filozofija
"Za lice pravde ljudi ne bi saznali da nije nepravde." (Heraklit)

široka perspektiva

07.12.2020., ponedjeljak

"Time, Creation and The Continuum"

Aristotelov postupak beskonačnoga dijeljenja i umnažanja na isti je način shvatio matematičar, znanstvenik i filozof,  Richard Sorabji, koji u svom djelu "Time, Creation and The Continuum" (Theores in Antiquity and the Early Middle Ages), Cornell University Press, 1986, raspravlja o Aristotelovoj koncepciji o beskonačnom, ukazujući da ista vrlo podsjeća na neke od suvremenih matematičkih teorija. Isto tako se referira na Aristotelovo pobijanje antičke  logičke teorije o Zenonovoj aporiji u kojoj Zenon tvrdi da nema kretanja, jer "ono što se kreće prelazi polovicu prije same cjeline"(str.172):("a polovice su neograničene, a neograničenosti je nemoguće prijeći"); 
Aristotel pak tvrdi da se u vremenu ili u dužini ograničeno može prijeći samo dijelom:
"Stoga valja reći onomu koji pita mogu li se prelaziti neograničenosti,  bilo u vremenu, bilo u crti, kako dijelom mogu,  a dijelom ne. Ako su one ostvarenošću (zbiljski), onda ne mogu, dočim,  ako bivaju možnošću,  onda mogu."(str. 235).

Aristotel također pobija atomističko učenje o kretanju atoma, za koje on kaže da je kao takvo moguće samo u praznom prostoru. On tvrdi da u praznome nema kretanja:.172):"Onima koji govore da postoji prazno, kao nužno ako će biti gibanje- razvidi li tkogod- izlazi upravo suprotno, naime, da se ni jedna stvar ne može gibati ako postoji prazno,  jer kao što neki poradi sličnoga kažu kako zemlja miruje,  tako je nužno i da stvari miruju u praznome budući da se nemaju gdje kretati više ili manje."
Aristotelovo učenje o neprekinutome koje je djeljivo u beskonačnost, razilazi se i sa atomističkim učenjem o atomima, kvalitativno različitim česticama koje imaju svoju jezgru i kod kojih dijeljenje potpuno prestaje. Većina autora drži da je ovdje Aristotel nazadovao, odbacujući atomističko poimanje kretanja na koje se naslanjaju suvremene atomističke teorije,  jer je učio da kretanje počinje s "Nepokretnim Pokretačem" "...od kojega se sve stvari pokreću. ..." (str. 227)
Učenje da je sve svrhovito i teži prema nečemu višem,  npr. teži da pređe iz materije u formu,  gdje se materija prema formi uvijek odnosi kao mogućnost prema zbilji, aktualnome, primijenio je Aristotel i u svom beskonačnom postupku,  jer je i beskonačno ono što je nezavršeno,  u stalnome je nastajanju, a postojanje i cjelina uvijek teže onom aktualnom.


- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.11.2020., srijeda

Bosansko šerbe

Osjećala se smireno i sretno. Uspjela je stići u mesdžid prije isteka sabaha uživajući u cvrkutu ptica, koje su, činilo se, također veličale Boga. Prenuše je prvi zraci jutarnjega sunca i ona brzo završi dovu:
"Bože olakšaj, a ne otežaj, bože završi s dobrim, Amin!"
U starim prostorijama mesdžida nije bilo klanjača. Ključ koji je dobila od Islamske zajednice još prije nekoliko godina kada je svakodnevno dolazila na namaz, žureći se iz škole koju je pohađala u blizini, još uvijek nije nitko zatražio natrag, pa je ona ovamo dolazila kad god bi se zatekla u tom dijelu grada ili ne bi stizala u novootvorenu džamiju.
Bio je ramazan.
Sinoć su cijelu noć putovali vraćajući s iz Visokog za Zagreb. U autobusu je vladala vesela atmosfera;, smijeh, pjesma i žustar razgovor kojemu kraja nema.. Lijepa je mladost, bezbrižna i sretna, živi sada i ovdje, ne brine za budućnost.
Sinoćnji nastup protekao je dobro, obilježen samo jednom anegdotom koja će se prepričavati još dugo. Sada su mogli veselo čavrljati i planirati.
Samilu je ganuo ovaj cijeli put i sjećala se svakog njegovog detalja.
Sjetila se kako je u tekiji bilo tiho i vladao je nekakav svečani muk. Najprije se sklanjala jacija i odmah nakon teravija, koje je predvodio stari ugledni šejh. Zikr je trajao oko 20-ak minuta. Ljudi su polako počeli padati u trans ponavljajući polutiho "la ilahe ilellah" i "hu, hu, ila hu." Jedan se čovjek iznenada podigne iz halke, a šejh tada lagano, lagano privede zikr kraju.
Sve ovo je bilo malo neobično gostima iz Zagreba; mnogi od njih ovakvo nešto nisu nikada doživjeli.
Šejh iznenada zastane i upita Alana koji svo vrijeme nije mogao suzdržati smijeh:
"Što je tako smiješno, mladiću?"
"Ništa, zaista ništa"-odgovori Alan i pocrveni.
"Saberi se, brate, ako ti je sve ovo smiješno, izađi"-reče mu šejh smireno.
"Kao u školi"- netko dobaci iz zbora Alanu.
Alan se zastidi. Mevlud započne učenjem Kur'ana. Sada su milozvučni recitali popraćeni stihovima ilahija potpuno ispunjavali prostor tekije. Mnogi su se pobožno njihali ponavljajući tiho sjetne zvuke.
"Dobro nam došo, stari plemiću, Hašimoviću, Kurejševiću!"
Noć je začas protekla. Lamija i Mubina iznenada se podigoše iz halke zagrebačkog zbora kako bi podijelile mevludske slatkiše i ponudile prisutnima bosansko šerbe od ružice koje su pripremili domaćini
Mubina se od sinoćnjeg puta koji je trajao cijelu noć nije uspjela odmoriti. Jedva da je izdržala do kraja programa. Tog 16-og dana mjeseca ramazana počela je osjećati krizu i napor zbog posta. Osjećala se umorno.
Iznenada se spotakne o svoje dimije, izgubi ravnotežu, a šerbe se prolije po nekolicini ljudi koji su šokirani izgovarali "estagfirullah, estagfirullah". Mubija problijedi i gotovo plačnim glasom tiho izgovori:"Nema više šerbeta", te malo podigavši dimije, postiđeno pojuri prema izlazu.
U zboru je nastao sveopći urnebes. Izvođači su se doslovno "pokočili" od smijeha. Mladi mujezin Edib dosjeti se da u ovom nezgodnom trenutku povede ilahiju "Jemi ardun", a cijeli zbor spremno je prihvati.
Postiđena "zvijezda večeri" ubrzano je skidala mokre dimije i presvukavši se u drugu suknju žurno istrčala iz tekije. Povratila je na travu.
Bila je noseća.
Sve ono što se maločas dogodilo baš na tom blagoslovljenom mjestu učinilo joj se kao ružan išaret i mučan uvod u još nešto mračnije i strašnije. Rat o kojemu su već svi pomalo govorkali nadvijao se nad zlokobnim nebom države u raspadu. Plašila se te slutnje danima, a bojazan joj se večeras još samo pojačala. Spremalo se nešto strašno, nešto užasavajuće od čega je ona poželjela zauvijek pobjeći i spasiti malo biće koje je nosila u sebi, strepeći za njega više nego za samu sebe.
Tiho je zajecala.

- 14:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.11.2020., srijeda

"Beskonačni postupci u Aristotela"

U svojoj raspravi "Beskonačni postupci u Aristotela", Zagreb, 1953., Željko Marković napominje da je Aristotel svoje poimanje beskonačnog postavio kao nešto nezavršeno i u nastajanju, što u sebi nema sve oznake omeđenosti i cijelosti. "Cijelo je naime savršeno odnosno ono čemu ništa ne manjka) , dok beskonačno nije cijelo zbiljski nego samo potencijalno." Neograničeno je samo možnošću cijelo , ali ne i ostvarivošću."
Jedan od razloga koji Aristotela navodi na razmišljanje o beskonačnom jest neograničenost vremena. Za Aristotela "vrijeme je broj kretanja naspram prije i poslije.", a budući da je vrijeme neprekidno, te vrijeme i kretanje određuju jedno drugo, oboje su neograničeni, jer je neograničeno ono što je neprekidno djeljivo,"..." Jer svaka se crta uvijek dijeli. Tako isto i vrijeme. " (219b, 2 220a i 30,31).


Sljedeći argument koji Aristotela navodi na razmišljanje o neograničenom jest beskonačan slijed prirodnih brojeva i neprekinutost geometrijskih veličina. (primjer kojim se može ilustrirati beskonačno dijeljenje i dodavanje jest primjer dijeljenja jedinice dužine, koju istovremeno možemo dijeliti i uvećavati za 2, pa će nastajati beskonačni slijed dužina (to je Aristotel nazivao beskonačno "dodavanje i beskonačno "oduzimanje"
. "Neograničeno prema dodavanju i ono prema diobi je isto... Djeljivo je prema umanjivanju i suprotnome dodavanju " (str. 77). Autor ovu vrstu dijeljenja uspoređuje sa suvremenom teorijom o dva monotona slijeda dužina koje se spajaju, pri čemu prvi, rastući,
teži zadanoj jedinici dužine i članova prvog slijeda, a drugi padajući nuli.

- 12:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.11.2020., utorak

Aristotelova kritika apeirona

Ovdje vidimo da se Aristotelovo poimanje beskonačnoga nije podudaralo sa onim predsokratovskim učenjima koja su svoja počela smatrala beskonačnim. Npr. predsokratovac Meliso kaže da ono što jest vječno, beskonačno je, jer nema početka iz kojeg je nastalo, niti kraja iz kojeg bi nastajući, jednom završilo. A jer je sve i beskonačno, jedno je, te ako bi to dvoje ili brojnije, imalo bi granice jedno prema drugome."

Prema Melisovu učenju , stoga, počelo je vječno, nenastalo, jedno, nepokretno i posvuda istovrsno.
Aristotel pak ovo objašnjava ovako: "ako bi se netko s time i složio da jest i da je nenastalo, zašto još dokazuje i da je beskonačno? Kaže da je beskonačno ako postoji, a nije nastalo, početak i i kraj da su granice nastajanja. No, što od onog priječi da nešto što je nastalo ima granice? Ali ako nije nastalo, što priječi da ima početak- ne dakako onaj iz kojeg je nastalo, već drugi, da iako je vječno ima granice, jedno prema drugom?Još i ovo: što priječi da je cjelina nenastala i beskonačna, i da je ono što u njoj nastaje ograničeno, te da ima početak i kraj u nastajanju.

Melisovom učenju o beskonačnom koje je nenastalo i vječno, nepokretno i istovrsno, dakle završeno (završeno je ono izvan čega se ne može naći ni jedan od njegovih dijelova), Aristotel suprotstavlja svoje beskonačno koje je nezavršeno i u nastajanju: "neograničeno je ono čemu kad se prema koliko uzme štogod, uvijek se može uzeti još nešto koje je izvan" ("Fizika", knjiga 3. i "Metafizika", knjiga 4.)

- 14:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.11.2020., subota

Aristotelova kritika apeirona



Kopajući neki dan po starim studentskim skriptama, naiđoh na jedan svoj seminarski rad iz kolegija grčka filozofija, otipkan na pisaćoj mašini, pa ga odlučih malo doraditi i ponovno pretipkati.




ARISTOTELOVA KRITIKA APEIRONA



U svom djelu "Životi i mišljenja istaknutih filozofa" , Diogenes Laertije opisuje čuvenoga filozofa Aristotela (384-432.g.p.n.e.) kao "najprisnijeg Platonovog učenika". No, međutim ta bliskost nije zasmetala Aristotelu da se odlučno odupre prevelikom Platonovom utjecaju koja ga je nakon nekog vremena počela "gušiti". Nakon 20.g. provedenih u Platonovoj Akademiji Aristotel je smiono napušta, ne zaboravivši čitavi život ostati zahvalan svome dragom učitelju, iako se nakon toga Platon prilično uvrijedio ogorčeno izjavivši , kako Diogen Laertije prenosi , da ga je Aristotel " odgurnuo kao što ždrebad odbijaju majku koja ih je rodila".
Danas je zasigurno poznato da se Aristotelova filozofija smatra vrhuncem antičke filozofije. U svom 1. dijelu Filozofske hrestomatije Branko Bošnjak napominje da je Aristotel " pokušao sjediniti cjelokupni filozofski razvoj i dati objektivnu kritiku, pokazujući slaba mjesta u filozofiji svojih prethodnika."

Aristotel je za razliku od Platona svoju filozofiju sustavno izložio. Njegov filozofski sistem u to vrijeme bio je revolucionaran pomak u proučavanju filozofije. Preduvjet filozofskom promišljanju jest logičko mišljenje, tzv. "Organon" kojega su sabrali i uobličili Aristotelovi učenici. Filozofiju dijeli na teoretsko, praktično i poetično područje promišljanja; teoretski dio obuhvaća fiziku , matematiku i metafiziku, praktični dio ekonomiju i politiku a u poetični dio ubraja tehničko i umjetničko oblikovanje. "Mezafizika" ili "prva filozofija" sadrži 14 knjiga, zatim svakako spisi "Nikomahova etika" i "Eudemova etika" te spisi "Fizika", "O duši" i Psihologija"

" U današnjem obliku "Fizika" se sastoji od 8 knjiga ujedinjenih u jednu opću raspravu.
U svojoj prvoj raspravi Aristotel analizira dotadašnja učenja o počelima. Već tu on spominje pojam beskonačnoga definirajući ga kao nešto što je neprekidno djeljivo pa time onda i ne daje konačne mjerne vrijednosti. Oni filozofi koji počela smatraju beskonačnima griješe, jer je neograničeno kao neograničeno, nespoznatljivo. Ono što je neograničeno prema množini (broju) ili veličini, nespoznatljivo je i koliko je, a ono koje je neograničeno prema obliku, nespoznatljivo je, kakvo je. Tako, ako su počela neograničena i prema množini i prema obliku, onda je nemoguće spoznati stvari sastavljene od njih. Jer pretpostavljamo kako spoznajemo kakve složevine, tako što doznajemo od kakvih je i kolikih sastojaka.(187-b, 417-10; 187b, 8-12).
Ovdje ću ja za danas nakratko stati.

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.11.2020., srijeda

Lost in Dubrovnik

Ove fotografije na koje su njeni prijatelji sa lakoćom dijelili lajkove samo su podsjetile Samilu na tjeskobu i usamljenost tih dana u Dubrovniku, na situacije koje su je primorale da što prije istrči iz zajedničkoga smještaja i smiri se na jednom od starih gradskih trgova, kako bi slobodno udisala zrak kojega joj je sve više nedostajalo, upijajući ljepotu drevnoga grada.U smještaju joj je sve više postajalo nepodnošljivo; ljudi, situacije, provokacije, laži i obmane, podmetanja i poruge stanara iza njenih leđa; čitav jedan reality -show koji je toliko prezirala i i od kojeg bi svakodnevno bježala utekavši u gradsku vrevu Dubrovnika, punu turista iz cijeloga svijeta.




A danas? Danas je u sred bijela dana "ekipa" drsko i bezobzirno pušila travu, skoro da se u boravku dim mogao nožem rezati, kreveljenju i baljezganju nikad kraja, glupavo smijanje, treštava i preglasna muzika, praznoća pogleda i govora.
I nije to zbog vlastite osude i moraliziranja ovih gnjusnih ponašanja, jer to su bili mahom mladi ljudi, premladi da i pomisle da su nešto krivo uradili, sve im se to činilo tako bezazleno, ali svakodnevno primamljivo, nego zbog vlastite nemogućnosti da učini bilo što protiv, da se nekomu požali, da sve to prijavi ili spriječi, ništa od toga se nije moglo dogoditi, jer sprečavao ju je bezimeni strah i paranoja da će je nešto ružno i bezimeno uvjeriti da sve to treba pustiti na miru... Još je jezivije izgledalo da je droga (a to nije bila samo trava) lako dostupna svima u smještaju. Ovako, mogla je samo i opet odšetati do suncem okupanoga Straduna na kojem se život činio stoljetno lijepim.
"Nema šanse da se i danas odmorim od napornoga posla"- razočarano i ljutito zaključi Samila.
Ja ovo ne mogu i neću gledati, spriječiti ne mogu zato odoh; idem, idem, napuštam ovu noćnu moru koja me pritišće i proganja već tjednima, i od koje će me spasiti samo konačan povratak u Zagreb..."-reče ona u sebi stisnuvši zube zbog vlastite nemoći...

- 17:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.09.2019., srijeda

"S onu stranu" sunca


Platonova VII knjiga “Države” dugo me je inspirirala u beskonačnim raspravama sa Markom. Zato se sada, kada se, poput vremenskog putnika, potajno šuljam po Platonovom vječnom dvoru, neprestano osvrćem, nadajući se da ću i ovdje jednom sresti svog prijatelja.
Jutro je, lijepo i mlado, osunčano atenskim sunčevim zrakama; ovako izgleda mjesto koje ni ja nisam mogla zamisliti, iako bih svom omiljenom filozofu mogla samo poželjeti.
Peripatetici su rano izašli u šumu, razgovaraju mirno ali žustro, a na duhovnom meniju nudi im se Platonova “parabola o pećini”.
Kako samo daleko izgleda mračna spilja u kojoj žive ljudi mrakom i lancima okovani gledajući u visoko i daleko okno iz kojeg je dopirala toplina ovoga prekrasnoga sunca. Oni vide samo sjene ovoga prekrasnoga svijeta i žurno se nastoje osloboditi svojih preteških okova.
A kada im to konacno pođe za rukom izašavši van, svakoga od njih zabljesne sunce jačinom svoga blistavoga sjaja i oni jedno vrijeme. hodaju omamljeni od njegove topline i zaslijepljeni od njegovoga svjetla.
Sporo i oprezno teturaju, pridižući se, padaju i na kraju blago uspravljaju.’ . Prelazak na onu stranu, iz inteligibilnog, osjetilnog svijeta događa se samo od sebe svakoga jutra. Čim bi ih zamijetili peripatetici bi ih srdačno dočekali i domaćinski nahranili. Sunce koje na Zemlji omogućuje osjetilnu zamjedbu svih fenomena ovdje omogućuje sve zamjedbe,i osjetilnog i duševnog I duhovnog svijeta. Većina čovječanstva, koja predstavlja po ovom učenju mnoštvo ljudi, onih, koji čitav svoj život ostaju na površinskom shvaćanju i nagađanju, opažajući samo sjene stvarnosti i slušajući samo jeku istine ovdje se transformira, pobjegavši iz svoje "tamnice", zaboravivši na svoje strasti i predrasude, shvativši da je ono u što su ranije gledali samo odraz ili sjena, I ako su i malo posumnjali, postavši zaslijepljeni ovim prekrasnim suncem, sada shvaćaju da sjene koje su doživljavali kao stvarnost zbiljskih stvari, ipak nisu znatno stvarnije od zbilje.





- 15:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.09.2019., ponedjeljak

Nadobudni peripatetici


Ne, Marko i ja nismo bili u ljubavnoj vezi. Ako postoji “platonska ljubav”, onda se svakako može reći da sam je ja osjećala prema Marku.
Ali on je bio toliko pošten da svojim ponašanjem ili namjerama nije dovodio u pitanje naše prijateljstvo. I bilo nam je super.
Tako smo svoje “peripatetičke šetnje” po Maksimiru, Bundeku ili Jarunu uvijek provodili u neumornom diskutiranju, debatiranju i slobodnom raspravljanju." Mladi peripatetici" zaputili bi se na suprotni kraj grada, parka ili gradske šume, grad bi prolazio pored nas, a mi bismo razgovarali:
“Vrlina, dakle, ne služi samo tome da bi pojedinačna duša bila pravedna, nego da bi svaki član zajednice izvršavao svoju ulogu. Stoga etika nužno završava u politici i Platonovo ključno pitanje jest kako država kao zajednica ljudi (a ne kao puki sustav upravljanja) postiže pravednost”.- rekao bi Marko.
“Sofisti i Trasimah su tvrdili da je pravednost pravo jačega.”- dodala bih ja.
“Oni jači prije svega imaju ulogu da poput bilo kog drugog ljudskog zanimanja služe prije svega dobru onih kojima se bave (npr. liječnici dobru pacijenata, pastiri dobru stada). Biti nepravičan znači ne izvršavati svoju ulogu.”-odgovorio bi Marko, dobro znaš da Platon ne govori o pravednosti kakvu je inače nalazimo, nego o tome kakva bi ona trebala biti.
“Da, znam da je Platonovo učenje o pravednosti utemeljeno na umnom uvidu u najvišu ideju, ideju dobra. Na tome je zasnovana I njegova ideja države, koja je ostvarenje etičke pravednosti koja znači da svatko radi ono za što je sposoban, tj. ono za što ima vrlinu. Samo, kako bih ja znala za sebe u ovim godinama npr. za što imam tu tzv. vrlinu?”
Marko se volio šaliti i vrlo vješto je odgovorio na to pitanje. “Ti bi svakako dobro poslužila za produženje vrste budućih filozofa, vladara ove idealne države. Samo, morala bi na tjelovježbu, kao i druge žene “tvoje vrline” potpuno gola, zajedno sa ostalim golim muškarcima I to sve u korist “viših ciljeva”, a znam da ti taj dio, poznavajući tebe, sigurno ne bi nikako odgovarao.”-pecnuo bi me on.
“Taj dio “Države” ne bi odgovarao ni jednoj normalnoj osobi koju ja poznajem. Uopće mi nije jasno je li Platonu uopće bilo potrebno šokirati ljude takvim opisima, bez obzira na to što bi to bilo samo jedno obično pravilo kojeg bi se trebao držati svaki “idealan državljanin”? Sve u svemu taj dio mi jako zvuči “bljak”- odgovorila bih ja. (nastavlja se)



- 19:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.09.2019., nedjelja

I sjene i ideje

Marko je, dakle, morao otići, ja sam se rastužila, a u Hrvatskoj je počeo rat. Sve svoje obveze i aktivnosti nastavila sam, kao i drugi, obavljati pod uzbunama i policijskim satom, nemali broj puta predavanja bi nam prekinula prijeteća sirena, pa bismo ostatak uzbune provodili u podrumu kantine Filozofskog fakulteta. Bez obzira na to što Zagreb nije doživio razaranje i napade poput mnogih drugih hrvatskih gradova, u vijeme uzbune svi bismo se bojali, profesori podjednako kao i studenti, praveći se da bezbrižno pijemo kavu u kantini i ko' fol pušimo otpuhujući strah. U Vukovaru su danima gađali civile, eksplozijama se nije nazirao kraj; i naposljetku kad je grad izmrcvareno pao, četnici su nastavili svoje "koljačko orgijanje", redom ubijajući civile, ranjenike i sve što im je priječilo put; Smrt je zaposjela ispaćeni grad...

Marko je bio sin mamine radne prijateljice koja nas je i upoznala, te bi često navraćao kod nas kući. Satima bismo razgovarali o Nietzscheu, Hegelu, Kantu, Platonu; pretresali bismo sve teme postmoderne, zalazili i u mistiku koja nas je neodoljivo privlačila. Bili smo mladi i u svemu tomu jako smo uživali.
Zanimao ga je i islam, u to vrijeme, svjetska religija u svom usponu i napredovanju prema Europi i Zapadu i on se kao deklarirani ateista približavao mnogim temama islamske doktrine koje su mu bile intrigantne. Raspravljali bismo onda i o islamskim filozofima i onima koji su znalački iskoristili njihovo bogato nasljeđe, poput Augustina, Anselma pokušavajući donijeti dokaz o postojanju boga. Tu bismo se onda nas dvoje dobro zagrijali, donoseći argumente pro et contra, nadmetajući se u vlastitoj elokvenciji i brzini u argumentiranju i dokazima. Sa sasvim suprotnih pozicija raspravljali bi svakako i o kozmološkim temama tako žustro i rječito da bi moja mlađa sestra ponekad mislila da se svađamo. Ali ipak, za ovoga prijatelja, kolegu i osobenjaka mogu reći da sam, rijetko kad, u kasnijem životu, susretala tako tolerantnu, širokoumnu i dubokoumnu osobu neopterećenu svojim stavovima i razmišljanjima, kakav je bio moj Marko.
Marko se je iskreno radovao kada sam upisala studij filozofije. Toga dana otišli smo na pizzu, prošetali gradom i uputili se tramvajem u Maksimir.
Danas, kada živimo vlastitim životima, blagoslovljeni obiteljima i svaki svojom, kako islam kaže, nafakom, strašno mi nedostaje. (nastavlja se)

- 17:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

I sjene i ideje


Još sam neko vrijeme odlučila ostati zatočena u podzemnim hodnicima drevne Helade. Oprezno i nesigurno penjem se po kamenim stepenicama po kojima sablasno odjekuje svaki moj nesigurni i plahi korak. Podižem se na prostrani, grčkim suncem osunčani, široki plato: Platonov vječni dom. Vrata drevnog ulaza sama se odškrinuše...
Sanjam li?
Za studij filozofije ponajviše me motivirao moj prijatelj iz mladih dana, Marko, student 2. godine filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tih poprilično davnih, kasnih 80-ih godina jugoslavensko društvo u zalazu poprilično je zašlo u demokratizaciju svih svojih javnih sfera, od medija pa do institucija. Knjiga je postala pristupačna širokim narodnim masama i „za male pare“, a intelektualni život rascvao se na sve moguće vlastite strane, iako bi slobodu izražavanja i suprotno mišljenje nečesto zamijenili za „verbalni delikt“ , a „slobodni govornici“ često bi se pozivali na „informativni razgovor“ u tadašnju milicijsku stanicu. Koliko god se neprestano pokušavao stvoriti privid da živimo u slobodnom društvu i slobodi jednakoj za sve, živjeli smo u vremenu komunističkoga režima, i htio ne htio, moralo se paziti što govoriš.
Srednju školu završila sam pola godine ranije, zajedno sa dvije kolegice i jednim kolegom a ne želeći odmah ući u svijet rada i egistencijalnih problema, čekajući stipendiju za studij arapskoga jezika u islamskim zemljama, koju, by the way, nikada nisam dočekala, imala sam dosta vremena za popunjavanje, a ne želeći ga protračiti, upisala sam studij filozofije bez puno razmišljanja i dilema. Upravo je Platonova „Država“, filozofsko djelo par excellance, pročitavši je još u srednjoj školi nekoliko puta, dok su se neki učenici mučili već i sa samim fragmentima, poslužila pri upisu u studij filozofije kao filozofsko djelo po izboru koje smo bili obavezni pripremiti za usmeni prijemni ispit.
I kako to biva, dok smo mladi, mi se samo pravimo da nešto razumijemo koristeći neprestano svoj mladalački bunt, a i mozak brže uči i percipira u tim mladim godinama, i nema sumnje, na prijemnom usmenom ispitu ja sam dobila najveće moguće ocjene, a čitajući Platona još dugo godina poslije pa i danas, ovaj drevni grčki filozof i dalje me intrigira, nadahnjuje pa i zbunjuje.
Tako sam prije nekoliko godina predavajući etiku u jednoj srednjoj školi i objašnjavajući maturantima „parabolu o pećini“, čula komentar jednoga maturanta koji me nasmijao ali i zabrinuo rekavši da mu se čini da je „Platon bio jako napušen kad je pisao VII knjigu države..“ Vjerovatno sam se ja previše trudila da mu objasnim prve filozofske pojmove, jer on u tom momentu njima nije baš najbolje „baratao“, ili sam se suviše držala nastavnoga programa koji me uvijek ograničavao i zbog kojeg bih uvijek žurila, jer nastavnu jedinicu moramo stići ispredavati, ali to je svakako jedna druga tema...; uglavnom, gledajući iz ove druge spomenute perspektive, Platon mi se učinio mračniji i od samog Heraklita kojega su zvali „mračni“, a moju percepciju u vrijeme vlastite adolescencije Platonovih ideja i ideala o pravednoj državi i zajednici blagostanja u kojoj svatko obavlja i čini ono za što je sposoban, idealizirala sam „do besvjesti.“ To sam isto činila i sa prijateljima koje bih upoznala i sa ljudima koje bih susretala u životu, pa i sa životom koji mi se otvarao u svoj svojoj idealnoj perspektivi, sve dok nisam postepeno postajala zrelija, pametnija i mudrija. Ideja, ideal i idealno više mi nisu bili tako bliski pojmovi, ali sam suštinu ovih pojmova s godinama počela razumijevati zrelije i bezbolnije.
Vratimo se sada malo mom prijatelju Marku kojemu sam beskrajno zahvalna jer je prepoznao moj talenat i podržao me u tom presudnom trenutku izbora studija i životnoga puta. U ratnim 90-ima Marka više nisam viđala, on je tada već odavno završio filozofiju, te je trbuhom za kruhom bio prisiljen otisnuti se put Europe, poput mene danas koja o tome počinjem razmišljati vrlo ozbiljno. (nastavak slijedi...)

- 15:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2020  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (5)
Rujan 2019 (4)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Veljača 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

čovjek, civilizacija i kultura, duhovnost
Svijet koji se neprestano mijenja...
A ako iz toga možemo dobiti malo umjetnosti,
zadovoljstvo je tim veće