filozofija
"Za lice pravde ljudi ne bi saznali da nije nepravde." (Heraklit)

široka perspektiva

25.09.2019., srijeda

"S onu stranu" sunca


Na stranu “gimnasticiranje” i pravilo da se na tjelovježbu može samo gol, Platonova VII knjiga “Države” dugo me je inspirirala u beskonačnim raspravama sa Markom. Zato se sada, kada se, poput vremenskog putnika, potajno šuljam po Platonovom vječnom dvoru, neprestano osvrćem, nadajući se da ću i ovdje jednom sresti svog prijatelja.
Jutro je, lijepo i mlado, osunčano atenskim sunčevim zrakama; ovako izgleda mjesto koje ni ja nisam mogla zamisliti, iako bih svom omiljenom filozofu mogla samo poželjeti.
Peripatetici su rano izašli u šumu, razgovaraju mirno ali žustro, a na duhovnom meniju nudi im se Platonova “parabola o pećini”.
Kako samo daleko izgleda mračna spilja u kojoj žive ljudi mrakom i lancima okovani gledajući u visoko i daleko okno iz kojeg je dopirala toplina ovoga prekrasnoga sunca. Oni vide samo sjene ovoga prekrasnoga svijeta i žurno se nastoje osloboditi svojih preteških okova.
A kada im to konacno pođe za rukom izašavši van, svakoga od njih zabljesne sunce jačinom svoga blistavoga sjaja i oni jedno vrijeme. hodaju omamljeni od njegove topline i zaslijepljeni od njegovoga svjetla.
Sporo i oprezno teturaju, pridižući se, padaju i na kraju blago uspravljaju.’ . Prelazak na onu stranu, iz inteligibilnog, osjetilnog svijeta događa se samo od sebe svakoga jutra. Čim bi ih zamijetili peripatetici bi ih srdačno dočekali i domaćinski nahranili. Sunce koje na Zemlji omogućuje osjetilnu zamjedbu svih fenomena ovdje omogućuje sve zamjedbe,i osjetilnog i duševnog I duhovnog svijeta. Većina čovječanstva, koja predstavlja po ovom učenju mnoštvo ljudi, onih, koji čitav svoj život ostaju na površinskom shvaćanju i nagađanju, opažajući samo sjene stvarnosti i slušajući samo jeku istine ovdje se transformira, pobjegavši iz svoje "tamnice", zaboravivši na svoje strasti i predrasude, shvativši da je ono u što su ranije gledali samo odraz ili sjena, I ako su i malo posumnjali, postavši zaslijepljeni ovim prekrasnim suncem, sada shvaćaju da sjene koje su doživljavali kao stvarnost zbiljskih stvari, ipak nisu znatno stvarnije od zbilje.





- 15:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.09.2019., ponedjeljak

Nadobudni peripatetici


Ne, Marko i ja nismo bili u ljubavnoj vezi. Ako postoji “platonska ljubav”, onda se svakako može reći da sam je ja osjećala prema Marku.
Ali on je bio toliko pošten da svojim ponašanjem ili namjerama nije dovodio u pitanje naše prijateljstvo. I bilo nam je super.
Tako smo svoje “peripatetičke šetnje” po Maksimiru, Bundeku ili Jarunu uvijek provodili u neumornom diskutiranju, debatiranju i slobodnom raspravljanju." Mladi peripatetici" zaputili bi se na suprotni kraj grada, parka ili gradske šume, grad bi prolazio pored nas, a mi bismo razgovarali:
“Vrlina, dakle, ne služi samo tome da bi pojedinačna duša bila pravedna, nego da bi svaki član zajednice izvršavao svoju ulogu. Stoga etika nužno završava u politici i Platonovo ključno pitanje jest kako država kao zajednica ljudi (a ne kao puki sustav upravljanja) postiže pravednost”.- rekao bi Marko.
“Sofisti i Trasimah su tvrdili da je pravednost pravo jačega.”- dodala bih ja.
“Oni jači prije svega imaju ulogu da poput bilo kog drugog ljudskog zanimanja služe prije svega dobru onih kojima se bave (npr. liječnici dobru pacijenata, pastiri dobru stada). Biti nepravičan znači ne izvršavati svoju ulogu.”-odgovorio bi Marko, dobro znaš da Platon ne govori o pravednosti kakvu je inače nalazimo, nego o tome kakva bi ona trebala biti.
“Da, znam da je Platonovo učenje o pravednosti utemeljeno na umnom uvidu u najvišu ideju, ideju dobra. Na tome je zasnovana I njegova ideja države, koja je ostvarenje etičke pravednosti koja znači da svatko radi ono za što je sposoban, tj. ono za što ima vrlinu. Samo, kako bih ja znala za sebe u ovim godinama npr. za što imam tu tzv. vrlinu?”
Marko se volio šaliti i vrlo vješto je odgovorio na to pitanje. “Ti bi svakako dobro poslužila za produženje vrste budućih filozofa, vladara ove idealne države. Samo, morala bi na tjelovježbu, kao i druge žene “tvoje vrline” potpuno gola, zajedno sa ostalim golim muškarcima I to sve u korist “viših ciljeva”, a znam da ti taj dio, poznavajući tebe, sigurno ne bi nikako odgovarao.”-pecnuo bi me on.
“Taj dio “Države” ne bi odgovarao ni jednoj normalnoj osobi koju ja poznajem. Uopće mi nije jasno je li Platonu uopće bilo potrebno šokirati ljude takvim opisima, bez obzira na to što bi to bilo samo jedno obično pravilo kojeg bi se trebao držati svaki “idealan državljanin”? Sve u svemu taj dio mi jako zvuči “bljak”- odgovorila bih ja. (nastavlja se)




- 19:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.09.2019., nedjelja

I sjene i ideje

Marko je, dakle, morao otići, ja sam se rastužila, a u Hrvatskoj je počeo rat. Sve svoje obveze i aktivnosti nastavila sam, kao i drugi, obavljati pod uzbunama i policijskim satom, nemali broj puta predavanja bi nam prekinula prijeteća sirena, pa bismo ostatak uzbune provodili u podrumu kantine Filozofskog fakulteta. Bez obzira na to što Zagreb nije doživio razaranje i napade poput mnogih drugih hrvatskih gradova, u vijeme uzbune svi bismo se bojali, profesori podjednako kao i studenti, praveći se da bezbrižno pijemo kavu u kantini i ko' fol pušimo otpuhujući strah.

Marko je bio sin mamine radne prijateljice koja nas je i upoznala, te bi često navraćao kod nas kući. Satima bismo razgovarali o Nietzscheu, Hegelu, Kantu, Platonu; pretresali bismo sve teme postmoderne, zalazili i u mistiku koja nas je neodoljivo privlačila. Bili smo mladi i u svemu tomu jako smo uživali.
Zanimao ga je i islam, u to vrijeme, svjetska religija u svom usponu i napredovanju prema Europi i Zapadu i on se kao deklarirani ateista približavao mnogim temama islamske doktrine koje su mu bile intrigantne. Raspravljali bismo onda i o islamskim filozofima i onima koji su znalački iskoristili njihovo bogato nasljeđe, poput Augustina, Anselma pokušavajući donijeti dokaz o postojanju boga. Tu bismo se onda nas dvoje dobro zagrijali, donoseći argumente pro et contra, nadmetajući se u vlastitoj elokvenciji i brzini u argumentiranju i dokazima. Sa sasvim suprotnih pozicija raspravljali bi svakako i o kozmološkim temama tako žustro i rječito da bi moja mlađa sestra ponekad mislila da se svađamo. Ali ipak, za ovoga prijatelja, kolegu i osobenjaka mogu reći da sam, rijetko kad, u kasnijem životu, susretala tako tolerantnu, širokoumnu i dubokoumnu osobu neopterećenu svojim stavovima i razmišljanjima, kakav je bio moj Marko.
Marko se je iskreno radovao kada sam upisala studij filozofije. Toga dana otišli smo na pizzu, prošetali gradom i uputili se tramvajem u Maksimir.
Danas, kada živimo vlastitim životima, blagoslovljeni obiteljima i svaki svojom, kako islam kaže, nafakom, strašno mi nedostaje. (nastavlja se)

- 17:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

I sjene i ideje


Još sam neko vrijeme odlučila ostati zatočena u podzemnim hodnicima drevne Helade. Oprezno i nesigurno penjem se po kamenim stepenicama po kojima sablasno odjekuje svaki moj nesigurni i plahi korak. Podižem se na prostrani, grčkim suncem osunčani, široki plato: Platonov vječni dom. Vrata drevnog ulaza sama se odškrinuše...
Sanjam li?
Za studij filozofije ponajviše me motivirao moj prijatelj iz mladih dana, Marko, student 2. godine filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tih poprilično davnih, kasnih 80-ih godina jugoslavensko društvo u zalazu poprilično je zašlo u demokratizaciju svih svojih javnih sfera, od medija pa do institucija. Knjiga je postala pristupačna širokim narodnim masama i „za male pare“, a intelektualni život rascvao se na sve moguće vlastite strane, iako bi slobodu izražavanja i suprotno mišljenje nečesto zamijenili za „verbalni delikt“ , a „slobodni govornici“ često bi se pozivali na „informativni razgovor“ u tadašnju milicijsku stanicu. Koliko god se neprestano pokušavao stvoriti privid da živimo u slobodnom društvu i slobodi jednakoj za sve, živjeli smo u vremenu komunističkoga režima, i htio ne htio, moralo se paziti što govoriš.
Srednju školu završila sam pola godine ranije, zajedno sa dvije kolegice i jednim kolegom a ne želeći odmah ući u svijet rada i egistencijalnih problema, čekajući stipendiju za studij arapskoga jezika u islamskim zemljama, koju, by the way, nikada nisam dočekala, imala sam dosta vremena za popunjavanje, a ne želeći ga protračiti, upisala sam studij filozofije bez puno razmišljanja i dilema. Upravo je Platonova „Država“, filozofsko djelo par excellance, pročitavši je još u srednjoj školi nekoliko puta, dok su se neki učenici mučili već i sa samim fragmentima, poslužila pri upisu u studij filozofije kao filozofsko djelo po izboru koje smo bili obavezni pripremiti za usmeni prijemni ispit.
I kako to biva, dok smo mladi, mi se samo pravimo da nešto razumijemo koristeći neprestano svoj mladalački bunt, a i mozak brže uči i percipira u tim mladim godinama, i nema sumnje, na prijemnom usmenom ispitu ja sam dobila najveće moguće ocjene, a čitajući Platona još dugo godina poslije pa i danas, ovaj drevni grčki filozof i dalje me intrigira, nadahnjuje pa i zbunjuje.
Tako sam prije nekoliko godina predavajući etiku u jednoj srednjoj školi i objašnjavajući maturantima „parabolu o pećini“, čula komentar jednoga maturanta koji me nasmijao ali i zabrinuo rekavši da mu se čini da je „Platon bio jako napušen kad je pisao VII knjigu države..“ Vjerovatno sam se ja previše trudila da mu objasnim prve filozofske pojmove, jer on u tom momentu njima nije baš najbolje „baratao“, ili sam se suviše držala nastavnoga programa koji me uvijek ograničavao i zbog kojeg bih uvijek žurila, jer nastavnu jedinicu moramo stići ispredavati, ali to je svakako jedna druga tema...; uglavnom, gledajući iz ove druge spomenute perspektive, Platon mi se učinio mračniji i od samog Heraklita kojega su zvali „mračni“, a moju percepciju u vrijeme vlastite adolescencije Platonovih ideja i ideala o pravednoj državi i zajednici blagostanja u kojoj svatko obavlja i čini ono za što je sposoban, idealizirala sam „do besvjesti.“ To sam isto činila i sa prijateljima koje bih upoznala i sa ljudima koje bih susretala u životu, pa i sa životom koji mi se otvarao u svoj svojoj idealnoj perspektivi, sve dok nisam postepeno postajala zrelija, pametnija i mudrija. Ideja, ideal i idealno više mi nisu bili tako bliski pojmovi, ali sam suštinu ovih pojmova s godinama počela razumijevati zrelije i bezbolnije.
Vratimo se sada malo mom prijatelju Marku kojemu sam beskrajno zahvalna jer je prepoznao moj talenat i podržao me u tom presudnom trenutku izbora studija i životnoga puta. U ratnim 90-ima Marka više nisam viđala, on je tada već odavno završio filozofiju, te je trbuhom za kruhom bio prisiljen otisnuti se put Europe, poput mene danas koja o tome počinjem razmišljati vrlo ozbiljno. (nastavak slijedi...)

- 15:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.09.2018., četvrtak

historia alma mater; historija "majka hraniteljica"

Nastavljajući šetnju kroz ove drevne hodnike grčke filozofije, penjući se stubama njihove davne prošlosti, podsjećam se koliko je samo znanja ostavila mnogim civilizacijama, a posebice ovoj današnjoj, zapadnoj, koja nikako da prihvati historiju, tu drevnu almu mater, „hraniteljicu majku“ od koje može naučiti iz njezinih vlastitih pogrešaka i spoznaja.

Što za drevne Grke uopće znači „imati karakter“?
Grčki filozofi poput Heraklita, Demokrita, Platona ili pak Aristotela, s kojim je sistematizirana cjelokupna dotadašnja grčka filozofija a koji u filozofskom čuvenom djelu „Metafizika“ promišlja svoj filozofski sistem nudeći sintezu dotadašnjih učenja dajući dakako doprinos vlastitom originalnom filozofiranju kroz različite metode, pristupe i spoznaje... , dakle, mnogi od tih slavnih grčkih filozofa, učili su da imati karakter, znači imati vrlinu. Sam pojam je prisutan još od Homerovih spjevova u kojemu je on opjevao vrline i hrabrost velikih grčkih junaka, ali su se njime nastavili baviti mnogi filozofi još u samom nastanku svojih filozofskih učenja, spominjući pojam kao grčk. pojam arete, što znači smisao, svrha, ; npr. Platon u svojoj „Državi“ spominje arete kao „pojam koji dokazuje da svaka stvar, koja je nečemu namijenjena ima svoju vrlinu“ svoj arete.
Utemeljujući svoju etiku vrline Platon polazi od nauke o duši ili psihologiji. Duša se sastoji od tri dijela, to su požudni, voljni i razumski ili umni dio duše. Svakom od ta tri dijela odgovara vlastita vrlina , a to su, redom, umjerenost, hrabrost i mudrost. Tako pomoću tih vrlina duša ostvaruje svoj osnovni ali i krajnji cilj, a to je kod Platona najveća od svih vrlina, vrlina pravednosti koja vodi u dobar život i na kraju, s kojom se postiže vječni život. U nastavku ćemo pokazati kako je baš ovaj pojam pravednosti jedan od ključnih pojmova u Platonovoj filozofiji etike i koliko je u stvari vrlo praktičan jer na njemu gradi svoje učenje o idealnoj državi i svoju filozofiju politike.



- 17:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.09.2018., nedjelja

Klasična grčka etika karaktera


Da, konačno danas dolazim na svoje; introspekcija se nastavlja u smjeru grčke filozofije i vrluda kroz drevnu heladu, zadržavajući se u jednoj sporijoj šetnjici, omogućavajući vlastitom
umu da se nahrani i napoji drevnim grčkim znanjima i učenjima.
Sofisticirano divljenje Zapada i opsjednutost grčkom kulturom trebalo je pomjerati granice na bolje te u smjeru društvene dobrobiti i svima nam dragog osjećaja sreće, zadovoljstva i kulturnog, znanstvenog i duhovnog napretka pojedinca, pa time i društvenog uređenja pojedinih država. Taj stoljetni proces najčešće je spor i mukotrpan, ali u ovom trenutku ne želim zadirati u suvremene sociološke ili politološke analize suvremenih društava zapadne demokracije.

Što je za stare Grke značila sreća i kako su shvaćali taj suvremenom Zapadu omiljeni pojam?

Da bi se realizirala individualna sreća svakog pojedinca u društvu i državi Starih Grka, filozofija antičke Grčke usmjerena je na svekoliki razvoj i izgradnju ljudskog karaktera. Tako su Grci štovali snažno izražene motive časti i sramote, naglašavajući odgojnu ulogu etike i filozofije općenito. Netko bi to možda opisao kao etički elitizam, jer zaista karakterni i moralni mogu biti samo posebni ljudi, poput filozofa Heraklita ili Platona. Moglo bi se reći, čak, da se etika vrlo rijetko bavila etičkom osviješćenošću svjetine i narodnih masa. Međutim prema Platonovom dijalogu „Protagora“ bogovi su ljudima udijelili dva svojstva; to su grč. „aidos“ i „dike“. Aidos je moralni strah, poštenje i stid. Iz toga je evidentno da svaki pojedinac ponaosob ima u sebi moralno osviještene kategorije koje treba razvijati i pridržavati ih se. Dike je pravednost, a znamo koliko je to važno u sudjelovanju u životu polisa i grčke demokracije. I ne samo to, što je još važnije, svaki pojedinac imao je pravo i znanje da vrši dužnosti u državi, jer se držalo da je svaki atenjanin jednak ne samo pred sudom nego i u svom osobnom odnosu prema istoj, a za to je samo potrebno imati zdrav razum i poznavati atenski ustav.

Kako su drevni Grci gradili svoj karakter oslanjajući se na pojedina učenja grčkih filozofa?

Kod Heraklita, tog osebujnog i nadasve posebnog mislioca kojega su mnogi prozvali „mračni“ zbog njegovih svjetini slabo razumljivih fragmenata i načina života koji je uglavnom volio provoditi u osami, pojam karakter se izrijekom spominje u njegovom 119. fragmentu u kojemu on kaže: „Karakter je čovjeku daimonion“ (demon). Kako je kod starih Grka postojalo vjerovanje u duhovna bića (demone), za koje se smatralo da su božansko porijekla (tako ih spominje Sokrat u svojoj Obrani), demoni su bili dodjeljivani svakom čovjeku i o tome je ovisila njegova vlastita sudbina. Tako je Heraklit naglašavao svojim izrijekom u fragmentu da čovjekova sudbina ipak ovisi o njemu samom, a ne o tome kakav mu je daimonion udijeljen od strane moćnih bogova. Vlastitom snagom volje, ispravnim postupanjem i djelovanjem, pojedinac će izgraditi svoj karakter kako bi dosegnuo vlastitu sreću. A što je to sreća, pa jasno je da je filozof koji se tako često osamljivao i nije hajao za titule, bogastvo i materijalna dobra, tjelesne naslade i drugo, sigurno došao do spoznaje da ništa od navedenoga ne čini čovjeka sretnim, jer bi onda, kako kaže, i „volovi bili sretni svaki put kad se najedu grahorice“... Za Heraklita sreća je svakako nešto neprolazno, nešto što se postiže vlastitom vječnom slavom kroz unutarnja postignuća čovjeka...






- 18:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.09.2018., subota

uvod i prva šetnja stradunom Lost in Dubrovnik

30. svibnja ·
Lost in Dubrovnik
Prva setnja Stradunom danas me odusevila. U rano jutarnje dopodne opusteno sam tumarala ulicama staroga grada i upijala toplinu drevnoga kamena i starih gradevina u kojima kao da je stalo vrijeme. Polako , nikuda ne hiteci, fotografirala sam sve sto bi privuklo moju pozornost. Ovakvu ljepotu lako cu zadrzati u svome pamcenju. Zeleci ovdje ostati sto duze potajno prizeljkujem vratiti se u staru proslost lijepoga Dubrovnika. Iz dana u dan grad me osvaja svojom ljepotom i pozitivnom energijom. Pustolovina se nastavlja. Zadrzah se nakratko ispred Knezevih dvora. Na njegovom ulazu stoji natpis:
Obliti privatorum publica curate ("Zaboravite privatno i brinite se za javno"), iz cega zakljucujem koliko je starim Dubrovcanima drzava bila vazna. O ovome cu rado jednom drugom prilikom. Za sada stojim i divim se ljepoti kapitela trijema s prikazom grckoga boga Asklepija koju je isklesao majstor kipar Petar Martinov a mnogi ovdasnji majstori ostavili su trag na ovim predivnim dvorima. Nastavljam dalje...



25. svibnja · Dubrovnik ·
Lost in Dubrovnik
Radim i uzivam u gradu o kojemu sam tako cesto slusala i mastala, a sada evo me tu, lutam njegovim ulicama, pustajuci mu da me sve vise kako dani prolaze, privlaci svojim carobnim magnetizmom, starim zidinama, kamenim ulicama, drevnim crkvama, sutljivim samostanima...
Dubrovnik, slobodarski grad, grad gospara i slavne proslosti upio me svojom energijom i prihvatio u svoje okrilje poput nebeske ptice sirokih, beskrajnih krila. Osjecam se dobrodoslo i sigurno, susrecem prijazne Dubrovcane zivahnog temperamenta ,dobre i vrijedne ljude.
Svako jutro pozdravljam suncano more diveci se njegovoj ljepoti i bistrini.
Prepustajuci se magiji prelijepoga Dubrovnika ublazavam bol i nostalgiju zbog razdvojenosti od najdrazih.
Prepustam se ljepoti carobnoga grada i manje brinem. Smijesim se gradu a grad mi uzvraca.



- 18:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.08.2018., nedjelja

Fontane u Dubrovniku- Česma Onofrija de la Cave

Ljetnje kišno nedjeljno jutro, za mene blagoslov i olakšanje. Zahladilo je, osvježilo grad, raspršila se sparina, oprao se gradski smog. Pada, ljeva, ni cvrkut ptica ne može se čuti u gajiću našeg zelenilom ogrnutog jarunskoga parka na koji svako jutro rado bacim pogled s prozora četverokatnice. Uživam u svježini zraka i dobro prospavane noći započevši jutro meni najdražom jutarnjom kavom. Polako pijuckam razmišljajući o svemu, neobavezno mi misli polako vrludaju, nikuda se ne žurim, ništa ne moram, samo kroz odškrinuti prozor osluškujem slabašnu gradsku buku nedjeljnoga jutra: pokoji automobil i prometovanje tramvaja; dok se iz najbliže crkve u daljini prigušeno objavljuju crkvena zvona nedjeljne mise. Volim njihov zvuk...
Spokojni i umirujući batovi jedan za drugim najavljuju svečani obred i podsjećaju na prolaznost života. "Pam- pam, pam-pam", "život-smrt" "jesam-nisam", "pam-pam, pam-pam", "dobro-zlo", "mir-rat", "pam-pam, pam-pam", "ljubav-mržnja", "čovjek-vjera", "pam-pam", "pam-pam", "svemir-bog", "čovjek-bog", "pam-pam", "pam-pam"...

Moj boravak u Dubrovniku završio je malo je reći naprasno, iako ne mogu reći da sam zbog toga bila jako tužna. Jednostavno, nije išlo dalje. Ipak, zadovljstvo zbog boravka je ogromno jer zaista mogu reći da sam u svakom slobodnom trenutku uživala u šetnjama staroga grada unatoč teškim okolnostima i želji da se vratim kući što prije. Paradoks je tim veći što sam nakon mjesec i deset dana privremenog boravka u ovome prelijepom gradu spoznala bez sumnje: želim se vratiti onamo ponovno.







Jedno nedjeljno jutro napila sam se vode na velikoj Onofrijevoj česmi, najpoznatijoj dubrovačkoj gradskoj fontani izgrađenoj 1440.g., smještenoj na samom Stradunu (placi). Sjedila sam tako ispred nje, uživajući u njenoj svježini, sjetivši se da ju je projektirao čuveni arhitekt Onofrio de la Cave, i da o njoj postoji legenda koja kaže: "tko se jednom iz ove česme napije, ponovno mora doći u Dubrovnik." Isto vrijedi i za Sarajevo o kojemu je ispjevano mnoštvo stihova u sevdalinkama a koji kažu:
"Ko' se jednom napije
vode sa Baš-čaršije
nikad više iz Sarajeva
taj otići ne umije..."
Za Sarajevo sam se uvjerila, jednom se napila i uvijek mu se vraćam; za Dubrovnik, "živi bili pa vidjeli". U svakom slučaju, radije ću se osloniti na na misli jednoga mudraca koji je rekao: "Ako nađeš dovoljno razloga zašto, naći ćeš i dovoljno načina kako." Što se tiče Dubrovnika, mojih tisuću razloga zašto, naći će već tisuću načina kako.
Obilazim česmu brojeći njene maskarone, jedan maskaron, dva..., osam..., šesnaest maškarona za izljev vode ima ova fontana i podižem pogled prema njenom otvorenom kupolastom vrhu diveći se njegovoj privlačnoj ljepoti. Želim se popeti na sami njegov vrh i gledati sa fontane na placu Straduna...
A onda me prene gužva i metež mnoštva turista koji su toga ranolipanjskoga jutra već naveliko opsjedali zidine i ulice Straduna. Jedna za drugom pristizale su jahte i kruzeri u Dubrovačku luku istovarujući svakodnevno gomile znatiželjnih gostiju naoružanih kamerama, fotoaparatima i mobitelima želeći za sjećanje pojedine ljepote drevnoga grada.
Vrijeme je da se još jednom napijem sa česme i odmaknem od ove vreve. Odjednom mi ovdje više nije zanimljivo. Nastavljam dalje...

- 12:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2018., srijeda

Srebrnica In Memoriam



Ne kuni
Srebrna Majko,
Dželata sinova
svojih
Dok eterom
plove tužno
Imena njihova,
Kojih,
Danas ćeš glasno čuti...

Nego
majčinski, hrabro
Sahrani,
ukopaj,
dovu prouči
I suzu
jednu
Ko' bezdanu rijeku

Pusti da teče
Pusti da teče
Pusti da teče...!

I
ako možeš.
Iako
znam
Da nećeš
Moći,
Otpusti boli;
Vjeruj
u pravdu
Jer dželata
ovo

Mori svaku večer
Mori svaku večer
Mori svaku večer...!

Al' žali zemlju po kojoj krvnik hoda!






- 13:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.07.2018., četvrtak

moramo i o ovome barem malo

Dragi prijatelji, prije nekoliko dana na svom fb profilu učitala sam video zapis koji zorno prikazuje u kakvim nehumanim i neljudskim uvjetima žive izbjeglice koje prihvaćaju naše zemlje u regiji s nadom i uvjerenjem mnogih dobrih ljudi koji im žele pomoći da će im to biti kratkoročno i da će što prije pronaći svoj dom na ovoj našoj jedinoj kugli zemaljskoj. Divim se onima koji im pomažu i poštujem sve ono što čine za te ispaćene ljude kako bi im život ovdje kod nas bio što lakši i podnošljiviji. Međutim, izgleda da nešto nije u redu u samom sistemu humanih projekata koji izgleda da su sve samo ne humani, o čemu govore video zapisi i svjedočanstva ovih jadnih ljudi diljem svijeta.

Onima koji misle da sam video zapis učitala kako bi oni propagirali svoj govor mržnje mogu samo poručiti: ovaj profil koji potpisuje Alma Harambašić Mulajusufović nikada nije bio i neće biti platforma za govor mržnje iako je bilo pokušaja da mi se, laičkim riječnikom rečeno, nešto takvo „prikači“; stoga oni koji tako razmišljaju slobodno neka odstupe, a prije nego to učine, neka dobro prouče ovo što sam napisala.

Zar smo zaboravili da je u ovim našim krajevima bilo more izbjeglih ljudi koji su našli svoj dom diljem svijeta u zemljama u kojima se nije gledalo na to tko je što i odakle dolazi, nego koliko je patio i kako da mu se najbrže pomogne?! Sjetimo se i ne zaboravimo tibetanskih, kurdskih, bosanskih i inih izbjeglica, svejedno odakle je izbjegao, doživio je golemu patnju!
Stoga, saberimo se i pokušajmo pomoći na najbolji način, pa makar barem za početak suosjećajući sa njima!

Zagreb, 30.06.2018.

- 12:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2019 (4)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Veljača 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

čovjek, civilizacija i kultura, duhovnost
Svijet koji se neprestano mijenja...
A ako iz toga možemo dobiti malo umjetnosti,
zadovoljstvo je tim veće