Schopenhauer- svijet kao pričin i varka

subota , 04.12.2021.

Ovaj filozof živio je krajem 18.st (1788-1860), postavivśi temelje jedne nove metafizike, prema kojoj se čovjek kreće u svijetu “pričina I varke”, nadovezujući se na tezu indijske filozofije o “velu “maye” (hind. pričin, varka, iluzija), koja je u zavjesu nespoznatljivosti zauvijek zavila naš pojavni svijet. Ova metafizika ima svoje korijene u Fichteovoj izlazišnoj točci, (iz subjekta “Ja”) i Schellingovoj identitetnoj filozofiji (jednakosti svijeta i svijesti). U čovjeku je neminovno usađena potreba za općom spoznajom, koju Schopenhauer naziva “metafizičkom potrebom”. Odatle se u ovoga filozofa pojavljuju pojmovi, “svijet kao volja i predodžba, tj. kaoo varljivi neadekvatni doživljaj, koji je on zasigurno baštinio iz indijske filozofije i većini “istočnih učenja”.
Schopenhauer to ovako objašnjava: kaže da jedna točka našega bitka koja se očituje kao jezgra našega subjekta kao dijela toga bitka, a to je naša svijest, tj. samosvijest, u svojoj je biti ustvari volja. Naše duševno doživljavanje nije nam dano kao predodzba, nego kao nepisredna zbilja, kao “ stvar o sebi”, a ista se očituje u voljnom porivu. Tako je volja zbiljska nerazoriva bit ljudskog bića. Ona se u našoj svijesti javlja kao dio Pravolje koja je izvor svega što jest. Svijet koji doživljavamo kao otpor naše samovolje, a iz čijeg otpora saznajemo za realitet stvari, koje su za nas “predodžbe”, a za sebe I o sebi su također “volja”, a koja se očituje jednom kako “hoću”, a drugi puta kao “neću”-dakle kao otpor. Ovaj ontološki pojam volje ima mnogo šire značenje nego što ga nalazimo u psihologiji: u Shopenhauera znači on i nagon u organskoj i silu u anorganskoj prirodi. Volja je tako za Schopenhauera ontološki princip koji leži kao osnovica svim pojavama Univerzuma u svojim različitim stupnjevima i oblicima djelovanja. Svijet je bezumna, slijepa pravolja, iracionalni movens događanja, koja nezadovoljena uvijek za nečim teži i tako pokreće život vječno prema nečemu što još nije. To kretanje nije konačni ni razvojni smisao života, nego cilj kome zapravo bez jedinstvenog smisla život kao život stremi. Kod Platona pak svaka voljna intencija ima svoj smisao- ideje kao intencionalne točke voljnoga stremljenja one su koje ljudsku zbilju po pravolji upućuju na još neostvarene ciljeve, uzore i zadatke, koji nisu kao kod Hegela povezani u jedinstveni logički slijed; ideje su realni speciesi, koji leže između subjekata I transcedentalne pravolje. U službi te i takve volje nalazi se, po Schopenhaureu, intelekt. Kako je bit sve opstojnosti svijeta volja, to je u osnovi bitka nezadovoljstvo, jer volja uvijek za nečim teži što još ne posjeduje. Ta spriječena volja javlja se kao bol, pa je svijet tako u stanju težnje i bola. Bol je, tako, za Schopenhauera neizbježiva.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.