255. San
12.04.2010.,
*Zanimljivo kako dok u realnom životu nemam previše inspiracije za ništa, kamoli pisanje, snovi mi prelaze sve granice normale.
Pa je najbolje da zapišem još jedan.

*Kako pamtim detalje?
Snovi su mi živi, jači po doživljaju nego realne situacije, vidim jednako ali primjećujem puno više detalja… Ujutro se budim zadihana (pozdrav, Zadihana:) i proživljena sveg toga.
Uglavnom…

*Prvo je bio neki kafić. Nekolicina imaginarnih prijatelja, nešto su brbljali, nebitno, nisam ih ni pratila. Jaka Wolframova svjetla. Upoznali su me s nekim tipom, nisam m saznala ime, visokim, jako, višim od mene, sigurno je imao oko 2,20 m. Ja sam se predstavila, primio je moju ruku u svoju (gdje se ova izgubila), a onda me podigao i smijući se počeo me vrtjeti zagrljenu. To mi se dopalo, bilo je nekako bratski. Smijali smo se, a onda odvojili od ostalih, otišli u neki drugi kafić napravljen kao tunel kroz kojeg su prolazili automobili. Konobarica je donijela neku užasno pjenušavu, slatku, mineralnu vodu u kriglama, a on nije puštao moju ruku i pričao na mobitel. Ja sam stavljala tu njegovu golemu ruku na sebe i zabavljala se kako može prekriti cijeli jedan dio tijela. Koji god da je taj dio bio. Uglavnom, dalje je slijedilo ono što već inače slijedi u mokrijim snovima, poštedjet ću možebitne čitatelje detalja, niti je bitno niti se sjećam. Samo se sjećam njegovih dugačkih, velikih, bijelih leđa. I skroz sam svjesna da žena tijekom seksa JAKO teško može vidjeti muškarčeva leđa, ali to samo ide u prilog apstraktnosti cijele situacije.
Nakon nešto takvog pretumbavanja, osjećaj seksualne frustracije nije splasnuo, nego samo porastao, do nervoze, i otišla sam.
Razdanilo se, sunce je počelo grijati prilično jako, imala sam na sebi odjeću jakih boja. Najviše sam zapamtila veliki crveni koraljni križ na vratu. Vidjela sam se u nekom ogledalu. Našla sam se na nekom brežuljku, s otvorenim kućama od bijelog kamena koje su se sastojale samo od tri zida i namještaja na crvenom tepihu. Između njih su rasle tužne vrbe, lelujale. Vidjela sam djeda i otišla njemu, bio je nasmijan i mlađi nego što je sad. Dočekao me ispred svog zelenog malog auta kojeg i inače vozi, sjeli smo i krenuli niz brežuljak kroz nekakav mali gradić. Sunce je sjalo, mi smo se nešto smijali, zgrade su bljeskale na suncu prozorima. Bio je lijep dan. Samo na ulicama nije bilo nikoga.
Uskoro sam vidjela skupinu djece kako se igraju nasred ceste u ulici okomitoj na našu. Samo na tren. Dalje opet nikoga nije bilo, a onda je djed usporio da se okrene na zavoju i iza ugla je najednom izletjela mala dječja ruka sa golemim kamenom i razbila njime vjetrobransko staklo. Ono se razletjelo, sjajeći se na suncu, po meni i djedu i cesti i tom klincu razgoračenih očiju.
Auto je počeo juriti, vraćali smo se natrag, a djeca su sve više preplavljivala ulice, neorganizirano, trčala su bezglavo, polako se grupirajući. Zabili smo se u prvu grupu, pa u drugu, krčeći put prema brežuljku, ali smo stigli samo do nekog kazališta. Djed se više nije pojavljivao, uletjela sam unutra, gdje su nekolicina službenika pričala mirno u neznanju. Počela sam urlati da se nešto vani događa, da zatvore vrata, da biježe, ali mi nisu vjerovali. A onda su djeca nahrupila kroz dugački hodnik prema vratima. Uspjela sam zalupiti vrata, ali kao u nekom lošem horor filmu, ne do kraja, i prodirali su, odvratna bića, neki centimetar je falio da se vrata sasvim zatvore. Gurali su se i vrištali, a kazalištarci su napokon prokljuvili da nešto nije u redu, pa su neki pomagali zatvoriti vrata a neki samo bezglavo trčali vrišteći.
Nismo uspjeli zadržati vrata. Djeca su uletjela i bacili se na nas, sjećam se da sam otrgnula sa sebe neku djevojčicu kraće crne kose i zavrnula joj vratom više puta, udala je i grizla, ali nikako nije htjela umrijeti. Nisam imala bijes u sebi, samo jaku želju uda napokon umre, da nestane, da prestane postojati!
Pala je na pod, i dalje se mičući, a ja sam joj lupala licem o pod držeći je za kosu, osjećajući odvratno mokro hrskanje njenog nosa i jagodica o beton. Nije umrla. Ali nije više imala oči, bila je slijepa i nije više mogla napadati. Osvrnula sam se. Prostorija je bila puna svijetlosti i hrpica djece ispod koje su virili srčani radnici kazališta koji su se borili protiv zombi napasti.
Zen trenutak, kao u kung fu filmovima, a onda mi se kroz glavu provalila misao
«MAJKA!!!»
Bila je moja glava bez te misli, a onda je bila ta misao s mojom glavom u posjedu. Prestravila sam se i tražila tu Majku, tko god, što god to…
Stajala je iza bijele kolone. Vidio joj se bok i nešto kose. Nekako sam se probila do nje. Bila je golema :) Žena, ali ne žena. Žensko. Majka. Imala je zelenu, bujnu, gust, valovitu, prekrasnu kosu, koja je mirisala na… ne znam, mirisala je. I micala se, polako, valovito. Njeno debelo lice, pripljošteno, se sjalo, koža joj je bila jako vlažna, skoro mokra. Debeli obrazi i podbradak su se ljeskali na suncu, a preko očiju joj je bio spušten treći kapak od umora. Bila je malaksala. Debele grudi su se micale sporo, stajala je naslonjena i prestrašena, jedva se držeći na nogama, tako velika žena ali bespomoćna kao dojenče. Zračila je toplo i dobro, nije mogla napraviti ništa toj djeci, jer su bila njena. Kao što sam i ja bila, i svi su bili njezini. Bila je tužna.
Netko je počeo vikati – IZVADI GA! IZVADI!
Ja sam isto vikala – ŠTO DA IZVADIM?? ODKUD??? RECI NEŠTO!!! Ali odgovora nije bilo, i samo sam gledala Majci u lice i među bijele, mesnate grudi koje su mi bile u ravnini lica. Onda se ona lagano nasmjehnula, i pokazala mi među svoje grudi
- Ovdje, vidiš? Osjeti kako je toplo, vidiš kako je tu toplo?
Popipala sam rukom, zbilja je imala neto ispod kože, i koža se žarila. Nisam znala kako da otvorim kožu, nisam imala ničeg, počela sam je grebati noktima, a ona se ispostavila toliko mekanom da se pod mojim noktima otvorila lako kao pod skalpelom, tek za sekundu zakrvarivši i otkrivši tanak sloj sala.
Iz okomitog reza provirilo je oko. Veliko kao mali tanjur tamnozeleno sa velikom zjenicom koja se prvo skupila na svjetlosti, a onda počelo zvjerati okolo u zloj panici. Počelo se izvlačiti iz reza, prvo to plosnato oko sa ostatkom glave koja je bila samo njegov nosilac, isto tako tamnozelena, a onda krakovi, debeli i kratki. To je ispalo na pod, okom prema dolje. Vidjela sam otvor i pregolem broj sisaljki na donjoj strani zelenih pipaka koji su se micali. Gadilo mi se, ali sam nagazila na tog stvora što sam jače mogla, iz njega je probila neka tamna sluz iznutrica i umro je.
Polomljena djeca su popadala kao igračke.
A Majka je stajala ispred mene, blistajući. Osmjeh joj je stisnuo oči, debeli nos se još raširio, i stajala je ispred mene zadovoljna. Možda me čak zagrlila, ne sjećam se, ali taj osjećaj njene sreće je bio divan. :)


Sluša se: Odlične Mercan Dede
Želi se: Skoro ići spavati, ali moram napisati par pisama. Također, poručiti da mi je žao ako je ovo netko pročitao cijeli o požalio u sredini jer je dugačko.
Osjeća se: još sam pod dojmom, cijeli dan sam bila. Ako se sutra natjeram ranije probuditi neću sanjati takve grozote, nedjelja je kriva. Također osjećam ljubomoru na samu sebe, jer ovako nešto budna nisam kadra smisliti ni da mi se prijeti sa Winchester shot gunom.

00:29 - K ( 6 ) - * Drž/Nedaj