutro. Ali neki normalan disko. Petkom da tamo bude rock večer a subotom da puštaju domaću i stranu glazbu za plesanje. Baš bi to bilo super. Možda jednom i bude to sve, ali sve se bojim da će biti kada ja budem u nekim zrelim godinama a petak i subota navečer mi budu rezervirani za odmaranje od napornog posla.

I tako sam u nedjelju išla vidjeti našu maskiranu povorku. Moram priznati da je čak i bila dobra. Naravno, vidjela samo samo jedan dio povorke i nasmijala sam se do suza ali ne zbog maskiranih ljudi nego zbog nekih osobnih razloga. Stajala sam sa prijateljicom među masom ljudi i baš su se svi morali maknuti u trenutku kada je do nas došla neka skupina iz Međimurja. Baš smo onda postale mete nekog njihovog maskiranog dečka (ili muškarca, to su moje procjenama kada sam mu vidjela vrat). On nas je počeo tresti i grliti i dirati po licu nekim njegovim «predivnim», prljavim, gumenim rukavicama, na što sam mu ja osjetivši miris rakije iz njega rekla da smrdi. Naravno da se odmah pokupio i otišao. Ali navala na nas dvije nije prestala jer smo imale još par maskiranih čudaka koji su nas maltretirali. Ali to je očito čar maškara koji moraš pretrpiti ako imaš takav peh.
I tako prođu još jedne maškare. Još samo čekam djecu da nam svaki dan zvone na vrata. Iako, moram priznat, moja zgrada je očito na lošem glasu jer prošle godine su je sve maškare zaobilazile vjerovatno zbog toga što nitko ne otvara vrata. A ja baš čekam da mi netko otpjeva: "Maškare, maškare, blablablablablaaaa". I da onda zalupim vratima ne sjetivši se da sam i ja nekada bila ispred nečijih vrata i pjevala (to su bila vremena ).

Ovih dana sam sva u nekakvim velikim planovima za svoju budućnost. Bolje da i ne spominjem što sve. Mojoj sestri se diže kosa na glavi od svih mojih priča. (Silvija, hvala na podršci ) Ali, nikada se ne zna, možda nešto od toga jednom i ostvarim. Da, da... Sve je ostvarivo ako se dovoljno potrudiš za to.

Danas sam gledala Schindlerovu listu. Trebala sam taj film gledati prije nego što sam išla u Krakow, onda bi drugačije gledala Auschwitz i vjerovatno ne bi umirala od smijeha na šale dečki koji su išli iza mene u obilasku. Čak sam si našla i cipele koje mi se sviđaju u masi nabacanih… Eh, ja...

Velika pusa svima!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.