Još uvijek ne znam,
Volim li te i dalje.
Još uvijek ne razumijem što se dogodilo,
Još uvijek živim u prošlosti,
Oprosti mi na tome…
Oprosti što poštivanja dovoljno nije bilo,
Oprosti što osmjeh dovoljno cijenila nisam,
Što krivo sve sam zamislila.
Oprosti što sam se previše nadala,
Što puno sam očekivala…
Oprosti što te zaslužila nisam,
Ali voljela te jesam…
Oj ljudi!
Evo novog posta. Šta da vam kažem? Kraj škole, velika strka i pritisak…
Koliko god čekala ljeto i kraj škole; mrzim te „posljednje tjedne“.
Kako je teško reći oprosti, a još teže to reći i stvarno tako misliti…
Oprosti se govori kada se zabrlja, ali, kako biti sigurni da sepogreška neće ponoviti?
Kako biti sigurni je li to uopće bila pogreška? Ili smo bili u pravu?
Tko se još to danas pita…
SLOBODA…lijepa riječ još ljepšeg značenja.
Kako objasniti slobodu; kao mogućnost izlaska u bilo koje doba dana,
Kao život bez pritiska, kao mogućnost potpune samostalnosti…
ili mogućnost bijega daleko od svega?
Ne znam…
U životu, ništa posebno…
Onako, standarno; sprdnje, sranja, ljubavi, svađe (e, toga gotovo više nema; thanks God
)E da, Trevore, onaj post, šta smo dogovorili; nisam raspoložena, sorry…
Drugom prilikom, ali još moramo doraditi…
Eto, ne piše mi se puno jer nisam raspoložena, neke stvari su mi digle živce,
A najviše škola jer imam toliko toga za naštrebat, a tako mi se
N-E-D-A…
Da bar imam trunku volje da to stisnem, ali…ne…
Pusse
Šukica
