30.09.2007., nedjelja
Obavijest: Prvo službeno predstavljanje
|
Kao što sam naslov kaže, Domino i ja smo danas imali prvo "službeno" predstavljanje našeg kluba u Udruzi umjetnika Spark. Vjerujem da će vas veseliti činjenica da je prošlo odlično. "Sparkovci" su oduševljeni idejom, (bar se iz moga kuta tako činilo) i navijaju za to da nastavimo s radom. Uz njihovu pomoć, mislim da imamo velike šanse da se malo "proširimo" po mjestima, a ne samo blog.hr-u. Čak će izaći reklama (možda i članak) o nama u njihovom časopisu i postoji šansa da će se i neki od vaših radova objavljivati ondje. A sad ako vi želite pomoći da se pročuje za nas, ja sam napravila skripte sa informacijama o Silveringu i tko ih god želi "raspačavati" uokolo (po školi, među prijateljima, itd.), neka mi se javi na mail i poslati ću mu ih, pa ih si može isprintati i fotokopirati. Napravila sam također i nešto slično posjetnicama sa imenom našeg kluba, pa vam i to mogu poslati. Usput, nadam se da se nećete ljutiti, ali koristila sam neke vaše radove u izradi skripte, ali sam ju radila "nabrzaka" i nisam vas stigla pitati. Lirik, koristila sam tvoju pjesmu "Okrenuti leđima", Nya, tvoju "Znaš li" i Orator, tvoju "Sve će bit' samo fol...". Sve tri pjesme su pobrale jako dobre reakcije i nadam se da se ne ljutite jer nisam pitala, neću to ponoviti. ;) Usput, Domino i ja smo došli na ideju da ako se vi slažete, mogli bismo se naći nekad preko zimskih praznika, kad nemamo obaveza, pa da se vidimo "facom u facu". Recite što mislite, sviđala vam se ideja ili ne. I to je to. Molim vas, da svi koji ovo pročitate, ostavite komentar, makar i prazan, samo da znam da ste pročitali, pa da vam ne moram posebno javljati. Pozz, Kia |
27.09.2007., četvrtak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 7. poglavlje
|
Nisu se puštali, ali je Jamesov razum uskoro počeo djelovati: - Moramo brzo odavde! Imaš li stražnji izlaz? - - Zašto? Da, tu je, na kraju hodnika… - odvrati zbunjeno Lindsay. - Nemam vremena za objašnjavanje, idemo! – povikne James uzevši pištolje s poda, zakačivši ih za pojas i primajući djevojku za ruku. Neće im dati da mu je opet otmu. Potrčao je prema izlazu i otvorio stražnja vrata. Izišli su na osunčano dvorište i potrčali prema ogradi koja je dijelila prostor između dvije kuće. James ju preskoči u jednom skoku, te pripomogne Lindsay da je i ona pređe. Izletjeli su u susjednu ulicu, baš u trenutku kad je neki čovjek ulazio u auto parkiran ispred svog dvorišta. James potegne pištolj i progovori glasno: - Odmaknite se od auta, i predajte ključeve! – Uplašen, čovjek mu baci ključeve i zalegne na pod rukama pokrivši glavu. - Nemojte me ubiti, molim vas! – procvili sa poda. James ga i ne pogleda, te bez riječi upadne auto, otključavajući vrata Lindsay, i odjuri duž ulice da se priključi autima na glavnoj prometnici. Uskoro je punim gasom vozio prema izlazu iz grada, pogledavajući često na retrovizor. Izvadio je mobitel iz džepa i šiknuo ga kroz prozor. Ubrzo se izvana začulo lomljenje plastike, pa je James osjetio neznatno olakšanje: sad će im teže ući u trag, a imat će više vremena da pobjegnu izvan njihova domašaja. Nakon tri sata vožnje kroz nepoznate predjele, Dowell se zaustavi u motelu na periferiji nekog grada. Sunce se crveno žarilo, prije nego je posve nestalo s obzora. - Bračni apartman, molim vas. – obrati se starijem recepcionaru, obgrlivši pritom Lindsay desnom rukom. - Na koliko dugo? – sporo upita starac iza pulta, kao da se dosađuje. - Jedna noć. – reče James. Starac mu preda ključeve s brojem „6“ i rukom mahne ka udaljenijem hodniku, prema kojem su uskoro krenuli James i Lindsay. Ušli su u pomalo tmurno namješten prostor, u kojem je zasad jedino svjetlo dolazilo od vanjske rasvjete. James zaključa vrata, okrene se i utisne Lindsay dug poljubac. - Mislim da bi sada mogli razjasniti sve stvari, što kažeš? – obrati joj se sa smiješkom. Ležeći na krevetu, pričao joj je kako su lažirali njezinu smrt i sprovod, te kako su ga uvukli u taj nezahvalan posao. Rekao joj je kako je bio slomljen i bijesan u isto vrijeme, pa nije vidio drugog izlaza iz te situacije. - Previše si mi značila, da bih to mogao samo pustiti da prođe. – priznao joj je. Lindsay je pak imala svoju priču koju su joj bili servirali. I ona je bila prisustvovala njegovu sprovodu, nakon tobožnje katastrofalne namještene prometne nesreće u kojoj nije bilo ostalo većeg komadića od Jamesa. Tad su je premjestili u „sigurnu kuću“ da „ubojice“ Jamesa ne bi došle po nju. Shrvana, bila im je povjerovala. Što joj je bilo drugo i preostalo? - Tek prije nekoliko mjeseci počela sam se vraćati starom životu, i sad mi opet ovako upadneš. – našali se ona i legne pored njega. Zaspali su tako držeći se za ruke, kao prije pet godina. James je znao da se hajka za njima bila digla, ali nije joj želio priuštiti brigu, barem ne ove noći… |
26.09.2007., srijeda
(Domino) 1. Tajna ključa - drugi dio
|
„Ohoho! Pa netko nam je postao hrabar“,nastavi dugokosi još uvijek onako zadovoljno, a onda mu je naglo s usana nestao taj osmijeh, „Iako se drži kao da će se upišati od straha.“ „Pripazi na svoje ponašanje. Mogao bih lako izgubiti strpljenje.“-odgovori mu mirno Albert, iako je kipio od bijesa zbog načina na koji ga opisuje Leon. No, što je mogao? Leon je jednostavno bio takav- pokvaren do srži. „Daj molim te. Nemoj mi tu izigravati neku junačinu, kad to uopće nisi. Pa daj se pogledaj. Izgledaš kao neki upišani šmrkavac.“ Albertu je tu pukao živac. Ali bez obzira na to, nije učinio ništa jer je znao da bi to moglo biti pogubno za njega. Bez knjige Prokletstava nije imao nikakve šanse protiv Leona. Uspio je savladati bijes, te mu odgovorio: „Ma vidi tko mi se javlja. Odvratna pišljiva spodoba koja na podmukli način pokušava stvoriti nešto za sebe.“ Leonu nije dugo trebalo da zakipi od bijesa. Albert je znao što slijedi, a Rudolf nije mogao vjerovati da je Albert dopustio da razgovor dođe do ove razine. Znao je i on da sada slijedi nešto iz čega će se vrlo teško izvući. „Sad ćeš požaliti zbog toga što si rekao!“-zadere se Leon i nekim se čudom vine u zrak. Albert je gledao u njega i stao u neki čudan obrambeni položaj, ako bi se to tako moglo nazvati. „Nisi pronašao knjigu, a ja, Leon Savadis, pomoći ću ti u tome!“-zadere se i ispruži ruku prema Albertu. Trenutak kasnije, iz šake mu je izlazio plavi elektricitet, koji je krenuo prema Albertu. Albert je podignuo šake iz kojih je izlazila neka žuta svjetlost. Bio je to obrambeni štit. Međutim, Albertov je štit bio preslab, te ga je pogodila struja. Sav je ošamućen pao na zemlju pored Rudolfa. Iako je bio teško pogođen, nije imao teške ozljede. Ustao je, i napao Leona istim oružjem kojim je on njega. Struja je slobodno prolazila zrakom, i kretala se prema Leonu. On je lebdio u zraku. Kad ga je struja skoro pogodila, iznenadno se pomaknuo, te ga je u punoj brzini promašila i udarila u drvo. Ono se po cijeloj svojoj sredini rascijepalo, a izgledalo je kao da ga je udario grom. Leon nije dugo čekao. Ispružio je ruku te je usmjerio prema Albertu. Međutim, ovaj se put između njih ispriječio Rudolf. Ispružio je ruku prema Leonu. „Vidi, vidi…“,zausti Leon i počne se kiselo smijati, „Kako ste vi glupa nacija. Samo mislite na druge. Spremni ste dati život radi obične gluposti. Ali dobro, ako ti je takva želja…“ Iz ruku mu je ponovno potekla struja. Rudolf je svom snagom otvarao štit, no nekim čudom mu to nije uspjelo. Inače je to mogao bez problema. Struja ga je svom silinom pogodila . Sav ošamućen je pao na pod. Činilo se da je na njega strujni šok djelovao jače nego na Alberta. Leonu se brzo na licu pojavio osmijeh. „Jedan je gotov. Sad si ti na redu.“-kaže on te se približi Albertu. On je stao u obrambeni položaj. Kad mu se na rukama stvarao elektricitet, Leon je iznenadno podignuo ruku. Albert je osjetio tešku bol u prsima. Bivala je sve jača. Polako se širila tijelom od prsa prema dolje. Osjetio je kako mu glava puca. Činilo se da je svemu kraj. Nije uspio. Sve će morati završiti njegova djeca. Pao je na zemlju. Pokušavao se podići, ali je bol u prsima bila užasno jaka, kao da ga je netko pogodio s tisuće koplja. Tijelo ga je sve više boljelo. Osjećao se kao da će se svakog časa raspasti u tisuće komadića. Pao je u nesvijest, te se skroz srušio na zemlju. Leon je stajao pokraj njih dvoje. Na Rudolfov je vrat stavio dva prsta. Zatim je ustao i došao do Alberta. Učinio je isto. „Budale. Niste se trebali miješati tamo gdje vam nije mjesto. Vidite sad što vas je snašlo.“-kaže on i ustane. Ponovno je podigao ruku. Htio ih je dokrajčiti. Taj su se tren iza drveća začuli koraci. Bilo ih je sve više te su bivali sve glasniji. Odjednom su se vidjeli mali plamenovi koji su se sve više približavali mjestu sukoba. Leon je odustao, spustio ruku, te krenuo na drugu stranu. Mogao je srediti dvojicu, ali se, iako je imao veliku snagu, nije mogao boriti protiv cijele vojske, koja mu se upravo približavala. Ubrzo je nestao u magli. Do Alberta i Rudolfa ubrzo se približila četa vojnika. Bili su u nekim oklopima, a na remenju su imali korice u kojima su držali poveće noževe. Neki od njih su pokraj noževa imali dugačke mačeve. Predvodnik čete je sjahao s konja i došao do ozlijeđenih. Na Rudolfov je vrat stavio dva prsta. Osjetilo se bilo, što je značilo da je još uvijek živ. Zatim je došao do Alberta i učinio isto. I njegovo je srce još kucalo. „Brzo!“- oglasi se glavni vojnik s pomalo jačim glasom- „Još su živi. Još uvijek ih možemo spasiti.“ Dvojica vojnika koja nisu imala mačeve donijela su nosila. Predvodnik je prema njima ispružio ruku. Ovako je bilo sigurnije nego da ih netko drugi stavi na nosila, kako ih ne bi još jače ozlijedio. Albert i Rudolf odjednom su se pojavili na nosilima. Predvodnik čete je ponovno podigao ruku, te su nosila počela lebdjeti, a on je ponovno sjeo na konja. Odveli su Rudolfa i Alberta u dvor, kako bi ih liječnici spasili. U maloj sobici, pokraj kreveta, na stolici je sjedila starija žena. Imala je napola sijedu kosu, a na sebi je nosila bijelu haljinu. Iz plavih očiju, koje su podsjećale na duboki ocean, počele su joj teći suze. Nije mogla vjerovati da bi se njenom vlastitom sinu mogla dogoditi takva nesreća. Sjedila je na stolici i s nestrpljenjem čekala vijest. Onu koja će je olakšati, ali po svemu sudeći čekala je onu koja će je jako uzdrmati. Puna tri i pol sata je čekala da se pojavi Artemon i da joj priopći jednu od tih vijesti. Poveća vrata sobe su se otvorila. U nju je ušao visok čovjek, duge plave kose, a u ruci je nosio dugačak štap. Na vrhu štapa nalazio se plav, lijepo izbrušen kamen. Sa njegova lijevog ramena spuštao se tamnoplav plašt, sve do poda. Taj mu je plašt prekrivao polovicu prednjeg dijela tijela i polovicu stražnjeg. Odložio je štap na obližnji stol. Došao je do žene koja je sjedila na stolici i na njeno lijevo rame položio desnu ruku. Ona kao da nije ni primjetila da je on tu. „I?“-upita ga žena tužnim glasom. Iako je izgledala kao da nije svjesna ničega oko sebe, čini se da je ipak čula kada je Artemon ušao u sobu. „Žao mi je, Mirta.“-odgovori on. Mirta je okrenula glavu, a iz očiju su joj počele teći suze puno jače nego do sada. „Ne, nije istina.“-kaže ona glasom koji je sa svakim izrečenim slovom bio sve tužniji. „Žao mi je. Nisu mogli ništa učiniti. Rudolf se uspio spasiti, ali za njega nije više bilo nade.“ Mirta je ustala sa stolice i okrenula se prema njemu. I on je bio u suzama, a što je više govorio, ona je sve jače plakala. Nije mogla vjerovati da se takvo zlo dogodilo njezinom rođenom sinu. „Doktorice su davale sve od sebe, ali više nije bilo nade. Nisu ga mogle spasiti.“ „Ne… Nije istina… Nije umro. Reci mi da nije umro!“ „Žao mi je. Volio bih da je drugačije, ali to ne mogu promijeniti.“ „Ne! Reci da je još živ! Reci da će sada proći kroz ova vrata i da će…“-počne ona i dođe do Artemona. Naslonila je glavu na njegove grudi. Artemon ju je zagrlio kako bi joj bar malo pomogao, iako joj to nije moglo vratiti sina. „Bože moj, što ću reći djeci? Kako ću im objasniti…“-počne govoriti, ali nije mogla. Više nije mogla. Samo je stajala u Artemonovu zagrljaju i plakala. Plakala je iako je znala da to neće ništa promijeniti… (Kia: Sretan rođendan, Domino!!! (Žao mi je, nisam mogla odoljeti! ;)) ) |
24.09.2007., ponedjeljak
(Lorena-Svib):"Sretoše se Strah i Prijatelj"
|
Sretoše se Strah i Prijatelj Dobar dan:- kaže Strah i stade! Ja se tebe ne bojim, samo da znaš....... Dobar dan i tebi, budi mi Drug..- kaže Prijatelj i pruži ruku Strah zgrabi ruku ... .........................i slomi ju...... |
(Nya) Voli me
|
Voli me Želi me Voli me Voli moj izgled Crnu kutiju uma Ruž I rumenilo Voli me Ne gledaj dušu što skunjena bdi I vrišti To nisam ja |
(Nya) Sve je lažno danas
|
Sve je lažno danas. I nebo svijetloplavo, I pahuljasti oblak, I zemlja, i sunce. Svijet je kao lutak. Od drveta napravljen S crvenom košuljom, I tupim pogledom. |
23.09.2007., nedjelja
Lorena-Svib- Sretoše se dva Straha
|
...* Sretoše se dva Straha na putu Dobar dan:- kaže jedan Ja se tebe ne bojim, samo da znaš! Dobar dan i tebi:- odgovara drugi Ne možeš mi ništa!! Rijeka proteče pored njih Ne pomakoše se....................... |
(H@cker) Ubojiti smiješak, 6. poglavlje
|
Pomalo su ga žuljali pištolji koje je dobio natrag, ali samo se promeškoljio u udobnom sjedalu novog auta i nastavio putem koji mu je ocrtavao GPS uređaj. Nekako mu je nedostajao dobri stari BMW, ali, mislio je u sebi, uskoro će ga imati ponovno. Samo da završi s ovim i poslije je sve moguće. - Identitet nije važan. Na toj adresi živi samo jedna osoba već dugo vremena, i sigurno je da će biti tamo. – rekao mu je Joe, pružajući mu papirić s adresom i ključeve od auta. - Poslije toga, vaše je samo da odete odande. – nastavio je prateći ga do parkirališta i pokazujući mu auto. James se zamislio, vozeći bez žurbe, i pitao se je li moguće da će za manje od dvadeset minuta opet biti sve po starom. Dobro, gotovo sve… Nešto mu tu nije štimalo, ali nije znao što. Ali možda…možda i je moguće. Trudio se skrenuti misli i skoncentrirati se na ono što ima za obaviti. Kuća je bila u zamršenom spletu ulica u kojima bi se, bez navođenja GPSom, zasigurno izgubio. Parkirao je ispred kuće i promotrio okolicu. Desetak čempresa je skrivalo neke dijelove, ali ulica se činila potpuno pusta. Ušao je u dvorište i pokucao na velika ulazna vrata, te se odmaknuo metar unazad. Sekundu poslije izvadio je repetirane pištolje i sakrio ih iza leđa. Začuo je korake. Još nekoliko sekundi…i moći će započeti ponovno. Vrata su se otvorila, i van je izišla djevojka. U trenutku dok se osmjehivao i podizao pištolje u ravnini njezine glave, nešto mu se pričinilo. Te oči. Ne, nije bilo moguće. Ruke su mu se počele lagano tresti. Djevojka ga je pogledala, očima punim straha, zbunjenosti i nevjerice. - J..James? – promucala je. Dowell je šutio te dvije sekunde, promotrivši je dobro. Opet mu je sinulo u mozgu… Kako je, zaboga, mogao biti tako naivan, tako glup? Tišinu je razbio zvuk pištolja koji su pali na pod. - Lindsay? – tiho upita James. U sljedećem trenutku bili su u snažnom zagrljaju: djevojka s očima punim suza, a James sa jednom sasvim malom, u kutu desnog oka. |
20.09.2007., četvrtak
(Domino) 1. Tajna ključa -prvi dio
|
Nad gustu, obraslu i sada već mračnu šumu polako se počela spuštati magla. Svi kukci, male životinje i ostala bića polako su već odavno snivala svoj zimski san. Mir, nikog na vidiku. Samo poneka noćna lutalica je znala tu i tamo proći šumom u potrazi za nečim, tko zna čim. Sav svijet bijaše zamro. Medvjedi su već odavno u zimskom snu, a ništa nije nagoviještalo da će on uskoro završiti. Šumske staze su već dugo bile puste, i iako je već proljeće odavno počelo, priroda se nije ni počela buditi. Drveće je i dalje bilo isto. Listopadno još nije počelo listati, iako ga je bilo vrlo malo, a borovi, jelke i sav ostali biljni svijet izgledao je mirno, mrtvo. Kao da mu nešto nedostaje. No ništa se nije ni moglo očekivati kad je zima kalendarski tek prije par dana završila. Uskoro će se sve s prvim životinjama početi buditi. Sve će biti vedro i veselo kako i treba. Više ništa neće spavati, a sve će početi slaviti novu proljetnu sezonu. I tako se, dok se kao i sada, u toj šumi priroda tek počela buditi, počeo rađati početak ove priče. Priče koja nije nimalo laka i koja nije nimalo jednostavna. Sve je počelo ovakve proljetne noći. Dok se priroda tek počela buditi, i dok još uvijek nikoga od stanovnika šume nije bilo na vidiku, njome su prolazile dvije prilike. Ne, nisu to bile nikakve životinje, već ljudi. Dvije osobe koje su te noći išle obaviti svoju misiju, misiju koja im je promijenila život. Ali ne samo njima, već svim stanovnicima Izgubljenog svijeta. Osobe su bile dosta niske, iako je jedna bila puno viša od ove druge. Viša je imala kratku kosu i nosila je tamne hlače. Leđa su joj bila prekrivena plaštem koji se spuštao skoro do poda. Druga je bila puno niža od prve. Imala je pomalo šiljaste uši, a na sebi je nosila halju. Boja očiju joj se, kao i prvoj osobi, nije mogla raspoznati. Osim toga, jasno se moglo vidjeti kako nosi manji štap, poput onih kakve nose stare osobe, iako ova nije bila pretjerano stara. Hodali su šumom, iako je vidljivost bila sve manja, što je bilo začuđujuće jer je već bilo proljeće. Zastali su. Jedan od njih, onaj niži, rasklopio je zemljovid koji im je pokazivao da su točno na sredini šume. Nastavili su hodati. Šumom su hodali već jako dugo, a zora je već skoro bila na vidiku. Nisu si smjeli dopustiti zastajanje, tek jedva ono od par kratkih minuta. Inače bi se pojavio Leon, onaj na koga nisu smjeli ni pomisliti, a kamoli ga susresti. Jer kad bi ga susreli, njihova bi misija ostala neobavljena, a onda bi je morao obaviti Albertov sin, sin višeg čovjeka. Hodali su šumom nadajući se da će do zore uspjeti izići iz šume. Tada bi im još samo par sati hoda trebalo da dođu do starog, razrušenog dvora, kamo su se još prije mraka zaputili. Kad su bili već nekoliko minuta hoda udaljeni od izlaza iz šume, iza sebe su začuli šuškanje. Bili su to nečiji koraci. Okrenuli su se da vide što je. Od silne se magle, koja se tek sad počela razrjeđivati, nije ništa vidjelo. Bili su prisiljeni krenuti u smjeru gdje su začuli korake. Nikoga na vidiku. Samo pustoš. Za svaki slučaj su provjerili i dalje. Ništa. Sve pusto. Nastavili su hodati. Prošli su jedva nekoliko metara. Ponovno koraci. Opet su se okrenuli, ali ništa. No bili su sigurni da ih netko prati. I ovaj put su se vratili na mjesto otkud su dopirali. Pustoš. Nigdje nikoga osim njih dvoje. Okrenuli su se kako bi nastavili put. Prema njima je hodala neka osoba. Nije bila ništa viša od Alberta. Nosila je taman plašt i imala je dugu kosu. Bio je to Leon, onaj kojega nikako nisu htjeli sresti. Bar ne tako brzo. Bio je sam, što je značilo da sa sobom nije doveo svoju brojnu vojsku. Vjerojatno je bio duboko uvjeren da će ih sam naći, što mu je na Albertovu i Rudolfovu žalost i uspjelo. Albert je stao kao ukopan, a Rudolf je stao pokraj njega. Leon im se još uvijek približavao. Kad je bio dovoljno udaljen, zastao je. Zurio je u njih. „Ah…“-izusti on odjednom. Albert i Rudolf su nepomično stajali na mjestu. Bili su uplašeni i mogli su samo pretpostaviti što će se sada dogoditi. „Gle tko nam se tu došuljao.“-nastavi pomalo zadovoljno. Moglo se vidjeti da se nasmiješio. Albert je na trenutak pomislio da je sretan jer je možda dobio na lutriji. Međutim, nije bio. „Koliko vidim, dragi moji, još niste pronašli knjigu.“-nastavi on. „To se tebe ne tiče.“-odgovori mu Albert, ali se Leon samo kiselo nasmije. „E pa griješiš, dragi moj. O toj knjizi ovisi moja, ali i budućnost svih ljudi u ovoj galaksiji. Znaš, zbilja se čudim kako možeš to reći.“ „To je moja stvar. Ako će me itko kazniti zbog nečega što sam rekao, onda ću sam odgovarati zbog toga. Nisi ti nitko i ništa da bi mi mogao suditi!“ Rudolf ih je promatrao i nadao se da ovaj razgovor neće završiti loše, iako je Leon došao samo iz tog razloga. |
19.09.2007., srijeda
(H@cker) Ubojiti smiješak, 5. poglavlje
|
Polagano je otvarao oči i dolazio k svijesti. Imao je osjećaj kao da izranja iz neke velike morske dubine na kopno. Uskoro je protresao glavom i postao svjestan svega oko sebe. Sjedio je na metalnoj stolici, zavezanih ruku i nogu. Pokušao je pomaknuti spone, ali bile su prečvrsto stegnute da bi ih mogao pomaknuti. Sad je promotrio i prostoriju u kojoj se nalazio: bila je poprilično mala, i prazna, izuzev trepereće lampe koja mu je visjela iznad glave. Bio je namješten tako da gleda ravno u ulazna vrata. Još je jedanput upeo iz sve snage i usredotočio se na kidanje spona. I opet bezuspješno. Upravo kad je počeo razmišljati o tome da pokuša pomaknuti stolicu, začuju se koraci izvana i netko otvori vrata. U dovratku je stajao relativno mlad čovjek, zalizane crne kose i kosih očiju, u kričavo žutom odijelu. Na usnama mu je poigravao smiješak, kao da se zabavlja. Gledali su se netremice nekoliko trenutaka, pa pridošlica prigovori: - Drago mi je što vas konačno vidim, gospodine Dowell. - - Na žalost, ja isto to ne mogu reći za vas…prvo, jer ste me zarobili, a drugo - i ne poznam vas! – uzvrati James. - Pa, nisam ja ubio svog šefa, gospodine moj… A možete me zvati Joe. - reče neznanac u žutom. - Nije mi bio šef. A sad sigurno više nije nikome. – sa hladnim smijehom će James. - Zašto ste ga ubili? – sa zanimanjem upita Joe. - Zvao me imenom. A i nisam imao što raditi za vrijeme užine. – naruga mu se. Naravno da mu nije mislio reći istinu. Joe nije znao da ga je ubio jer mu je taj isti zapečatio život prije pet godina javivši mu se nakon ubojstva osobe koju je jedinu u životu volio. Dan-danas se sjećao tih prvih desetak sekundi razgovora, u kojem je starac bio direktan, ne okolišajući nimalo: - Znam koji su ljudi ubili i isplanirali ubojstvo tvoje zaručnice. A ja ti mogu pomoći da ih pronađeš i eliminiraš. A za to bi bio i plaćen…- I tako je James, nakon šestomjesečne obuke, postao krvnikom krivaca, no s vremenom mu je postalo dosta ubijanja, pogotovo jer je Mark bio posljednji od umiješanih. Bio je postao hodajuća marioneta za ubijanje, a to mu se nimalo nije dopadalo. Iz razmišljanja ga trgne Joe, sad osornim glasom: - Ostavit ću vas malo da se ohladite od svega, a onda ćemo ponovno razgovarati nas dvojica… - - Jedva čekam. – odvrati James s neskrivenom antipatijom u glasu. Joe se okrene na peti, iziđe van, te zatvori vrata. James je znao da, ako se sad ne oslobodi, neće više dobiti prilike za to. Pokušao je ustati, no čvrsto zašarafljena stolica i spone na udovima su ga spriječile. Tada napipa mali nazubljeni dio stolice i počne s njim rezati tanke plastične, ali čvrste vrpce kojima su mu vezali ruke. Ubrzo je oslobodio jednu ruku i njome počeo trgati plastične lisice na nogama. No uto je osjetio neobičan miris u zraku. - Plin! – pomisli u sebi, no dok je udahnuo da zadrži dah, zamagli mu se pred očima. Opet je bio prisiljen biti u stanju nemoći, osjećajući se poput nekog nepomičnog trupca. I opet je uronio u mračna prostranstva njegovog uma. Lindsay. Kako mu se samo lijepo nasmiješila… Ne, ne opet. Odande ga je pak, nakon nekog vremena, dozvala kanta hladne vode koju je dobio u lice. Nije vidio tko ga je polio, jer je tek nakon desetak sekundi digao teške kapke da progleda. Očito plin nije bio samo za uspavljivanje, već i za trajnije onesposobljavanje motoričkih funkcija. - Jako mi je žao što smo morali na ovaj način. – začuje glas ispred sebe. Bio je to Joe. - Vjerujem da je. Mora da vam je srce zadrhtalo kad ste pustili plin… - odvrati James. Na trenutak se učinilo kako će Joe eksplodirati i napasti ga, ali suzdržao se: - Vidim da vama nije sasvim jasno kako ste vi u nepovoljnom položaju. - - Štošta tu meni nije jasno. Među ostalim i vaša nevjerojatna sličnost s mojim kanarincem. – ozbiljno reče James mahnuvši glavom prema Joevom odijelu. Joe se usiljeno nasmiješi, ali jasno se vidjelo kako u sebi kuha; štoviše – bližio se točki vrenja. - Odlučili smo vam dati priliku za novi život. Ako, naravno, to želite. – lažnim ljubaznim tonom prozbori Joe. - Kako ljubazno od vas. A što ja moram učiniti da ga dobijem? – pronicljivo upita James. - Oh, ništa vama neznano. Samo ćete maknuti jednu osobu s puta, a zatim ste slobodni: nitko vas neće više ništa tražiti, niti pratiti, niti išta. Samo vi i vaš život s vama. – odgovori Joe. - Kako ja znam da me nećete nasamariti? – odvrati James. - Ne znate. Ali dajem vam riječ da ćemo ispuniti te uvjete. – bezizražajno reče Joe. James se zamislio. Jedno ubojstvo, ali normalan život nazad. Ili bez ubojstva, ali s neizvjesnom budućnošću. Možda bi u nekoj situaciji bio odlučio drukčije, no bio je dozlaboga umoran od svega ovoga. - U redu – najzad reče – još jednom, i onda me pustite na miru. Joe se nasmije: - Znao sam da ćete ispravno odlučiti. Uskoro ćete dobiti sve što vam je potrebno… |
16.09.2007., nedjelja
Lorena-Svib- savršen kalup
|
Počupaj ..jedno po jedno pero čisto i ne čudi se trzaju krila pri tom Ti najbolje znaš ..ali...boli to.... Ja jadnik.. stvor ljudski satkan po kalupu savršenom kalemljen po uzoru nakaze Sve slabiji čovjek se budim......... |
15.09.2007., subota
(H@cker) Ubojiti smiješak, 4. poglavlje
|
Ušavši u stan, upalio je računalo. Nakon autorizacije, obratio se: - Del, otvori mi sve sefove u oružarnici - Upalio je svjetlo i ušao u prostoriju sa širom otvorenim sefovima. Prvo je odabrao jednu tanku pancirnu košulju sa stalka, zatim uzeo dva Smith&Wessona s prigušivačima, i jedan nož kojeg je zavezao ispod rukava. Odijelo ga je čekalo u spavaćoj sobi. Obukao se, pištolje zadjenuo u posebne futrole iza leđa i ponovno izišao van. Magla se činila još gušća, ali je bez većih problema pronašao BMW. Vozio je nekih dvadesetak minuta, i pritom prošao kraj nekoliko prometnih nesreća koje su se zbog smanjene vidljivosti dogodile na cesti. Uskoro mu je za oko bio zapeo neboder kojeg mu je jučer Del projicirao na monitor. Parkirao je dva ugla dalje i obišao neboder približavajući mu se sa stražnje strane. Sad se već šuljao, pazeći da ne bude opažen. Pred stražnjim vratima stajao je samo jedan čovjek u crnom, očito stražar. Odvratio mu je pažnju kamenom bačenim u suprotnu stranu, prišao mu nečujno s leđa i udario ga rukohvatom pištolja u potiljak. - Ionako je već dovoljno mrtvih bilo – pomisli u sebi, dok ga je odvlačio u obližnji busen grmlja. Nečujno je otvorio vrata desetak centimetara i pričekao nekoliko sekundi. Nije čuo nikakve glasove unutra, niti ikakve sirene ili alarme koje je možda aktivirao. Ušuljao se u malenu prostoriju, iz kojeg su vodila jedna vrata te požarne stube. Nije se želio dovesti u opasnost da bude otkriven, pa je započeo svoj dug uspon požarnim stubama. Išao je bržim korakom uz stotine stuba, jer uskoro će netko otkriti da nedostaje čovjek na straži. No unatoč brojnim stepenicama i brzom koraku, nije se umorio; očito je bio u formi. Nakon desetak minuta, došao je do kraja stepenica i prislonio uho uz vrata slična onima koja je vidio u prizemlju. Razabrao je dva dublja glasa, ali činila su mu se udaljena, pa je otvorio vrata. Našao se u malom hodniku, koji je vodio u jedan veći, i iz kojeg su dopirali muški glasovi. Izvadio je pištolje, tiho ih repetirao, duboko udahnuo i osmjehnuo se. Čim je začuo sve življi razgovor, snažno se otisnuo nogama i bacio se u glavni hodnik pucajući u padu na dvojicu stražara pred velikim vratima. Iznenađeni, nisu stigli reagirati i primili su svaki po metak u trbuh. Dok se James podizao s poda, ova dvojica su se skljokala uz glasni tresak na pod. Dowell ih promotri iz bližega, i prokomentira: - Preživjet ćete… - Zatim pritisne kvaku na vratima i uđe u dug hodnik na čijem su kraju bila još jedna vrata. - Nikakvo čudo što nitko nije čuo ovu dvojicu kako padaju, hodnik je predug, a vrata predebela. – reče u sebi. Priđe korakom tim zadnjim vratima i pokuca na njih. Iznutra se začu glas starca: - Naprijed Maria, kavu ostavi na stoliću do… - James zakorači unutra s podignutim pištoljima i zatekne starca, kojem je sad vidio cijelo lice, kako sjedi za radnim stolom. Sekundu kasnije, razrogačene oči i poluotvorena usta ostavljale su dojam potpunog iznenađenja i straha. Starac mucavo progovori: - Ja, Christopere…ne, što vi…? - James se samo osmjehne i pritisne oroz svakog pištolja po dva puta. Starac se mrtav prevali na radni stol, a Dowell, prije negoli je počeo trčati nazad, promumlja: - Rekao sam vam da ne volim kad me tako zovu. - Sad mu je hitnja bila najvažnija, pa je u četiri sekunde prošao kroz hodnik i pokraj ranjenih stražara. U trenutku kad je dohvatio kvaku na vratima za požarne stube, pogodi ga metak u leđa: novi stražar je bio na početku malog hodnika i pucao u njega. James ga pogodi u ruku kojom je držao pištolj i sjuri se niz stepenice stišćući zube, jer iako je pancirka bila zaustavila smrtonosni metak, nije mogla zaustaviti i bol. Preskakivao je po pet stuba odjednom, došavši tako do prizemlja za nepunih dvije minute. Nogom razvali zaključana izlazna vrata i izjuri van. Tamo se stražar kojeg je bio neutralizirao upravo bijesno digao iz grmlja i uočio ga. Nije bilo vremena za izvlačenje pištolja, pa mu James sa desetak metara baci nož i zari mu ga sred prsa. Dao se u trk, i uskoro je bio za volanom BMW-a jureći kroz gužvu. Suprotno brzini auta, polagano je u sebi razmišljao koliko mu je maksimalno vremena ostalo dok ostatak ekipe ne pohvata konce tko im je upravo likvidirao šefa. Do dolaska ljudi poslanih za njim očekivao je maksimalno dvadeset minuta, tako da je imao vremena svratiti do stana. Parkirao je pred samom zgradom, na kolnik, i uletio unutra. Pritiskao je dugme za lift, dok se vrata nisu otvorila. Žurno je ušao unutra, a nepoznati lift-boy ga je upitao: - Treći kat, gospodine? - Pogledavajući na sat brzo mu je kimnuo, misleći samo na to da brže dođe gore. Uskoro su se vrata otvorila i on je potrčao van, te kao ukopan stao pet metara ispred vrata stana. Upravo mu je došlo do mozga…kako je taj nepoznati lift-boy, kojeg je prvi put vidio, znao kat na kojem stanuje? Brzo je izvadio pištolj, ali dok se okretao, strelica za uspavljivanje mu se zabije u vrat. Iščupao ju je i podigao pištolj ciljajući dvije mutne prilike koje su mu se približavale. Pokušao je opaliti, ali ruka više nije slušala. Pao je prvo na koljena, te u zadnjem pokušaju da se odupre omamljivanju, podigne glavu. Tada nastupi mrak. |
14.09.2007., petak
...lorena...
|
........ "Gomilica krzna na putu se smrzla brižno pazim da ju ne pregazim" |
11.09.2007., utorak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 3. poglavlje
|
Na monitoru se pojavi izbrazdano lice postarijeg čovjeka, zalizane sijede kose. Dio glave od nosa prema gore bio je nevidljiv, u nekakvoj sjeni. No zato se na usnama jasno vidio titrajući podrugljivi smiješak. - Čisto kao i svaki put, Christopere… - - Znate da ne volim kad me tako zovete. – odvrati James hladno, iako je pritom jedva primjetno trznuo usnicom. - No, nemojte se ljutiti – započe pomirljivo starac – posebno kad ste upravo postali još teži za lijepu svoticu. - Novac ne kupuje sve, i vi to znate. - reče Dowell. - Ali ipak imate svoju cijenu. – uzvrati starac. - U redu, sljedeći put želim tonu Mars čokoladica iskrcanih ispred zgrade – sarkastično pripomene Dowell. - Mislim da sljedećih nekoliko dana nećemo trebati vaše usluge. Ali ostanite dostupni. – skrene s teme starac. - U redu. – reče James i prekine videovezu. Zatim se obrati računalu: - Del, jesi li uspio uhvatiti signal? – - Jesam, gospodine. Ispisujem adresu. – Uskoro se na monitoru ispišu dva tekstualna retka, popraćena trodimenzionalnom slikom visokog nebodera koji se poput igle sužavao prema vrhu. Taj sami vrh nebodera bio je istaknut crvenom bojom, očito označavajući traženu adresu. James se ponovno osmjehne, pa reče: - Del, prebaci sav novac s primarnog računa na onaj švicarski račun, pohranjen u memoriji - Nakon nekoliko sekundi, oglasi se računalo: - Transakcija obavljena. - - U redu. Sad obriši sve podatke i ugasi sustav – reče Dowell i krene prema lijevim vratima, koja su vodila u prostoriju ispunjenom samo jednim golemim krevetom. Tu večer je nemirno spavao, ali nimalo zbog počinjenog ubojstva – na njega je već bio zaboravio. Mučila ga je njegova podsvijest, odnosno sjećanja davno potisnuta u nju… Lindsay. Ne, predugo se borio da je izbaci, ne opet… * * * Ujutro ga je probudilo mutno sunčevo svjetlo koje je oskudno ulazilo kroz prozor, jer se vani bila digla gusta magla. Ostao je ležati otvorenih očiju još nekoliko minuta gledajući strop, a onda se ustao, obukao, zadržao se na kratko u kupaonici, pa izišao na ulicu u tu neprozirnu, vlažnu i hladnu zračnu masu. No i sa zatvorenim očima je znao put do kafića u kojem je bio redoviti gost svakog jutra zadnjih pet godina. Ulazeći, primijetio je da je kafić pust, ali to ga nije nimalo zasmetalo. Sjeo je, dok mu se približavala konobarica duge crne kose i istovjetnih tamnih očiju. Osmjehnula mu se: - Kao i svaki put, Jamese? - - Da, naravno – odvrati uzvraćajući osmjeh – i molim te, pojačaj malo TV. Bila je sasvim zgodna i bilo je sigurno da redovito privlači muške poglede; no James je samo bezizražajno gledao u TV ne svraćajući uopće pogleda na nju. Uskoro se vratila za šank, uzimajući daljinski upravljač u ruke i usmjerujući ga prema televizoru na zidu. Na programu je bio muškarac, kojemu je netko držao mikrofon ispred usta, i govorio je opreznim, službenim tonom: - …profesionalno odrađeno, sa jednim hicem u glavu, drugim u srce i trećim u desno plućno krilo. Usporedit ćemo ovo s nekim od prijašnjih slučajeva, ali… - James je zadovoljno ispio dug gutljaj iz svoje šalice, dok je konobarica komentirala: - Stalno povlače to jučerašnje ubojstvo po vijestima. Kao da nemaju drugih novosti - Dowell je samo neodlučno kimnuo slegnuvši ramenima, ispio do kraja čaj, te ostavio novčanicu na stolu i izišao van. Još malo se uvukao u svoj crni kaput, iako mu nije previše koristilo: hladnoćom popraćena magla je prodirala do kosti. |
07.09.2007., petak
|
" Lorena-Svib....."...." Na komadić leda iskrica pala i gle nestadoše oboje Poteče...voda.... |
|
"Kao listovi pokidani " Lorena-Svib " Kao listovi bez reda pokidani iz knjige mojih snova nepovezane pustih iz ruke tajne moje nepročitane ...stoje Ti ..strpljivo skupljao si jedan po jedan a čitao nisi.... |
(H@cker) Ubojiti smiješak, 2. poglavlje
|
- Konačno! – usklikne Max i užurbano se ustane iz stolice te krene prema liftu, još gledajući Jamesa kako prilazi za vrećicom u rukama, a koja je odzvanjala od mirisa svježih peciva sa čokoladom. Srdačno se nasmiješivši kolegi koji se preznojio i od same pomisli na skorašnji obrok, Dowell je sjeo i počeo kupiti svoje stvari sa stola. Iako ima još (minimalno, mislio je u sebi) dvadeset minuta prije nego se Max vrati i ustanovi da je nestao, on već mora biti podalje. Za svaki slučaj. Jer rizik mu se sad zbilja nije isplatio, a nije da ga nije volio. I dok je motor BMW-a besprijekorno i sa karakterističnim tihim brujanjem radio svoj posao na pomalo praznoj cesti, nekoliko kilometara dalje jedan podeblji čovjek upravo je svjedočio iznenadnom i u pismu ostavljenom otkazu na praznom stolu sad već bivšeg kolege. James je ubrzao, ostavljajući uži centar grada iza leđa i približavajući se dobro poznatom kompleksu novo izgrađenih stambenih zgrada. Uskoro je parkirao blizu jedne, te ruku zauzetih stvarima koje je pokupio sa stola, ušao kroz ulazna klizna vrata. Nije nikud skretao, već je samo nastavio ravno, prema srebrnim vratima lifta koja su se polagano otvarala. U liftu je već netko bio: čovjek srednjih godina u plavo-sivoj uniformi i dobroćudnim izrazom lica. - Treći kat, gospodine Dowell? – priupita ga dok se približio. - Molio bih, Roy. – odvrati James sa smiješkom i pričeka desetak sekundi, koliko je bilo potrebno da se lift uspne na treći kat i otvori vratnice. Ne pogledavši više čovjeka u dizalu, James iziđe, skrene lijevo i zaputi se prema dobro mu poznatim vratima na kraju hodnika. Sad se mogao lagano opustiti, nije morao biti više na oprezu, jer je tu bio na sigurnom. Provukao je karticu kroz čitač postavljen na bravi i uz lagani „klik“ otvorio vrata te zakoračio u stan. Stvari je ostavio na stoliću u kutu pored vrata, i prišao malom zidnom zaslonu na kojem je nakon nekoliko trenutaka odabrao opciju „Uključi središnji računalni sustav“. Čekao je nekoliko trenutaka, a zatim mu se iz zvučnika postavljenih na stropu u obratilo računalo: - Glasovna identifikacija! - - James je, Del. - odvrati Dowell. Nakon nekoliko trenutaka, računalo progovori. - Autentičnost potvrđena. Dobro došli, Christoper James Dowell! - Hvala... – odvrati James i produži u sljedeću plavo obojanu prostoriju. Jedan cijeli zid prekrivao je monitor, koji je zasad bio ugašen. Iz te središnje prostorije stana vodila su dvoja vrata, ne uključujući ona kroz koja je došao. Na sredini sobe je stajao stol sa komandnom pločom i velikim kožnim stolcem s naslonom. Na stol je James odložio par manjih uređaja iz džepa, te pritisnuo nekoliko tipki na ploči, upalivši monitor. - Današnje vijesti molim, Del! – obratio se ubrzo računalu, i krenuo prema vratima desno od stola. Računalo ga je nijemo poslušalo, ispunjavajući pritom monitor vijestima i sortirajući ih prema vrsti. Ušao je u tu drugu prostoriju, kojoj se nisu vidjeli zidovi, već samo neke metalne konstrukcije koje su ličile na ormare. Dowell je opet progovorio: - Del, otvori sef broj 3! - Uskoro su vrata jednog sefa kliznula u stranu, otkrivajući u svom prostoru desetak pištolja s pripadajućim okvirima. No, sef je imao i praznih mjesta. James izvadi pištolj ispod sakoa, izvadi šaržer te izbaci metak zaostao u cijevi. Zatim ga položi u utor u sefu i reče: - Del, zatvori trojku! - Vratio se u prostoriju s monitorom, sjedajući u fotelju i proučavajući vijesti. Ubrzo je pronašao ono što je tražio: - Del, uvećaj vijesti broj 47! - Uskoro je monitor ispunila jedna novinarka s mikrofonom u ruci, i komešanjem maglovitih ljudi iza sebe. Zvučala je vrlo nervozno i zabrinuto: - Upravo se javljam sa poprišta ubojstva koje se dogodilo prije nepunih sat vremena! Neslužbeno doznajemo da je mladić ubijen s tri precizna hica u glavu i prsa, iz pištolja zasad nepoznatog kalibra, a policijski istražitelji ne daju nikakve izjave za javnost. Inače, ovo mirno naselje ne pamti kad je prije… - U tom trenutku Dowell ugasi monitor pritiskom na tipku. Nekako se mračno osmjehivao i na licu mu se mogao primijetiti samozadovoljan izraz. Nekoliko trenutaka potom, opet je imao bezizražajan izraz lica i kao da je bio utonuo u duboka razmišljanja. Odatle ga trgne računalo: - Poziv sa sigurne linije! – - Prespoji, Del. – reče James nimalo iznenađeno. |
03.09.2007., ponedjeljak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 1. poglavlje
|
Kažu da prije smrti vidite neko bijelo svijetlo, kao na kraju tunela. Neki nemaju tu sreću: vide samo jedan osmijeh. Popraćen razgovorima i žamorom ljudi oko sebe, popunjavao je neki službeni formular na računalu. Na stolu umjereno natrpanom papirima i koječim drugim kočio mu se natpis „C. J. Dowell“. Izgledao je potpuno opušteno, što se ne bi moglo reći za ostatak ljudi koji su sjedili na okolnim stolovima. Dowell je pogledao na sat i dobacio kolegi za susjednim stolom: - Ja odoh na pauzu za ručak, već mi blješte ova slova na monitoru… - bila je to laž, ali već je bio istreniran: na njemu se nije moglo primijetiti. - No Jamese, molim te što kraće, i ja sam već gladan! – odvrati podeblji susjed Max ništa ne sumnjajući i nastavi buljiti u svoj monitor. - Pola sata Max, samo pola sata - sa smiješkom odvrati Dowell i laganim korakom se uputi prema liftu na kraju prostorije. Lift je bio krcat, što ga nije začudilo, pošto su svi oni ovisnici o ušećerenim krafnama jurili da ugrabe nekoliko svježih oko podneva. James Dowell pozdravi nekoliko poznanika s kata iznad, pa se s njima nastavi spuštati u prostrano, ali napučeno predvorje. No izdvojio se iz rijeke onih koji su hitali prema zalogajnicama i pekarama, te produžio prema obližnjem parkiralištu gdje je očekivano ugledao svoj BMW Z8. Nakon nekoliko minuta vožnje kroz gradsku vrevu, parkirao je pokraj neke prodavaonice alata i propješačio nekoliko stotina metara po širokom i uređenom nogostupu. Tad naglo zastane, osvrne se pomno i neupadljivo oko sebe, te zakorači u dvorište kuće pred kojom je stao. Stojeći na izlizanom otiraču, pokucao je s tri odmjerena udarca na vrata i pričekao. Začulo se naglo utišavanje glazbe, potom ubrzani koraci, otključavanje brave, i uskoro se na dovratku pojavi mladić smećkaste duže kose i krhke građe. Oči su mu odavale iznenađenje gledajući Jamesovu priliku na vratima. Dowell se osmjehne i upita: - Mark Tudson? - - Da, ja sam. Izvolite gospodine…? – reče mladić uzvraćajući osmjeh. Umjesto odgovora, svejednako se smiješeći, James podigne pištolj i tri puta pritisne okidač. Nije se čulo ništa do tri sasvim tiha hica, i tup udarac beživotnog tijela o tlo. Ne osvrćući se više, spremi pištolj u futrolu pod ramenom i krene istim putem prema automobilu. U elegantnom crnom odijelu, koračao je polako i pjevušio nešto za sebe. Ništa na njemu nije ostavljalo dojam kako je prije pola minute posijao smrt. |
0