Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

petak, 16.04.2021.

Kako nahraniti M.?

Još jedan tekst moje mame kao odgovor na niže postavljenu temu problema s prehranom. Kako je to biti majka vječito pothranjenom djetetu - slijedi naniže...

Na post o mačku, morala sam reagirati – izazvalo me!
No, ovaj put sam pozvana ispričati priču iz svoga kuta, ali sam se uhvatila da odgađam, ne da mi se, ne stignem … a zapravo se ne želim sjećati, a kamoli o tome pisati. Tko se uopće želi podsjećati na traumu i stres, a upravo takvi su bili moji pokušaji da nahranim vlastito dijete. Radije bih bila ponovno dvanaest sati rađala i prolazila kroz strašne mastitise nego se svakodnevno, po nekoliko puta suočavala s čvrsto zatvorenim ustima i uplakanim očima.
Rođena je malena, kao da je i u trbuhu odbijala hranu. Nije imala snage izvući mlijeko iz mojih grudi pa sam se izdajala do iznemoglosti i svaka dva sata ju njime hranila. Naravno da je bilo nemoguće izdržati dulje od par mjeseci, barem meni koja sam se borila sa upalama dojki, praćenim opasno visokim temperaturama. Odustala sam, razočarana u sebe, razočarana u nju dok su me bližnji i brižni prozivali i uvjeravali da trebam biti ustrajna, uporna, izdržljiva … i sve to uz dijete koje baš i ne spava. O drugim obvezama mlade supruge i majke ne treba niti govoriti jer ovo nije priča o meni. Pametnom dosta.
Ništa bolje nije prihvatila ni zamjensko mlijeko, ni kašice, ni kruću hranu … jela je jako malo i jako sporo, tako da mi se ponekad činilo da je cijeli dan zapravo jedan duuuugi obrok. Bilo nam je toliko teško da smo muž i ja, oko toga čiji je red za hranjenje, vodili ozbiljne pregovore. Na kraju bismo je hranili oboje – jedno joj je pokušalo ugurati žlicu hrane u usta, a drugo je izvodilo igrokaz, samo da odvratimo pažnju od mrske joj radnje. Diplomirali smo na igrokazima, a bome i na dekoriranju tanjura hranom. Koliko puta su samo djeca iz susjedstva bila nahranjena, ne bi li naše dijete barem nešto pojelo u društvu. Obično bi pojeli i njezino. A ja sam ih oduševljeno gledala, Bože kako samo normalno jedu, i rastu, i rumene se … i bila sve očajnija.
U isto vrijeme je trajala i „faza čekanja“ – bude ona jela kad prohoda, ma dok krene u vrtić sigurno, u školi će hranu shvatiti ozbiljnije, pubertet će joj otvoriti apetit … i tako unedogled, do dan-danas. Najsitnija u rodilištu, najsitnija u vrtiću, najsitnija u školi, najsitnija na faksu, najsitnija na poslu – hranite li vi to vaše dijete ili joj sve pojedete (mi smo debeli), bezbroj puta smo kroz šalu upitani. I što reći ljudima?! Da idu u vražju mater …
S vremena na vrijeme bismo posustajali i bili sigurni da dijete ima neki problem kojega nismo prepoznali; fizički, psihički … nismo znali. Tada bismo bjesomučno obilazili liječnike, sve dok nam jedan u Klaićevoj nije rekao da od zdravoga pravimo bolesno dijete, da moramo prihvatiti da je ona naprosto takva i da dok je zdrava ne dramimo. Ali to dijete ne jede, iako je zdravo kako će i do kada tako ostati – upomoć! Nikad nitko zapravo nije čuo što govorimo i s čim se borimo! Izmrcvareni s vječnim pitanjem – kako nahraniti M.? - nikada nismo došli do odgovora, nikad doskočili njezinom otporu, nikad pronašli način da joj omilimo hranu …
Danas sama sa sobom vodi iste bitke koje smo zajedno gubili. Zasigurno još i teže jer sada valja planirati obroke, kupiti namirnice, pripremiti jelo. Ma i da naruči restoransku hranu upitne kvalitete – nema veze, mater i ćaća zadovoljni jer mala je ipak nešto pojela.





16.04.2021. u 14:03 • 8 KomentaraPrint#^

utorak, 16.03.2021.

Poremećaj prehrane - „come on skinny love“

Večeras pišem o nešto ozbiljnijoj temi, poremećaju prehrane. No neću joj pristupiti nimalo udžbenički, teoretski jer moj se poremećaj prehrane još nije ukoričio niti u jednu knjigu, niti u jednu liječničku jasnu dijagnozu.
Imam 163 cm i trenutno se vrtim oko 43 kilograma. Oduvijek sam mršava. Oduvijek pothranjena, slaba, blijeda, hladna, s niskim tlakom. Od prije malo više od deset godine s konstantnim bolovima negdje u probavnom putu, toj autocesti gdje su nesreće konstantne, ali hvala Bogu još uvijek bez smrtnih ishoda.
Rodila sam se sitna, i od samog početka pokazivala sam nezainteresiranost za hranu. Sisati nisam htjela, mama i tata su se brinuli jer nisu mogli nahraniti vlastito dijete. Kad su me počeli hraniti kašicama, na glavu su stavljali kutije, a onda ih micali s lica i kreveljili se kako bih se ja nasmijala, a oni mi gurnuli žlicu kašice u usta. Do dana današnjeg, da uz sebe nemam dečka koji kuha, ja bih jela minimalno, tek toliko da utažim glad koja bi me prije toga satima mučila.
Da razjasnimo – nemam anoreksiju niti bulimiju. Potpuno sam svjesna da sam mršava, smetaju mi moja ispala rebra, kralježnica i ključne kosti, smeta mi što imam upalo lice i nemam nikakve grudi, no ne smeta mi toliko da se „trgnem“. Kada bih mogla ovog trena dobiti 10 kila, stisnula bih zeleno dugme potvrde. Međutim, kako se tih 10 kila mora dobiti nikako drukčije nego kroz vježbu i hranu, tu stajem, tu se zapravo povlačim i dižem ruke.
Moj osjećaj prema hrani je uglavnom indiferentan. Nemam apetit, nisam sladokusac i ne privlači me miris niti okus hrane. Hrana - razmišljanje o njoj, njena kupovina, a posebno njeno spravljanje stvaraju u meni neki otpor. Meni je jesti DOSADNO. To je ključna stvar. Ja se naživciram kada postanem gladna i kada svoje vrijeme trebam „gubiti“ na obrok. Bit ću prvi potpisnik kada se na tržištu pojave tablete koje nose svojih dnevnih 2000 kalorija, zajedno sa svim vitaminima i mineralima i kada ću iz kuće na ulicu, uz svečani zvuk nekog puhačkog glazbala, moći izbaciti frižider. Ovaj osjećaj je začarani krug; moj otpor prema hrani u meni budi jad, a taj jad još veći inat i nezainteresiranost. Više mi se ne da, više kao da nemam snage u sebi tražiti malo volje da počnem planski jesti, vježbati i napokon dobivati kile.
Na sve to, s vremenom su se počeli pojavljivati i bolovi u želudcu, pa u crijevima i danas se tu ima još štošta dodati, no doktori nemaju ideju, pa samo nabrajaju: psihosomatika, malnutracija, osjetljivost crijeva... Rješenje svega toga je prvenstveno pratiti svoje tijelo i prilagođavati prehranu zahtjevima vlastitog organizma. Kada osobi koja o hrani previše ne misli, a kamoli priča ili o njoj istražuje, kažete da se pozabavi jelovnikom, dobit ćete...pa...nećete dobiti ništa. Uglavnom samo kukanje kako joj i dalje nije dobro.
Hvala dragome Bogu, u svemu ovome ja radim i po 14h dnevno, dobar sam radnik i student, a zdravija sam i od uhranjenih i od uvježbanih. Kad sam zadnji put imala temperaturu ne znam, kad sam zadnji put ostala slomljena ležati u krevetu pod gripom, nemam pojma, guram i živim s tih svojih jedva prikupljenih 43 zapravo vrlo dobro. Ipak, svjesna sam da svaka moja stanica žudi za energijom, žudi za tim još jednim obrokom, tim još jednim zalogajem pa se nadam da će se s vremenom i u mojoj glavi nešto dogoditi da pobijedim u ovoj bitci svih bitaka.
Hoćemo li hrana i ja postati prijatelji? Hoće li mi tanjur napokon ostajati prazan? Hoće li mi ikada dječji meni postati premalo? Hoće li mi ikada itko reći: „Pa ti si se malo popravila!“ Tko zna...možda da se ja ipak nastavim nadati kalorijskim tabletama :D

Zdravo,
Rica

16.03.2021. u 23:14 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.03.2021.

Ona će meni da je to njezin mačak …

Na posljednji post o obiteljskom mačku Mačetu, mama je odgovorila svojim viđenjem na situaciju.

"Čitam i ne vjerujem.

Piše mala kako ima mačka starog tri i pol godine, kako je uopće završio kod nas i što je sve s njim prošla, a što će još proći ne zna se jer, fala bogu mačka ima devet života.

Inače, mala je moja starija kćer koja je samo po konstituciji mala, po svemu drugome je upravo toliko koliko ima, a bome ima. Da je od majčinstva i na mene, imala bih ja već unuče u maloj školi. Ali nije.
Pomalo … za sada ima spremna imena za potomke (a kakva su bolje da ih nema).

Ona dakle, ta moja mala - starija ima mačka tj. misli da ima mačka, a zapravo ja imam mačka.
Ima ona i mlađu sestru iliti ja mlađu kćer koja bi ponekad trebala nahraniti tog mačka, iščešljati mu dlaku ili očistiti pijesak. Ponekad se i sjeti. Ponekad ga se sjeti i naš Pater familias. Shvaćate poantu?!

Lijepo molim gdje je mačak, dok je ona, prvospomenuta koja stavlja pravo na njega, po Osjecima, Zagrebima i Rijekama?!
Ta prvospomenuta savjest smiruje time što „plaća alimentaciju“ za njega, ako ne zaboravi. Ali mu onda brže-bolje kupi jastuk, igračku ili vrhunsku hranu i savjest opet mirna. Jer ona ima mačka … i što je sve s njime samo prošla, cccccc.

Ovako je to bilo …
,ajde, nahranit ćemo i napojiti to slijepo siroče, odvesti vetu da ga pregleda i da mu terapiju. Čim ojača i dođe k sebi ide na udomljavanje, nema rasprave. Nikakvo davanje imena (zato je i dan-danas Mače), nikakvo vezivanje za tog malog štakora (fakat je izgledao i gore od tog kanalizacijskog prljavca).
Dan po dan, mjesec po mjesec i mali sve draži i slađi - oči se otvorile, dlaka se očistila, trbuščić se zaokružio, nožice ojačale, njuškica ružičasta… Naučio gdje se jede i pije, gdje se piški i kaki, gdje se spava, po čemu se smije penjati, s čim se smije igrati. Pa kad smo ga već tako lijepo odgojili nek' ostane, šteta ga je. Samo ćemo ga kastrirati, kažu bit će zdraviji i neće odlutati za „suknjom“.

Onda nas je skužio, volimo ga – vrijeme je da od nas napravi sluge.
Sad spava gdje ga je volja, uvijek na drugom neprimjerenom mjestu. Neće jesti svoju hranu ako sa našeg stola miriše bolje. Voda se pije najradije iz tuša, a onda se capka po čistim podovima. Nužda se vrši isključivo na dvorištu koje god doba dana / noći bilo (što i nije loše, priznajem). Otvori mu vrata stoput dnevno jer se ide igrati, ili odmjeravati snagu s drugim mačorima, ili samo landrati po stubištu pa ako mu se svidi i zaviriti u tuđi stan. On će se maziti kad je njega volja, onda moraš, oš – neš - unosi ti se u lice i uvlači pod dlan. Ali dirne li se u gospodina kad se njemu neće, ne ginu ti zubi i kandže – kadar te je unakaziti kao najgoreg neprijatelja. Čisto da te podsjeti 'ko je tu gazda – mačak, a ne Medved.

Zaboravio je on, a čini mi se i ona moja mala – starija, tko ga doktoru vozi kad ošine s trećeg kata i odmah na balkon postavlja zaštitnu mrežu; tko mu rane previja jer je mimoza i koža mu ne podnosi vakcine, ampule, injekcije; tko ga danima traži i spašava jer ga susjedi zaključaše na vrelom tavanu; tko ga dehidriranog vozi na infuzije; tko ga sa sobom vodi na put makar se zamjerio s domaćinima; tko mu je našao najbolju tetu-čuvalicu da se ne zamjera domaćinima (…)

Dobro, priznajem … ako baš ne odradim sve ja, onda zasigurno o svemu tome vodim računa i ustrajem da se stvari riješe. Na postavljanje mačjih vratašaca na ulazu u zgradu čekala sam više od godine dana no tek su postavljena kada je s trećeg kata svako malo počeo silaziti moj suprug, da gospodinu mačku otvori vrata.
Moj muž ima zlatne ruke, pogotovo kad mu dosadi koristiti noge.

Ona će meni da je to njezin mačak …"

Hvala mami na postu!
Rica.





14.03.2021. u 16:02 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 09.03.2021.

Mačiću moj, problem je tvoj što si mi tako sladak

Ljeto, prije tri i pol godine, jedno u kojem sam krhko odlučila da ću se baviti napornijom fizičkim aktivnošću nego inače, donijelo mi je u život moje najdraže i najmilije pile, kako ga ja iz milja zovem. Vraćajući se tog 19.7. (hvala sestri što brižljivo zapisuje važne datume), dakle s te naporne fizičke aktivnosti, pred kotačima bicikla vidjela sam nešto malo i šugavo. Zaustavila sam se, bacila bicikl na travnjak pored asfalta i u ruke uzela valjda najbolesnije, najmršavije i najžilavije malo biće koje sam ikad srela, crno-bijelo klupko za kojeg ne znam što ga je više moglo držati na životu. Bilo je to muško mače, ofucano, dlaka mu je bila puna jajašaca od buha, oči slijepljene krmeljima, mršavo i jadno. Nisam znala što da radim – prvo sam ga maknula s ceste i da ću krenuti, kad se mali, valjda sluhom i njuhom, ponovno, bockavim hodom približio kotačima. Kad sam čučnula, mali se popeo na moje stopalo. Hajde, neće smetati ako mu dam mlijeka i nahranim ga za večeras. Čisto da mi se savjest smiri. Strpala sam ga u torbu i odvela u svoje naselje.
Pozvonila sam na interfon i rekla sestri da se, bez ikakva objašnjavanja mami i tati (koji su, sad vidim ne toliko strogo, bili protiv životinja u stanu), spusti sa zdjelom mlijeka i nekom šunkicom ili salamom, ovisno o tome što nađe u frižideru. Međutim, mama i tata su odmah saznali da sam pred zgradu dovukla mačku, pa su me pozvali gore da ju vide. Bili su zatečeni. To uopće nije bilo slatko malo mače, već ružna i jadna hrpa dlaka. Nahranili smo ga, donijeli pijesak s obližnjeg dječjeg igrališta te ga stavili u poklopac od kutije cipela kao improviziran mačji nužnik, i pustili mačića da odspava u stanu. Pokušali smo mu očistiti oči, no one su bile pod jakom infekcijom i nismo ih mogli odlijepiti. Sutra dan smo ga odmah odnijeli veterinaru. Dogovor je bio da ćemo ga izliječiti, a onda udomiti.
Uz pomoć antibiotika, kapljicama za oči, krvnim serumima koji trebaju pomoći pri zacjeljivanju rožnice, uz dobru hranu, mlijeko za mace i puno ljubavi, mali je uskoro bio skroz slatka okrugla buhtla. Ta nas je buhtla još koji put koštala živaca i suza – na primjer kad je pao s trećeg kata zgrade. Moj tata je samo zamotan u kućnu haljinu, direktno iz kupaone, otrčao dolje po njega. Kroz nos mu je išla krv, područje njuške je nateklo, nije se mogao kretati. Slomljen kuk, trauma pluća. Sljedećih 24 sata presudna za preživljavanje. Mačka ima 9 života, zašto smo se uopće brinuli. Stavljena je mreža, a on se potpuno oporavio i uspješno trči, penje se, skače i hoda. Jednom je prilikom odlučio štrajkat glađu i žeđu. Završio je na infuziji. Nije pronađen uzrok tome, osim mogućeg inaćenja za samo njemu znane razloge. Kada je jedan Uskrs padao s nogu od temperature, plakala sam od straha da je otrovan. Plakala sam i kod veterinara bez obzira što mi je govorio da je sve u redu i da samo ima visoku temperaturu. Plakala sam i kad smo došli doma jer je strah od smrti mojeg pileta bila prevelika. I taman kad sam prestala plakati i otišla za Zagreb, mama i tata su me nazvali da mi kažu da mogu nastavit plakat jer je gospodin istrgao tkivo na vratu i da to krvari i gnoji se. Dobro je, samo je alergičan na injekcije i od sada prima samo tablete. Zadnja njegova tragedija je bila kad ga dva dana nije bilo doma. Kao kastriran, poluslijep i jako plašljiv mačak, čisto sam sumnjala da je zbrisao. Mislila sam da leži negdje mrtav jer ga je susjed upucao lovačkom puškom dok je lovio njegove guske. Na kraju, priča jest bila vezana za susjeda, ali nije ga upucao, već ga je slučajno zaključao na vreli tavan u sred ljeta bez vode i hrane. Čuli smo ga kako mijauče s petog kata i doveli doma. Nije izlazio par dana van.
Inače mali je poluulična mačka i mnogo vremena provodi vani. Već je tri godine u ratu s Fredijem, mačkom s kata ispod nas. Naime, kao veliki teritorijalci konstantno se bore za prevlast u zgradi i ispred nje. Tuku se i čepušaju do iznemoglosti. Katkad bitku dobije Fred, a katkad Mače. Rat neće dobiti ni jedan jer su starošću, snagom i zdravljem gotovo isti. I glupošću.
Od kad je Mače počelo intenzivno rasti, intenzivirala se i njegova ćudljivost. Ne voli se maziti, ne voli se nositi, neće ležati kraj nas niti presti. Grize i grebe – agresivno, ljuto, iznenada. Tek ponekad pokazuje slabe znakove ljubavi, kada te lagano ugrize za vrh nosa ili obraz da te probudi ili se malo trlja o nogu, ali to je više zbog ljubavi prema hrani. Zbilja je nikakav ljubimac – najbolji je kad ga se ne gleda niti ne dira. Da mu služiš: otvori vrata stana da ode u šetnju i da se vrati; daj jesti, po mogućnosti ono što je na stolu, a ne u njegovoj zdjelici; pusti ga da spava gdje god on hoće – uglavnom na dasci za peglanje sa složenim čistim rubljem ili na svježe presvučenim krevetima. No, nekako smo svi osjetljivi na svoje ljubimce. Znamo da, čak i mačke, nemaju u sebi zločestoću koju omražavamo već neku vrstu nestašnosti koja je takva da se njome svojevrsno i ponosiš kad o njoj pričaš. Koliko sam puta željela da priča o mom nemogućem Mačetu bude pobjednica u pričama o najgorim mačkama. Ima tu neke draži.
I ako to moje Mače ne može biti pobjednik niti u bezobrazluku, a još manje u dražesnosti; u ljepoti dlake, a još manje u ljepoti očiju; on je biće koje u meni budi najmekše emocije i stoga kakav god da je, neka je!


09.03.2021. u 15:16 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 22.01.2021.

Sve moje beštije (kada dečko bira ime posta)

Volim životinje. Zapravo teško mi je i zamisliti osobu koja NE VOLI životinje – one su doista najdivniji Božji događaj na planeti. Jedine životinje koje me unervoze su one s žalcima. Mrske su mi i bubamare od kad su se nakotile iza karniše iznad mog kreveta. Gomila gmizavih i letećih crvenih točkica mi je baš nekako gadljivo. Osim toga, jednom mi je sestra rekla da ju je ugrizla bubamara, a mislim da je ugrizla i mene, i od tada sam njihov neprijatelj (ne ubijam ih, samo se namrštim na njihovu pojavu).
Kada mi je bilo četiri, pet godina, dobila sam od strica papagaja Kikija (bio je nimfa, ako se ne varam). Kiki je bio LUUUD. Prvo, moj dojam iz perspektive malog djeteta je da je vrlo brzo rastao. Kreštao je, letio po kavezu time rasipajući perje po boravku, a kada bi ga pustili nije se htio vratiti nego je tata uzimao kavez u ruke i trčao za Kikijem po stanu. Kiki je zato uvijek birao najviše točke na kojima bi se ugnijezdio i time prkosio nama koji smo ga htjeli opet zatočiti. Ubrzo sam razvila alergiju na perje i više ga nismo mogli zadržati. Išao je, što me tješilo, u ruke obiteljskim prijateljima koji su imali ženku njegove vrste pa im je sigurno bilo ljepše i zabavnije u dvoje. Zadnje što znam da je mačka srušila kavez i zadavila ženku dok se Kiki izvukao. Je li još živ ili ne, ne znam, ne zato što me nije zanimalo nego smo sve manje bili u kontaktu s tom obitelji pa sam s njima nekako izgubila i Kikija.
Kao poklon za prolaz prvog razreda s čistom peticom, ponosni roditelji kupili su mi sijamskog mačića. Tada moj najgledaniji, a danas najdraži crtani, bili su Pokemoni pa je bilo sasvim očekivano mačka nazvati Mjaut (a i ličio mu je, sa svojom svijetlom dlakom i plavim očima… i zločestoćom). Mjaut je konstantno radio piz…gluposti. Uvlačio se u mašineriju parkiranih automobila pa je znao dolaziti kući s crnim, masnim i smrdljivim mrljama (tada ga je mama ostavljala pred stanom vičući na njega –kao dijete ga je stavljala u kaznu, a bojala se i za tepihe i plahte). Kao mali, na moru, konstanto je šetao između dvije sobe koje su imale prozor jedna do druge i koje su bile povezane francuskim balkonom (što je u nama budilo strašan grč jer je hodao po uskoj, obloj i klizavoj cijevi, osim toga bila je to druga soba! Znam da bi bilo smiješnije da su u toj sobi bili neki strani ljudi koji su uz to mačkomrsci…no soba je bila bratićeva pa smo ga puštali da izvodi cirkuske akrobacije). To isto ljeto, gospodin Mjaut se sav polijepio na lijepilo za miševe, morali smo ga prati razrjeđivačem da ga odlijepimo, a zatim predugo tuširati pa nam je veterinar rekao da je mačić mali i da je doživio šok, da je slijedećih par sati krucijalno za preživljavanje. I sami uplašeni za njegov život, umotali smo ga u dekicu poput bebe i tješili. Divljak je preživio. Onda je taj isti divljak nešto kasnije, u podrumu zgrade do, nanjušio miša te se provukao kroz podrumski prozor u razini tla, skočio unutra i porazbijao zimnicu stare susjede. Bio je sav od paradajz soka – naravno, mama ga opet nije puštala u stan, dok se ne očisti. Ima još! Kada smo drugi put išli na more, da ne ponovimo prošlo iskustvo, ostavili smo ga kod strine u kući na selu, širokog dvorišta i s nizom drugih mačaka. Tjedan dana poslije dobili smo poziv da Mjaut ne jede, da je dobio krmelje po očima i da se totalno se osušio. Kad smo se vratili, Mjaut je odmah pojeo dvije mamine šake pune hrane, nije se mogao nauživati naših krila – na djelu smo vidjeli kako životinja reagira na ostavljanje i vraćanje svojih vlasnika. Sjećam se kako nije mogao podnijeti da sam spava, skakao je na brave, uvlačio se krevet i spavao sklupčan uz naše glave, a jednom mi je priliko legao direktno na facu, stavivši guzicu kraj mog nosa. Kad smo ga ljeti pokušali naučiti na spavanje na balkonu, derao se toliko da nam je bilo neugodno od susjeda pa smo brzo odustali. Jeo je sve i svašta – kestenje, lubenicu, a htio je probati i Nutellu pa tako, dok sam se u njoj sladila, skočio mi je na trbuh i prsa koristeći ih kao penjalicu do stola. Problem je bio što sam ja sjedila samo u gaćicama tako da mi je raskrvario cijeli trup. I niz je tu drugih, svakidašnjih malih ugodnih, toplih i onih nešto manje lijepih trenutaka, no morali smo se oprostiti s njima kada je mama ostala trudna. Bojala se da će takav posesivan i LUUUD mačak biti prijetnja bebi, pa smo ga dali u Pakrac jednoj obitelji. Iako je tamo imao divno dvorište i dobre vlasnike, kažu da je konstantno prelazio u tuđe, gdje je živjela djevojčica moje dobi. I vjerojatno kada se već uspio navići na novi život, u Pakracu se pojavila svinjska kuga, te su morali uspavati sve životinje u krugu nekoliko kilometara (možda nisu posve točni podaci, no takvo mi je objašnjenje ostalo u glavi). Tužno, što više reći.
Dugo nakon njega nismo imali ljubimca sve dok moja sestra dugogodišnjom upornošću nije dobila psa. Ja sam tada već bila na fakultetu i tog psa nisam doživljavala kao svog ljubimca. Moja mama, inače zbilja vrlo inteligentna žena, izabrala je vjerojatno najgoru pasminu za stan, BIGLA – a zašto baš njega? JER JE LIJEP! I onda je taj lijepi pas napravio razdor u obitelji. Kujica je bila nemoguća. Nitko od nas nije baš imao vremena za upornu i kontinuiranu dresuru. Trebalo je psa naučiti da obavlja nuždu vani, da ne grize sve što mu se nađe na putu, da nam se skače u tanjur čim nešto prigrizemo, da ne gura njušku i ne trga vrećicu čipsa dok na miru želim pogledati film. Ipak smo se na kraju odlučili za udomljavanje – pronašli smo obitelj koja je nudila sve potrebno za jednu takvu pasminu. Danas biglica Gita živi sa svojom sestrom Mašom, s velikim bernardincem kojem ne znam ime i s mačorom kojemu je najslađe da se popne na jednog od pasa i na njima drijema. Imaju veliko dvorište i šumu odmah iza kuće. Imaju i divne gazde i malu djevojčicu koja se s njima igra. Drago mi je da se lijepo udomila, ali što se mene tiče, bigl – NIKAD VIŠE!
A onda, ljeto prije tri godine, najružnije, najnapaćenije i najbolesnije slijepo stvorenje dotetura do kotača moga bicikla. To je već neka druga priča… do tada, lijep pozdrav.
RICA.

Kiki koji se jedva vidi :)



Mjaut


Gita

22.01.2021. u 18:41 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 06.01.2021.

Svi ti gradovi sad su u meni – 2.dio

GRAD VUKOVAR. Grad u kojem mi živi veliki dio obitelji – baka, tetka, bratići, nećake. Grad koji sam prvi put posjetila davne 1997. ili 1998. (tko će ga znati, bila sam mala). Ne sjećam se mnogo. Znam da sam sa sobom vukla malenog pandu, zadivljeno prvi put ugledala vodotoranj (kojeg sam nazvala sladoled jer je ličio na kornet s kuglom od čokolade i zastavicom na vrhu), i šetala uz Dunav. Grad je bio razrušen, ali mi je obitelj objasnila, onoliko koliko se četverogodišnjem djetetu može objasniti, zašto je tomu tako. Sjećam se da smo išli do bakine zgrade provjeriti živi li joj netko u stanu, što smo potvrdili već iz auta kad smo vidjeli nečiji tuđi veš na njezinom balkonu. Sjećam se da smo prespavali kod poznanika u zgradi koja je bila puna rupa od gelera i da me je to strašilo. No ja sam odrastala, Vukovar se oporavljao i danas je jedan od najljepših panonskih gradova. Pokazao je da je dostojan one snažne rijeke koja teče kroz njega, da je i on toliko snažan. Simbolika toga grada, ta upornost da se opstane unatoč svim nevoljama, danas je moj lajtmotiv, a nedavno sam dala napraviti i talisman (pogledajte sliku) koji me uvijek podsjeća na to da će doći ljepša i bolja vremena.

KVARNER. Na Kvarneru sam provodila svoja prva ljeta. Kako mi je obitelj bila u prognanstvu u Selcima, pa u Dramlju, pa u Crikvenici vrlo rano sam upoznala ova mjesta. Gotovo tromjesečna ljetovanja u Dramlju i danas čine jednu mi od najmilijih uspomena. U odmaralištu je bilo mnogo djece, ona su me čuvala i vukla za sobom gdje god su išli (vukli su mi i kosu jer su im „federi“ bili jako interesantni). Sjećam se kako sam u moru izgubila zlatni prsten (baka kaže da sam se „derala kao krava“) pa su momci išli roniti da ga nađu. Naći prstenčić s prsta malog djeteta među kamenim gromadama nemoguća je misija, ali njihova volja i upornost nevjerojatno su ganutljiva. S tetkom i bakom sam, nakon što s preselile u Crikvenicu (odmaralište nije bilo ni do koljena dramaljskom) često šetala do Selca. Nedavno sam opet bila tamo, pa me je onaj intenzivan miris crnogorice uz šetnicu tako silovito vratio u djetinjstvo).

DARDA. Na fakultetu sam plesala mađarski folklor (pradjed mi je Mađar) u selu jednu kolodvorsku stanicu udaljenu od Osijeka. Darda, ali i cijela Baranja davale su dojam kraja svijeta. Ne, ne na onakav ružan način – Bogu iza nogu – već je ta ravnica, i Sunce koje se predvečer utapalo u njoj, djelovala kao da je beskrajna i iza nje više ničega nema, možda samo bezdan. Darda noću bila je mračno i mirno selo, samo su se psi čuli i glasna violina iz naše mađarske kuće, mog tadašnjeg utočišta.

GRAD DARUVAR i NOVA GRADIŠKA. Moj prvi dečko bio je Daruvarčanin, a sadašnji rodom Gradiščanin. Tako sam dospjela i u te djelove Hrvatske gdje me, inače, vjerojatno ništa ne bi odvelo. Grad Daruvar jedan je od najljepših malih hrvatskih gradova. Sviđa mi se njegova urbanistička kultura, široko šetalište na trgu, veliki park i mnogo, mnogo zelenila. Zdrav je to grad, pun drveća i voda, okružen brdima i vinogradima, s rimskim temeljima i kapi češkog duha. Nova Gradiška, iako ne toliko blizu Daruvaru, s njim je vrlo slična jer mi je ostavila jednak dojam. Kada sam prvi put posjetila Gradišku, prokomentirala sam kako je grad jako lijepo organiziran, nekako je sve na svom mjestu, onako kako ja zamišljam da bi trebao biti gradski raspored. I Gradiška je zelena, uredna, čista. Pravo je slavonsko mjesto gdje kad šećeš ulicama, nešto udaljenim od centra, imaš onaj beskrajan širok šor, traktore i kuće „soba iza sobe“ s onim tako romantičnim trjemovima. Zavoljela sam je iz prvog posjeta!

OTOCI I OTOK MURTER. Kada sam bila mala mislila sam da kada dođeš na otok imaš drukčiji osjećaj nego na kopnu. Mislila sam da se otok ziba, kao brod. Prvi otok, a to sam bila toliko uzbuđena, posjetila sam sa svoji 9 i pol godina. Bio je to Pag. Doživljaj mi je bio strašan – sam kamen, upekao, vrućina koja isprava iz tla; zrikavci su bili veličine šake i uvlačili se u apartman; ovce koje samo iskoče na cestu i zakrče promet (dobro, to mi je bilo fantastično). Još mi se to ljeto sestra razboljela i cijelo vrijeme plakala pod temperaturom pa mi je cijeli dojam o Pagu splasnuo vrlo brzo. Voljela bih ga zato vrlo brzo posjetiti ponovno jer ću ga, sigurna sam, kao starija gledati sasvim drugim očima. Posjetila sam i otok Hvar te otok Krk. Hvara se slabo sjećam, bilo je to na malom maturalcu, a znate kako to ide kad vam pretrpaju raspored – sad ste u ovom, a već za par sati u drugom mjestu; još si uz to u pubertetu i uopće nije bitno gdje si niti što se oko tebe nalazi ( još uz to ako je i simpatija na istom maturalcu sav fokus je na njemu). No otok Kuk, kojeg sam godinama tako nazivala i vrlo se teško odvikla od toga da se ne zove tako, posjetila sam nekoliko puta, no ovaj zadnji bio je najdojmljiviji. Dečko i ja smo obišli mjesečev krajolik, gledali plave ovce koje piju iz lokve Diviške, uperivali prst u bjeloglave supove i virili kroz prozorčić jurandvorske crkve kako bi vidjeli repliku Bašćanske ploče – divan izlet!
I na kraju, ali ne manje važan, taj ponos i dika svih Murterina, najljepše mjesto na svijetu – otok Murter. Na Murter me doveo dečko. Ja tu ne smijem ništa reći, jer tu je „najlipše“. Najlipše more, najlipše plaže, najbolji hamburger, kava i pizza, tu su Kornati, tu je sveti Rok, tu su kosti starih Rimljana. Tu je i Raduč sa svojim strašnim tunelom. Iako je sad već prebojano, kada sam prvi put došla tamo s voljom da obiđem vojne tunele, i kad mi je dečko rekao za natpise poput „hell enter“, „death is near“ i „sotona je poražen“ toliko sam se uplašila da mi je i sad muka penjati se i biti im blizu. Na Murteru je, svakako, posebna klima. Mene je najviše oduševila Betina sa svojom divnom crkvom i uskim kamenim ulicama poput labirinta, sa svojom tradicijom brodogradnje i mostićima u centru. Oduševio me i murterski izvorni govor. Lijepo je kada navečer još uvijek možeš čuti klapu i deranje „šije, šete“ iz okolnih kafića. Kada te na ulici pitaju „a čigova si ti moala?“.

Do sljedećeg susreta,
zdravo!

Rica





06.01.2021. u 15:28 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 05.01.2021.

Svi ti gradovi sad su u meni

JERUME. Rođena sam Virovitičanka. Virovitica je relativno mali grad, no ima sve potrebno za normalan, obiteljski život. Ima svoje krasno kazalište i kino, park u središtu grada s dvorcem, okolna izletišta, brda i ribnjake, ima sve važnije trgovačke lance, poštu, bolnicu… i sve je na dohvat ruke. Međutim, Virovitica je doprije 15-ak godina bila prilično siromašno mjesto, mjesto u kojem su se ljudi uglavnom bavili poljoprivredom. Izgledala je sivo-smeđe, ni približno onim gradovima s gradskim jezgrama, divnim vodama i šetnicama uz njih s kojima sam se susretala u svom životu. Virovitica mi, a ni njezini stanovnici nisu baš sjeli. Na kraju krajeva, nisam ni ja bila njihova, Mikeška, i valjda se to osjetilo. Stoga sam vrlo rano shvatila da u tom gradu neću živjeti.

LEGA, LEGA. S upisom na fakultet preselila sam u Osijek. To mi nije bio plan, željela sam upisati fakultet u Zagrebu (ne zbog Zagreba, nego zbog fakulteta), ali nisam uspjela. Do tada nisam poznavala Osijek, u njemu sam bila možda dva puta i za mene je bio sasvim stran. Danas je to moj grad, najljepši, najdivniji, najbolji. U njemu je sve ravno, gdje god da ideš nema puno skretanja, a i ljudi su nekako mili i topli. Kada progovore, gotovo da se naježim, i danas poskakujući sa trosjeda kada čujem Osječanina na televiziji. Tamo sam disala punim plućima.

No i dalje me je u životu, uz svu ljubav prema slavonskoj prijestolnici, ipak vodila ambicija. Tako sam se u jednom trenu našla između Splita i Zagreba. Tada mi se više sviđao Split, u njemu nikad nisam živjela, Dalmacija mi je bila pojam samo uz turizam, pa me je nekako privlačio, ponajviše da vidim hoću li se ja snaći među drukčijim mentalitetom. No Zagreb je nudio nekakve ekonomičnije i praktičnije ponude – bliže sam doma, još uvijek mogu naći jeftiniji stan i nitko me neće otjerati u šestom mjesecu van na ulicu. Presudio je Zagreb.

FAKAT. U Zagrebu sam živjela dvije godine. Prvo vrijeme osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Bili su mi zanimljivi tramvaji, mnoštvo ljudi, velike suvremene zgrade, McDonalds. Bio je to grad koji doista nudi sve (ili meni dovoljno, uvijek će biti onih koji će me podsjetiti „da nisam vidjela prave velike metropole“). Međutim, iz Osijeka koji je bio čisto slavonski došla sam negdje gdje više nije bilo izvornog govora, domaćih ljudi, gdje se više nije moglo identificirati s nečim što mojoj ličnosti nikako ne sjeda. Tako da mi je Zagreb ostao, osim što je doista nudio mogućnost da se ostvarim u struci, ipak na zadnjim mjestima gradova od interesa.

ŠTA DA. Posao me odveo u Rijeku. Rijeka ima radničko srce, to sam negdje nedavno pročitala. Doista mi se sviđa ta izjava. Ona je sasvim drukčija od svih mjesta u kojima sam u životu bila (a domovinu sam obišla u većoj mjeri, u usporedbi s poznanicima). Odakle krenuti? Korzo i okolna priroda, a i okolna mala mjesta jako mi se dopadaju (Selce, Crikvenica, Dramalj, Opatija…). Ljude još uvijek nisam imala priliku upoznati jer je korona onemogućila da se krećemo u nekim većim krugovima. No za njih kažu da su uljudni, alternativni, inteligentni… ako je tako, brzo ću ih zavoljeti. Ono što me rastužuje, a to je moj dojam, ako griješim neka me domaći isprave, da je Rijeka naglo propala. Od grada koji je imao niz tvornica i luku, u kojeg se ulagalo i useljavalo danas vidim grafitima išaran ulaz u Treći maj, beskućnike s dekama koji zamjenjuju stražare; vidim propalu i po život opasnu Harteru, vidim mnogo drače i malih prašuma u gradu; vidim prljave i ukakane ulice… Kada dolazite iz malog pitoresknog mjesta gdje je svaka travka podšišana, gdje je svako zemljište uređeno, gdje je sve manje zapuštenog i neriješenog, Rijeka liči „na vraga“. No, ipak, nekako mi dođe toplo oko srca kad čujem o njoj, sve više obraćam pažnju na spomen njenog imena na Županijskoj panorami, kao što valjda svi obraćamo pažnju kad čujemo svoje gradove u medijima.

Kako post ne bih razdužila tu stajem. Mnogo je još gradova koji su mi bliski srcu pa ih svakako namjeravam spomenuti…već sutra.

ZDRAVO.

Rica.

Na slici je moje najdraže mjesto u rodnom gradu. Onaj crveni tapacirung gledališta i zvuk crno obojenih dasak pozornice gotovo me tjeraju na melankolične suze.

05.01.2021. u 10:45 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.01.2021.

Pos'o, kuća, depresija

Danas je moj prvi radni dan nakon godišnjeg odmora. I Bože, toliko mi se bilo teško vratiti na posao. Da se dobro razumijemo, ja sam zaposlena tamo gdje su me najluđi snovi vodili i doista mi je sve potaman. No, već sam naučila da, koliko god imala sjajan posao, sama činjenica da zbog njega moram ustajati u zoru (meni je zora do 9) čini ga fokusom svih mojih mržnji dok se povlačim do fakulteta po kišnoj riječkoj ulici.
Svoj prvi honorarni posao sam dobila u srednjoj školi, kao hostesa na gradskom sajmu. Tri dana po par sati morala sam biti lijepa, ugodna oku i uhu, smiješiti se i ćaskati s ljudima te ih uveseliti kakvom sitnicom sa štanda kojeg sam predstavljala. Bilo je sjajno, laka para.
Na fakultetu sam se okušala i u studentskim poslovima poput rada u školi (samo sam potvrdila već do tada znano da to nije za mene), prodavanju cipela (dobila otkaz) i rada u dućanu mješovite robe. Na tom zadnje navedenom sam se čak i vrlo dobro snašla i držali su me dokle god se moglo držati studente i dok korona nije sve poremetila.
Nakon diplome slijedila je borba između velikog entuzijazma i želje za financijskim osamostaljivanjem te strpljenja i nadanja, jer su u jednom trenutku bila zabranjena zapošljavanja u svim državnim firmama. Poslala sam na desetke i desetke otvorenih molbi i hvatala svaki mogući natječaj – čak sam bila na razgovoru u firmi gdje sam trebala popisivati stvari iz građevinskog skladišta (ali sam istovremeno trebala imati znanstvenu diplomu kako bih potpisivala neke lijeve dokumente o kemijskim građevinskim materijalima). Nakon 6 mjeseci ostvaruju mi se sve želje i zapošljavam se te upisujem doktorat, ali…
…kroz sve poslove, koliko mi god bili bliski ili strani, stresni ili lagodni, fizički ili psihički teški, jutra su mi bila hororistična. Često se pitam dijele li i drugi ljudi taj isti osjećaj tako duboke tuge što se rastaju od svoja sigurna četiri zida, svog toplog kreveta, svog uspavanog partnera i odlaze u hladna jutra. Kod mene je to toliko izrazito da upravo pišem tekst o „buđenju na posao“ kao o jednom od najtežih životnih stresova.
No, korak po korak do posla pa lagano u dan, i odjednom, tamo oko podne shvatim da i ti laboratoriji i nisu tako loši, popije se kavica ili čaj, pa se mućka, razrjeđuje, pipetira do 15h kad krene lagana euforija jer se više odlazak kući ne broji u satima nego minutama. Kad dođem doma bacam se u krevet i zasluženo odrijemam jer sam od jutra samo mislila na baš taj popodnevni –isključujem mozak, zdravo svijete- trenutak. A onda oko 19h krene nervoza jer se sutra, što? – IDE RADITI. I tako u krug, a tko god me pita kako je na poslu, doista iskreno odgovaram „odlično!“. Zaključak, valjda sam samo lijena i volim svoj komfor.
Toliko, a sada se usredotočujem na nešto ozbiljnije stvari.

Zdravo,

Rica.


04.01.2021. u 15:00 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.01.2021.

Pišem pismo, tinta mi se proli, daleko je „roman što me boli“

Zovem mamu: „Mama, jesam li počela pisati prije osnovne škole?“ Mama: „Pa jesi, znala si čitati i pisati. Znala si pisati nešto, sad se ne sjećam točno.“ No dobro, ne sjećam se ni ja, no sa sigurnošću mogu reći da sam vrsno čitala i prije prvog razreda. Isto tako se sasvim sigurno sjećam da sam u osnovnoj imala nekakvih problemčića s – ni manje ni više – slovom O. Valjda je bio problem u tome da sam ga pisala kao nezgrapni krug, a ono je trebalo biti duguljasto (ili suprotno?).

Talent za pisanje sam naslijedila od mame (a možda i od pokojnog djeda, jer za njega kažu da je bio pun talenata). Mama se ipak nije previše u životu izražavala pisanjem, a ja sam prve pohvale za zadaćnice počela dobivati u višim razredima osnovne škole. Tada sam počela pisati i van školskih uputa uglavnom po dnevnicima, papirićima, a kasnije i po bilježnicama iz predmeta koji mi nisu osobito značili, poput grčkog jezika u srednjoj školi. Ni jednom dnevniku nije pošlo za rukom da preživi – jedan je pocijepan i bačen u kontejner, jedan je spaljen, a treći je završio slično kao prvi. Razlog tome je višestruk – neki tekstovi su mi se gadili, nekih razmišljanja sam se htjela odreći kao da nikada iz mene nisu proizašla, a nisam bila ni osobito disciplinirana oko pisanja, pa bi me dnevnik samo podsjećao na to i to bi me činilo nervoznom.

Ipak, bliski mi ljudi, a i ja sama, znam da znam. Znam pisati, znam prepoznati dobru poeziju, znam prepoznati loš roman. Znam i da me, kao što i sve ljude koji imaju čuku i/ili srce za nešto, prevali na oduševljenje kvalitetno izrečena misao kao i prebaci na bijes smeće od tekstova (slika predstavlja zatomljen bijes prema nedavno pročitanom romanu). Potraćeni talent nešto je što me jako rastužuje i konstantno sam strahu da ću završiti s ovozemaljskim životom, a da se nikada, bar na trenutak, neću osjećati kao književnica. Književnica s pokrićem.

Stoga sam odlučila malim koracima krenuti u brušenje zanata. Blog je vrlo lak, slobodan i dostupan medij za nekoga tko je željan odvojiti malo vremena i reći ponešto čitatelju, utvrditi ili čak preispitati vlastita razmišljanja, podijeliti radost i tugu, dati čak priliku i drugima da se osvrnu, da usmjere, da kritiziraju, da se možda i sami nađu u tuđim riječima. To me beskrajno veseli.

Zdravo.

Rica


03.01.2021. u 10:54 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 02.01.2021.

Sve ono što znam o sebi - sve je tako, tako malo!

Zdravo. Moje ime je Magdalena i gotovo se nikad ne pozdravljam sa „zdravo“, ali mi je ovaj pozdrav zapravo vrlo drag. S pomalo suhoparnim činjenicama, iz toplog kreveta, otvaram svoj prvi ozbiljni blog pod imenom "Sijedi pramen". Zašto i kako sam došla do tog imena - možda je jednostavnije da samo pogledate na fotografiju.

Rođena sam u studenom 1994., točno u 19:10 kada je na HRT-u započinjao večernji crtani za djecu. Moj rodni grad je Virovitica, no s njim nikada nisam bila osobito povezana. Prva sam u obitelji koja je tamo rođena – majka mi je Vukovarka, a tata je rođen u Zagrebu (nije pravi Zagrepčanin jer je tamo živio tek tri, četiri godine). Moje prezime Medved ličkog je podrijetla, no nemam nekih emocija niti prema Lici. Glavom sam i bradom, srcem i dušom istočna Slavonka. Vjerojatno ćete iz budućih tekstova uočiti i izrazit lokalpatriotizam.

Imam veliku obitelj. Ona najuža je zapravo prosječna – mama, tata, mlađa sestra i mačak. Čak i kad pređemo na generaciju iznad, imam jednog strica i jednu tetku. No prosjek onda podiže moja baka i njenih sedmero braće i sestara iz čijih se brakova rodiše mnogi mi ujaci i tetke.

Po struci sam magistra eksperimentalne biologije. Ne, nisam to željela biti. Zapravo, uopće nisam prirodnjak. No čudni su putevi Božji. Sada sam na doktoratu pa radim i studiram na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
Imam dečka i par prijateljica. Nisam baš sposobna dugo održavati prijateljstva. Dovoljno je da kažem da više ni sa kim nisam u kontaktu iz osnovne i srednje škole. Kad dođem kući družim se sa susjedima, a odem u posjet i baki i djedu. Moja Mička bi se jedina mogla trznuti na to da u svom gradu nemam nikoga od prijatelja, no s tom su me djevojkom vezali osmerostrukim kumstvima, pa nas život, hoćeš nećeš, uvijek sudara. Veza je ipak nešto što uspijevam održavati, trčimo ka zatvaranju treće godine skoro pa konstantnog zajedničkog života pa sad kako bude. Tvrda sam što se tiče udaje i djece, nije baš ni mene lako prožvakati.

Dugo sam se bavila suvremenim plesom i glumom. Za ples jesam, a za glumu baš i nisam talentirana. Danas aktivno volontiram i plešem balet. Volim čitati i knjiga je uvijek uz mene. Mobitel mi je itekako uništio koncentraciju pa sam danas mnogo sporiji čitač i teže se odlučujem za ono „idem malo čitati“. No ipak, kada me pitate čitam li nešto, odgovor je uvijek da, jer, doista, stalno je nešto u điru. Trenutno – Kundera, Šala. Volim i glazbu. Najdraži izvođač mi je Dino Merlin. Volim i pjevati, ali nemam sluha. To što nemam sluha nije problem sve dok treba progovoriti engleski jezik. Mrzim engleski jezik. Bavim se i pisanjem. Najdraži i do sada najizbrušeniji oblik mi je kratka proza. To su tekstovi od 15-ak rečenica sastavljeni od vanjskih i unutarnjih „podražaja“.

Kao osoba sam izrazito staložena. Mnogo sam mirnija i tiša nego prije. Sklona sam melankoliji i tuzi. Sada se puno bolje snalazim i u sretnim trenutcima. U trenutku općenito. Prilično sam lijena. Volim pomagati, suosjećajna sam i, kažu ljudi, dobar slušač i emocionalno inteligentna osoba. Mislim da sam i dobar kuhar iako ne volim kuhati. Mrzim čistiti stan i vježbati. Od tih mi stvari bude zlo i poživčanim. Plačem na životinje i tužne tamburaške pjesme. Plačem i na ratni Vukovar i na neka vlastita tužna sjećanja. Radujem se izlascima, plesanju, odlasku u goste, palačinkama i iznenađenjima. Mogu biti okrutno hladna. Posebno kada nešto prelazi granice bola pa se pri „suočavanju s problemom“ pretvaram u robota.
Mnogo je još toga što bi se dalo reći. Zato sam i otvorila blog, jer mi neizgovorene misli truju tijelo. Stoga završavam predstavljanje, gasim laptop i selim se pred televizijski ekran gledati „Kraljičin gambit“. I ne, nažalost nisam dobila poriv za igranjem šaha.

Zdravo i za kraj.

Rica - im.ž. (G rice, V Rica/Rico?) Adrijanov nadimak za kovrčavo žensko, sada ga presiječem pogledom ako proba tako nazvati bilo koju drugu kovrčavu djevojku


02.01.2021. u 23:03 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi