Sjećanje

četvrtak , 18.11.2021.

Marko je, dakle, morao otići, ja sam se rastužila, a u Hrvatskoj je počeo rat. Sve svoje obveze i aktivnosti nastavila sam, kao i drugi, obavljati pod uzbunama i policijskim satom, nemali broj puta predavanja bi nam prekinula prijeteća sirena, pa bismo ostatak uzbune provodili u podrumu kantine Filozofskog fakulteta. Bez obzira na to što Zagreb nije doživio razaranje i napade poput mnogih drugih hrvatskih gradova, u vijeme uzbune svi bismo se bojali, profesori podjednako kao i studenti, praveći se da bezbrižno pijemo kavu u kantini i ko' fol pušimo otpuhujući strah. U Vukovaru su danima gađali civile, eksplozijama se nije nazirao kraj; i naposljetku kad je grad izmrcvareno pao, četnici su nastavili svoje "koljačko orgijanje", redom ubijajući civile, ranjenike i sve što im je priječilo put; Smrt je zaposjela ispaćeni grad...

Marko je bio sin mamine radne prijateljice koja nas je i upoznala, te bi često navraćao kod nas kući. Satima bismo razgovarali o Nietzscheu, Hegelu, Kantu, Platonu; pretresali bismo sve teme postmoderne, zalazili i u mistiku koja nas je neodoljivo privlačila. Bili smo mladi i u svemu tomu jako smo uživali.
Zanimao ga je i islam, u to vrijeme, svjetska religija u svom usponu i napredovanju prema Europi i Zapadu i on se kao deklarirani ateista približavao mnogim temama islamske doktrine koje su mu bile intrigantne. Raspravljali bismo onda i o islamskim filozofima i onima koji su znalački iskoristili njihovo bogato nasljeđe, poput Augustina, Anselma pokušavajući donijeti dokaz o postojanju boga. Tu bismo se onda nas dvoje dobro zagrijali, donoseći argumente pro et contra, nadmetajući se u vlastitoj elokvenciji i brzini u argumentiranju i dokazima. Sa sasvim suprotnih pozicija raspravljali bi svakako i o kozmološkim temama tako žustro i rječito da bi moja mlađa sestra ponekad mislila da se svađamo. Ali ipak, za ovoga prijatelja, kolegu i osobenjaka mogu reći da sam, rijetko kad, u kasnijem životu, susretala tako tolerantnu, širokoumnu i dubokoumnu osobu neopterećenu svojim stavovima i razmišljanjima, kakav je bio moj Marko.
Marko se je iskreno radovao kada sam upisala studij filozofije. Toga dana otišli smo na pizzu, prošetali gradom i uputili se tramvajem u Maksimir.
Danas, kada živimo vlastitim životima, blagoslovljeni obiteljima i svaki svojom, kako islam kaže, nafakom, strašno mi nedostaje.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.