Išraq

četvrtak , 02.12.2021.



Išraq (islam), prosvjetljenje, svjetlosna emanacija apsolutnog bitka, po kojoj metafizička spoznaja (ma'rifa=grč. gnosis) postaje sredstvo identificiranja sa bitkom. Spoznaja o kojoj je ovdje riječ intuitivna je i ekstatička mudrost srca (usp. "logique de coeur") i postiže se postepenim pročišćenjem duše na mističnom putu (tariqa). Išraq se u najširem smislu može identificirati s pojmom emanacije(faid, v.). U užem smislu išraqi je naziv za nauku o prosvjetljenju čiji je najistaknutiji predstavnik Suhrawardi(12.st.). Ta se "prosvjetiteljska mudrost"(hikmat ališraq) naziva i mašrakiya ili "istočna mudrost". O stupnjevima gnostičkog pročišćenja i "vezivanja"(ittisal=yoga) s apsolutnim bitkom, v. ma'rifa. (Filozofijski rječnik, Vladimir Filipović, str 157)

Izreka

Izreka (grč. apofansis, lat. enuntiatio, praedicatio). U logici, govorno izrečen sud, izraz suda u rečenici; tvrdnja-za razliku od pitanja, želje ili zapovijedi- iako u lingvistici ima i šire značenje po kome se i izrečena pitanja, želje i zapovijedi mogu nazvati izrekama. Ulazi u logiku, a pogotovo u suvremenu logistiku, kao značajan problem o načinu odnosno mogućnostima izražavanja smisla i logičke razložnosti. (Filozofijski rječnik, Vladimir Filipović, str. 157)

Sjećanje

četvrtak , 18.11.2021.

Marko je, dakle, morao otići, ja sam se rastužila, a u Hrvatskoj je počeo rat. Sve svoje obveze i aktivnosti nastavila sam, kao i drugi, obavljati pod uzbunama i policijskim satom, nemali broj puta predavanja bi nam prekinula prijeteća sirena, pa bismo ostatak uzbune provodili u podrumu kantine Filozofskog fakulteta. Bez obzira na to što Zagreb nije doživio razaranje i napade poput mnogih drugih hrvatskih gradova, u vijeme uzbune svi bismo se bojali, profesori podjednako kao i studenti, praveći se da bezbrižno pijemo kavu u kantini i ko' fol pušimo otpuhujući strah. U Vukovaru su danima gađali civile, eksplozijama se nije nazirao kraj; i naposljetku kad je grad izmrcvareno pao, četnici su nastavili svoje "koljačko orgijanje", redom ubijajući civile, ranjenike i sve što im je priječilo put; Smrt je zaposjela ispaćeni grad...

Marko je bio sin mamine radne prijateljice koja nas je i upoznala, te bi često navraćao kod nas kući. Satima bismo razgovarali o Nietzscheu, Hegelu, Kantu, Platonu; pretresali bismo sve teme postmoderne, zalazili i u mistiku koja nas je neodoljivo privlačila. Bili smo mladi i u svemu tomu jako smo uživali.
Zanimao ga je i islam, u to vrijeme, svjetska religija u svom usponu i napredovanju prema Europi i Zapadu i on se kao deklarirani ateista približavao mnogim temama islamske doktrine koje su mu bile intrigantne. Raspravljali bismo onda i o islamskim filozofima i onima koji su znalački iskoristili njihovo bogato nasljeđe, poput Augustina, Anselma pokušavajući donijeti dokaz o postojanju boga. Tu bismo se onda nas dvoje dobro zagrijali, donoseći argumente pro et contra, nadmetajući se u vlastitoj elokvenciji i brzini u argumentiranju i dokazima. Sa sasvim suprotnih pozicija raspravljali bi svakako i o kozmološkim temama tako žustro i rječito da bi moja mlađa sestra ponekad mislila da se svađamo. Ali ipak, za ovoga prijatelja, kolegu i osobenjaka mogu reći da sam, rijetko kad, u kasnijem životu, susretala tako tolerantnu, širokoumnu i dubokoumnu osobu neopterećenu svojim stavovima i razmišljanjima, kakav je bio moj Marko.
Marko se je iskreno radovao kada sam upisala studij filozofije. Toga dana otišli smo na pizzu, prošetali gradom i uputili se tramvajem u Maksimir.
Danas, kada živimo vlastitim životima, blagoslovljeni obiteljima i svaki svojom, kako islam kaže, nafakom, strašno mi nedostaje.





Rješavanje tjeskobe i završna o Kierkegaardu

petak , 12.11.2021.

Samo onaj čovjek koji ništa ne misli može biti slobodan od tjeskobe. Čovjek tjeskobu može rješiti: a) mišljenjem i b) sadržajem vjerovanja.
Kierkegaard se odlučio za ovaj drugi način. Problem tjeskobe kao dio dogmatike analizirao je na primjeru praroditeljskoga biblijskoga grijeha. Adam je bio slobodan i nije morao griješiti. Ali mu je bilo zabranjeno kušati sa drveta spoznaje dobra i zla, jer će inače umrijeti. Logički gledano, kaže Kierkegaard, Adam nije mogao znati što znači umrijeti. Osim toga, dobro od zla mogao bi razlikovati tek nakon što bi prekršio zapovijed. Prije same zapovijedi on to nije ni znao. Adam je kao slobodan bio u trajnoj tjeskobi, hoće li izdržati ili će se pak prevariti; strah od te mogućnosti izazivao je u njemu nemir. Da nije bio slobodan, ne bi ni došao u to stanje, koje Kierkegaard usporođuje s vrtoglavicom, koju naziva "vrtoglavica slobode", to Ništa (koje još nije tu), postaje kompleks slutnji. Adamova tjeskoba prethodila je njegovu grijehu. Tjeskoba je tako "prikovana sloboda", što znači da je sloboda u sebi vezana tjeskobom. "Adamovog stanja" nije oslobođen nijedan čovjek u svom djelovanju.



Tu za Kierkegaarda počinje problem religije, jer je čovjek sam po sebi, nedovoljno sposoban za dobro. Nasljedni grijeh objašnjava dogmatika, a ne etika (o tome govori u svom tekstu, "Pojam tjeskobe". Abraham je zašutio i pošao u zemlju Moriju. U "Dnevniku (2. Dnev. 3,1) piše da je brdo Morija istovjetno s brežuljkom na kojem je kasnije stajao hram. Danas je na tom mjestu Omarova džamija.
Strah i drhtanje znači da je bog tu. Kad se prihvati vjerovanje da je Bog tu, onda se mora podnositi sve što on određuje. Bog hoće pokornost.U takvome horizontu, život je nalik na smrt. Ipak, religiozni čovjek ne smije to shvatiti kao zlo, već kao put u traženju eshatološkog dobra. Vjerovanje je suprotnost očajanju. Grijeh je esencija i dolazi prije egzistencije. Čovjek se mora odlučiti za pravo vjerovanje- tu počinje Kierkegaardov definitivni sukob s Crkvom.
Na Kierkegaarda je snažno utjecao filozof Schleiermacher-istaknuti filozof religije_ za njega je religija osjećaj beskonačnoga, tj. doživljaja kozmosa, odnos predmet religije je kozmos: "Nema onaj religiju koji vjeruje u Sveto pismo, nego onaj koji ga ne treba i koji bi ga mogao sam načiniti:"
Za Kierkegaarda kršćanstvo nije učenje već saopćavanje egzistencije, i ono tako može biti pokazano samom egzistencijom: čovjek ne može ništa, Bog daje sve. Tek Bog daje čovjeku vjerovanje_ to je milost i tu je početak svega kršćanstva. U svijetu duha "samo je onaj obmanut koji samog sebe obmanjuje".
Kierkegaardova egzistencijalna kvalitativna dijalektika još ne poznaje objektivno kretanje u bitku (Hegel), već samo religiozni subjektivitet.

"Ili-ili" unutarnje blago sakriveno u svakom čovjeku

Treći ili religiozni stupanj naziva Kierkegaard ultimatumom za čovjeka koji želi najviši cilj. Etički stupanj nije potpuno moguć bez religioznog odnosa i uvjerenja. Stoga je taj dio životnoga izbora samo prijelaz iz estetskog u religiozni svijet. Problem istine, prema Kierkegaardu, bitna je osnova za moguću ljudsku egzistenciju. Najsigurnija istina je poniznost pred bogom. Kierkegaardovo rješenje slijedi iz pretpostavke da je kršćanski bog apsolutna zbiljnost. Na tom tlu čovjek postaje ovisan i gubi svoje mjesto i svako pravo uopće. Religiozni stupanj kao završetak cilja, ali i kao negacija prvih dvaju stupnjeva, treba prema Kierkegaardovu mišljenju, otvoriti povijesni horizont, na kome će čovječanstvo zasnivati nove ideale. To znači da sve što je dosad bilo treba negirati i početi iznova ondje gdje se nekada počelo, tj. od Evanđelja. Sve do danas prijeđeni put nije bio u tom evanđeoskom duhu. A kako bi trebalo biti, Kierkegaard želi pokazati u svojim spisima koji obrađuju problem kršćanstva i smisao kršćanskoga života uopće. Osjećaj straha kao religioznog odnosa prema Bogu, Kierkegaard interpretira na primjeru Abrahama (motiv Abrahamova žrtvovanja sina Izaka izrazio je umjetnički Rembrandt). Abelard u svom etičkom spisu "Nosce te ipsum" razmatra ovu biblijsku priču o Abrahamu i pita: "Nije li božja zapovijed bila nepravedna? Ako je bila pravedna, zašto je bog spriječio njeno izvršenje?". Prema Kierkagaardu, cijeli problem Abrahamov može se svesti na tezu da vjerovanje počinje tamo gdje prestaje mišljenje. Stoga je vjerovanje u principu paradoks koji namjeravano ubojstvo preobražava u sveto djelo. Time se postavlja pitanje je li etički sadržaj uklonjen iz eksplikacije Abrahamovog iskušenja? Uspoređuje ga zatim s junacima antičkih drama- Agamemnon žrtvuje svoju kćer, koji to ne čini radi sebe, nego da spasi druge ljude i svoju vojsku. Tragični junak ne smije misliti na sebe ako bi to štetilo drugima. Žrtvovana Ifigenija ostaje simbol tragične patnje. Ovdje pak nije važno hoće li se bog shvatiti kao krvnik. Bitno je da junak svjesno trpi, iz vlastitoga uvjerenja da samo tako treba postupiti. S Abrahamom je drugačije- nad njim se ne može plakati. Ako bismo nad njim plakali, priznali bismo da je bog lovac, nepravedan i zločinac. Bok, je , pak, izabravši baš ovakvu žrtvu, dokazao da nam obećava veliku nagradu. Ne plač, nego zadovoljstvo, ne strast, nego hrabrost, ne poniznost, nego skromnost. To zahtjeva vjera.



Abraham nije mogao o tomu što mu je bog zapovijedio govoriti, i u tomu leži nevolja tj. strah paradoksa. Šutnja je, dakle, nužnost paradoksa, veli Kierkegaard. Strah pred nečim što postoji i što se može vidjeti iz određenog sadržaja, postavlja pred čovjeka nužnost odluke. No strah pred nečim što još nije tu (tjeskoba ili bojazan), pojavljuje se kao nemir u slobodi. Predmet tjeskobe mogao bi se označiti kao Ništa, no ipak to Ništa stalno iskrsava. Pomisao na drugačiji ishog onoga što očekujemo donosi osjećaj neizvjesnosti. Tjeskoba je psihološko stanje u kome čovjek razmišlja o budućnosti. Što se više duha odnosi na taj odnos, čovjek može biti relativno sigurniji, no apsolutno, nikad. Stoga tjeskobu svi osjećaju i kao bića duha u sebi je nose. Samo onaj čovjek koji ništa ne misli, može biti slobodan od tjeskobe.
Na koji način to Kierkegaard razrađuje, nastojat ćemo opisati u slijedećem postu...

Branko Bošnjak, Povijest filozofije

nedjelja , 31.10.2021.

Branko Bošnjak u svojoj "Povijesti filozofije" opisuje Kierkegaardov ideal filozofijskog egzistencijalizma u kojemu je pojedinac obavezan da se odlučuje ili-ili i kojemu je nužno da se odredi što hoće i u čemu vidi svoju istinu; egzistencijalni strah je nešto što je dano iskonski. To prevladati može samo onaj tko je donio o sebi odluku, jer se život vodi u potpunom sukobu i odluci ili-ili. Izgradio je filozofiju religiozne egzistencije: strah, drhtanje, tjeskoba, očajanje ili zdvojnost i izgubljenost, sve su to problemi koji se mogu prepoznati u perspektivi našega vremena. Zbog "osobne krivice, i krivice njegove obitelji pred bogom", koju je Kierkegaard često spominjao, sjedinio je u sebi melankoliju, refleksiju i strah od boga. Trpljenje je osnovna formula života- za trpljenje treba imati mnogo više snage i volje nego za djelovanje-čovjek se mora prilagoditi božjem biću. Njegovo djelo "Ili-ili" štampano je 1843.g., a princip "ili-ili" treba uzeti kao životni; u tom slučaju je široko horizont koji svima služi kao put i sadržaj, kojim će pravcem tko ići, ne može više biti prepušteno stihiji, nego stupnju ili-ili. Stoga je razmišljanje ili filozofiranje o ili-ili istraživanje granica i mogućnosti života, a istodobno i definitivno određenje ljudskog cilja. U životu postoji samo jedan apsolutni ili-ili, to je izbor između dobra i zla. Time se dobiva apsolutni etički kriterij.
Dalje kaže da sve što postoji sadrži u sebi suprotnosti. I sam život ispoljava stalno suprotne odnose i sadržaje. Gdje postoji suprotnost, nužno postoji dilema ili-ili. Filozofija uvijek "meditira o prošlosti i na tome ostaje".
Na čemu Kerkegaard zasniva postojanje ili-ili. Prvo, na postojanju suprotnosti. Drugo, na sigurnosti budućnosti. Ništa nije završeno, a najmanje povijest, koja je osobito u stalnim promjenama, kad se uvijek događa nešto novo i drugo. "Ili-ili" je unutrašnje blago koje je sakriveno u svakom čovjeku. Svaki čovjek živi tako da nešto odabire-sve je izbor.
Dobro razlikuje sumnju od očajanja; "sumnja je očajanje mišljenja. Očajanje je sumnja ličnosti." Zbog toga je važan izbor. Sumnja i očajanje su stanja subjektiviteta; ta stanja mogu isključiti jedno drugo; sumnja može postojati bez očajanja, ali očajanje bez sumnje ne može. Stoga je očajanje završni proces negiranja svih vrednota u kojima bi subjekt mogao sebe naći održati. U sumnji se traži nov način mišljenja, bez sumnje ne bi bilo ni promjene na napretka. Pozitivnost je sumnja u stalnom traženju. Kad sumnja potakne promjenu nekog sadržaja, onda tek treba vidjeti moguće granice egzistencije.

Fatatalistički pesimizam ili "dijalektička teologija" kod Kierkegaarda

Kierkegaard (1813-1855) kaže da čovjek u svojoj svijesti, zapravo samosvijesti, može sam svoju egzistenciju razumjeti iz sebe samoga, kao odijeljeni pojedinačni fonem, kao pojedinačna vrednota (svojevrsni atomizam), svaka ljudska datost jest ujedno i osebujna pojedinačnost koja se ne može iz nekog općeg refleksiranog stava protumačiti. Ona se može protumačiti samo iz sebe sama ,pa prema tome je svaka istina uvijek subjektivna. ("subjektivitet" je istina). Subjekt kao svijest, tj. samosvijest, slobodno bira, odabire lik samoga sebe. O izboru u danim mogućnostima ovisi njegova osebujnost, a ujedno i njegova vrijednost. "Nije u tome neobično da je pojedinac ovo ili ono, nego da je on sam". Samorazvijanje se odvija u 3 stupnja: 1) estetski 2) etički i 3) religiozni: to su tri mogućnosti usavršavanja ljudske egzistencije. Estetski je obilježen neposrednošću života, etički, iskakanjem iz struje konstantne promjenljivosti (estetska ljubav), gdje donosimo odluku za ponavljanje, te u tom ponavljanju vidimo prednost života. Ta etička ličnost je često u suprotnosti s onom što pojedini drugi ljudi ili zajednica misle o vrijednostima, ali u tome i leži osebujno značenje upravo te pojedinačne ličnosti koja je sama odbrala svoj llik prema sadržaju svoga mišljenja i bića. Treći stupanj-prevladavanje etičkog područja- pojedinac kao svoj životni cilj uzima apsolutne vrijednosti. Čovjek je biće dviju sfera, time i dvaju svjetova. Ovi se svjetovi katkad pomiruju u čovjeku, ali ih on ne uspijeva definitivno pomiriti-zato je najradikalnije to da ovaj svijet treba negirati, da bi se ostvari onaj drugi, vrijedniji, iako još nepoznat i nevidljiv. Iz straha kao osnovnog ljudskog raspoloženja, iz trpnje i smrtonosne bolesti izvire traženje duševnoga mira i boga, koje se traženje suprotstavlja naturalnom životu i u osobitoj napetosti te vrste odvija se taj, kako ga Kierkegaard naziva, religiozni stupanj života.Ovdje još on spominje i stupanj mučeništva, za koji postoji kao tragični simbol-križ. Otklanja vrijednosti oficijelnog kršćanstva, jer je držao da je crkva izdala kršćansku istinu te time upućuje i vraća se na ideju izvornoga kršćanstva. Život kao vječno kretanje donosi uvijek nešto novo, čovjek ga i ne može u njegovu kretanju predvidjeti- teza suprotna Hegelovoj povijesnoj jednosmjernoj zakonitosti. Kierkegaard drži da se život može samo unatrag razumjeti, a unaprijed se može samo živjeti. Istina je uvijek subjektivna i nije po logičkoj zakonitosti konstruirana. Naglašavao je transcendenciju kršćanstva, ljudska duša je puna straha pred božanskim suncem. Poznat je po svojim tezama fatalističkog pesimizma i na tim temeljima izgradio je svoju "dijalektičku teologiju". Filozofija ne treba davati univerzalne ontološke odgovore o bitku uopće, nego odgovore na pitanja o ljudskoj opstojnosti- tako njegovoa filozofija postaje filozofija egzistencije i time preteča filozofije egzistencijalizma u 20.s.t. (literatura: Vladimir Filipović, "Novija filozofija zapada")

Tolerancija

subota , 30.10.2021.

Tolerancija,
trpeljivost, snošljivost tuđih uvjerenja i nazora, dopuštanje važenja drugih načela koja nisu vlastita, ali se ipak moraju uvażiti u duhu građanske slobode javnoga mnijenja. - Ideju tolerancije osobito su isticali prosvjetitelji ( Voltaire, Diderot), protiv vjerskih progona i političkog ugnjetavanja, s obzirom na mnogobrojne vjerske ratove između protestanata i katolika u epohi apsolutne monarhije, sve dok je prosvijećeni apsolutizam naposlijetku nije prihvatio kao svoju. (Filozofijski rječnik, V. Filipović, NMZH str. 335)

Povijest filozofije, Wilhelm Windelband

petak , 29.10.2021.

"W. Dilthey je prvi (već 1894) i najdublje shvatio i formulirao načelno-metodičku opreku. Naturalistička psihologija-koja sklop duševnoga života, što je neposredno dan i može se doživjeti, napušta zbog hipotetičkog objašnjavanja iz psihičkih sadržajnih konstanata i koja bi namjesto obuhvatnih motivaicionih jedinstvenosti htjela postaviti kauzalne dijelove, -ne može zadovoljti duhovne znanosti i njihove velike realitetne sadržaje. Traži se novo (duhovnoznanstveno orijentirano i načelno antinaturalističko) usmjeravanje cilja i metode psihologije, omogućuje se i započinje plodna suradnja psihologije i duhovnih znanosti. Međutim, ona se i inače traži sa svih strana, u Nietzscheovu pojmu "psihologa"-filozofa, (problematika kulturnog i vrijednosnog nazora), od strane problema zbiljske empirijske slobode u konkretno-realnome ljudskom Ja (H. Bergson), u zadaćama psihologijskoga shvaćanja religioznoga (Kierkegaarda ) i duhovnoga stvaralaštva. Prva desetljeća koja u opisno-raščlanjujućem postupku i "razumijevanju" duševno-duhovnih smislenih tendencija i radnih sklopova, u razradbi i interpretaciji tipičnih zajedničkih držanja ljudske ličnosti opet postiže užu i plodnu vezu s naporima pedagogije (Nohl, Spranger, Kerschensteiner, Litt), poznavanjem karaktera, koje se iznova razvijalo (Kiages), istraživanjima individualiteta i ličnosti (psihijatrijom) (Spranger, Klages, Dewey, Kraepelin, Jaspers). I buduću psihologiju zahvaća promjena shvaćanja i zadaća i ona postiže opet užu vezu s filozofijom, osobito s istraživanjima svijesti fenomenologije (fenomenologija akata, što sa svoje strane naglašava povezanost s deskriptivnom psihologijom: (Husserl, Pfander, Geiger i dr.), (Wilhelm Windelband, "Povijest filozofije", Zagreb, 1988, str. 282 i 283)
Soren Kierkegaard (1813-1855),učitelj i preteča filozofije egzistencije,( koja se javlja nešto kasnije, u 20.st.), filozof je koji je prvo studirao teologiju, a kasnije filozofiju i staroklasične studije. Jedini izvorni problem filozofije jest problem izoliranoga pojedinca, kako je on i sam sebe doživljavao. Filozofija za njega nije bila samo teorijska misao, nego ideja koja predstavlja samu vodilju i odluku, a time i ono što je najvažnije, akciju. Filozofija je naš najdublji unutarnji doživljaj, a ne virtuozno domišljanje. Tako on nastoji povezati filozofiju i zbilju, uvijek naglašavajući suprotnost teoretske zamišljene filozofije naspram zbiljske, istinske filozofije, ali koja mora uvijek biti kritična i istini se uvijek samo približavati, s njegovom hipotezom da se "potpuna izvjesnost u mišljenju nikada ne postiže". Otklanja osnovnu kategoriju Hegelove dijalektike, sintezu, koja već od Heraklita, znači zapravo harmoniju kojom se prevladavaju suprotnosti. Jedinstvo i harmoniju kozmosa izražava kroz svoj idealistički konstruktivizam. I zbilja i ideal predstavljaju također suprotnost, koja je uvijek prisutna i aktualna, a vremenitost i vječnost također predstavljaju antitezu u kojoj čovjek živi nužno, a isto tako i odnos (relacija) znanja i vjere, te svijeta i boga.
Osnovna doživljena činjenica ljudske egzistencije jest strah, kao neposredni i tajanstveni doticaj vremenitosti i vječnosti, čovjeka i boga, koji se otkriva njegovom filozofijom paradoksa. Strah i smrtonosna bolest, kojom svaka egzistencija živi, ali i neminovno završava, putevi su koji ovog filozofa vode nužno do jednog religioznog završnog stava. U svojoj vlastitoj opstojnosti, svaki čovjek predstavlja nešto novo, nešto posve osebujno i samo jednom dano. Egzistencija kao "ex-sistere", kao "biti izvan" nekog kompaktnog bitka, očituje se kao konačnost, ograničenost, i konačno, kao "individuum" koji u sebi nosi osebujnu podvojenost, posebnu distancu života pojedinačnog i općeg, subjekta i objekta, mišljenja i bitka...

metafizika

četvrtak , 28.10.2021.

METAFIZIKA (grč. meta ta fizika) , prvobitno: Aristotelovo djelo koje je slijedilo za njegovom Fizikom. Budući da je ono raspravljalo o principima bitka, metafizika je postala onaj dio filozofije koji istražuje principe bitka i zbivanja, a proteže se i na pitanja duše, kozmosa i boga. Zato je u racionalizmu Wolff dijelio metafiziku na ove osnovne discipline: racionalnu ontologiju, racionalnu psihologiju, kozmologiju i racionalnu teologiju. U daljnjem razvoju filozofije, posebice materijalističke, ostaje od cjelokupne tadašnje metafizike samo ontološka problematika, koja se u dijaletkičkoj filozofiji poklapa uglavnom s problemom dijalektike.
Tako se i osnovni metafički pravci, s obzirom na temeljna pitanja bitka i mišljenja, dijele na monističke pravce materijalizam, idealizam i različite oblike pluralizma. U toku povijesti filozofije mogu se navesti kao glavni metafizički problem, uz spomenuti problem bitka i njegove biti, pitanje vrste bitka, pitanje događanja i njihove međusobe zavisnosti (determinizam, indeterminizam, teleologija..), pitanje boga i svijeta (teizam, deizam, panteizam...), problem slobode (sloboda volje, problem čovjeka i dr.), Filozofijski rječnik, Vladimir Filipović, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.