Prvo vam se moram ispričati što nisam dugo (za mene PREdugo) pisala posteve niti ostavljala komentare; SORRY!
No, razlog je valjan; Nisam imala neta! Kako sam ja, pred jedno dva-tri tjedna, razvalila modem; starci su me stavili na car net.
Nekako sam bez dsl-a uspjela izdržati, ali sam starce u međuvremenu uspjela nagovoriti na dsl pa su ga neki tipci stavili, bolje reći; DONIJELI MODEM! Mislim, šta su tako mutavi da ne mogu odmah u centrali prespojiti?! Pa sam ja (jadna) morala biti nekoliko dana bez neta...ne znam kako sam preživjela...
...
Za danas vam ništa posebno ne moram reći osim; NEDJELJA- dan dosade...
Ipak, nemogu izdržati bez pisanja posteva; takoda sam gotovo svakidan pisala u wordu postiće,a sada vam ih objavljujem...
Da ne duljim; Sve što mi se dalo zabilježiti vam je ovdje- u ovom postu...
To su postevi u postu..hehe... U svakom slučaju; iznad svakog "pod posta" vam piše datum i vrijeme pisanja da se možete orijentirati...
Ajde uživajte u postićima, komentirajte me i pusek...
- 21. veljače (srijeda), napisano od 19 do 19:30 sati
Just an ordinary day…Hi peplići!
Poslije nastave sam jurila u stereo club na karaoke (2. zadatak za NAJ razred), a nakon toga sam išla na ručak s tatom, pa...evo me sada! Maloprije sam pričala s Ninom i sa Mile...ništa special.
Ajme što me boli trbuh! Jela sam maloprije pizzu, a kad sam došla doma sam sjela za comp i počela se vrtiti na stolici; sada mi je sve izmiješano...bljak! E da, danas sam prvi put bila u ovom clubu stereo...Odličan je!Baš je cool, ali ne prenapadan ambijent- točno kako treba. Ali, fali ventilacije, pa smo se pogušili unutra (bar ja). Naš razred nije ništa osvojio; imali smo 2 boda, a prvi su imali 12 bodova.
M jadni smo ove godine; pjesma je katastrofa, pjevači (neki), scenski nastup, glasovi, sluh...ah-ne možemo uvijek biti NAJ...
Danas me Nino na povijesti (zapravo; cijeli da,a li naročito na povijesti) izludio svojim perverznim ispadima...Bolje da ne znate...
Shvatila sam koji mi je najdosadniji predmet; hrvatski! Gotovo uvijek ga imamo blok-sat, pa zaspem od dosade....ono..ubi´ se!!!
Sutra pišem HRJ a ništa po milom Bogu ne znam...šalabahteri će uraditi svoje...
I...danas su mi stavili max adsl (za one koji ne znaju; prije sam razvalila modem, pa sam jedno vrijeme bila na carnetu, a danas mi je stigao max adsl) a stari mi prije neš još nije comp prikopčao, pa ga je tek sda...ma, ne kužim se u tu strukturu compova ni baš puno o njima. Jedino/najvažnije što zna jetoda bez njega ne bi mogla živjeti..sad kako, zašto?- Nije moje područje...
Šta se tiče dubokoumnog dijela; i dalje me muči ista stvar iz prošlog posta, samo sada malo manje...Jednostavno; ljudi još od malena trebaju znati koji su im glavni prioriteti u životu. Recimo, meni su pri vrhu prijatelji i nema mi važnije stvari od toga (dobro, familly).
Neki tako ne gledaju (određen slučaj), bar sada, a kada shvate to; biti će PREkasno... Jednu takvu priču sam veš prošla s danas BEST mi frendom; Zvonkecom... Kad smo već kod njega; danas ga nije bilo u školi, pitam sešta je bilo? Idem ga nazvati...
Eda, Teja i Mile su mi kupile jednu plišanu kornjaču, a dali smo joj ime; "Štubakica"...Ne pitajte zašto... Joj kako su dobre...baš ih volim...Ne znam šta bi bez njih...i danas su samnom bile u stereu. Teja se zamalo rasplakala zbog tužne pjesme, a ja i Mile smo tugu držale u sebi...Eto, ako čitate; ljubim vas! Moram napomenutida je 4.3. godišnjica Milinog i mog prijateljstva; tada je Martini roćkas, a na taj isti dan (prošle godine) smo se Mile i ja počele družiti...
Iskoristit ću ovaj post da pozdravim mog uvijek BEST frenda Zvonka kojeg puuuuuno vojim, te da cmokam Teju i Mile...
I...naravno...pusek svima koji čitaju...
Vaša
Šukica
.................
23. veljače (petak), pisano u 16:00- završeno u 17:50
Lonely, I´m so lonely… I have no body of my own
Danas sam se probudila uz cvrkut ptica; jutro i ostatak dana je sunčan- prekrasan!
…Zamalo sam prespavala prvi sat jer sam se ustala u 7:40, ali; da sam zakasnila ne bi žalila…(imali smo matku) Danas su (napokon) Čina i Trevor došli u školu, ali mi Zvonkeca nema…šmrc…=( Bio je u bolnici (neki problem s nogom), pa su ga jučer pustili doma. Jadan; ja se nikada nisam zadržavala u bolnici više od 6 sati, ali sam je zato često posjećivala- imala sam teških problema s desnim zglobom na nozi. Zadnji put kad sam bila kod ortopeda mi je rekao da nesmijem niti uganuti nogu jer neću više moći plesati, niti dobro trčati…Uf; zato se moram paziti.
Nismo imali glazbeni,a umijesto njega smo imali plesnu. Samo jedna riječ za to; dosadno! Milsim, ples u školi je glup s obzirom na ono što u klubu plešem…
Poslije nastave smo Mile i ja otišle do parkića; da malo popričamo. Pričale smo o svemu i svačemu, sprdale se, a poslije se obje izbedirale.
(Prije nego nastavim; nisam u bedu, već je pojam “izbedirana” izraz za žutu minutu koja se u posljednje vrijeme učestalo ponavlja- nažalost)
Dakle, pričale smo i došao je Čina (išao je doma, pa je svratio).
E, tad sam se stvarno izbedirala, i koju suzu pustila. Sad mi je žao jer imam inspiracije, a nemogu (čitaj; nesmijem) pisati o tome.
…Nakon što je Čina otišao doma; Pužek (Mile) i ja smo svratile do drugog parkića.
Tada sam se stvarno isplakala, ali i Mile. Shvatile smo neke stvari. Ful sam bila u bedu, no- zato postoje prijatelji! Mile me utješila, a poslije toga moja carica imenom Ana, Iva i Braby. Nemam pojma kako su znale da sam uopće plakala, ali su odmah išle zvati. Eto, uvijek postoji netko kome je stalo do tebe…
Dubokouman dio;
- Kada se sprijateljuješ s nekim i počneš se družiti s tom osobom; u principu je primiš k srcu. Kasnije postanete odlični prijatelji, sve bude super! Ali, odjednom, stvro se neki problem koji dovodi do udaljavanja, a problem nastane u VAMA! Ne znate od kud ni kako se stvorio, ali postoji. U početku ništa ne shvaćate, ali se poslije polako mirite sa činjenicom da su stvari drugačije, no i dalje ne znate zašto. Totalno se prijateljstvo raspadne- više nema ni pozdrava. Vi tugujete, plačete, po cijele dane ste down zbog problema čijem nema razloga, ali je navodno razlog u VAMA. Tjedni prolaze, vi se viđate, pozdrava nema…u sebi patite, ali se pravite kao da ništa nije drukčije…Ipak je! I toga su svi svjesni, ali nitko ne zna razlog, samo se zna da je u VAMA. Sebe ubijate u pojam; da ste drugačiji, da ste se pokvarili. Mijenjate se, a to utječe na druga prijateljstva…sve zbog jedne osobe koja vam je nekoć bila prijatelj. Znate da bi to učinili za svakoga, da bi se mijenjali za svakog prijatelja… Procesom mijenjanja druge udaljujete od sebe, ali vaš cilj je i dalje mrzak; i dalje nema pozdrava!…Gotovo je; previše ste se izbedirali, promijenili, iznervirali. Sve to da bi na kraju shvatili kako takvo prijateljstvo nije vrijedno truda… Vraćate se na staro; ništa drukčiji već pametniji- sada znate da sljedećeg početka druženja nikoga nećete tako brzo primiti k srcu….Znate da koliko god vaša procijena ljudi bila dobra- zna pogriješiti, te se time više nećete igrati. Jer ništa nije vrijedno takvog truda. Tek se sada sjetite se rečenice koju ste nekoć rekli; “Voli me kakvu jesam ili me ne voli uopće”….
Vaša
Šukica
...............
24. veljače (subota), pisano u 22:40
Počelo veselim izlaskom, završilo plačem…Pozdrav onima kojima se da ovo čitati…
Danas smo išli u grad (na kavu i u kino); Mile, Teja, Ana, Ale, Barby, Kate, a kasnije su nam se Iva G. i Matea pridružile. Sve je počelo odlično! Išli smo na kavu u kod kosog tornja. Počele su sprdnje, ovako; Ale je izbljuvala cijeli kakao na pod, ja sam Ani izlila dvije vrećice šećera na glavu, pa je ona dvostrukim udarcem uzvratila, Mile i Barby su cijelo vrijemebile u CW-u, a Teja nes je gledala kao zadnje budale na svijte. Kasnije smo šprintali van kad smo vidjeli da konobarica dolazi čistiti za nama.
Poslije smo išli na staro mjesto kako bi se fotkali, a Ana i ja …hehe…
Došli smo pred kino i čekali Mateu i Ivu G. da dođu, ali su zakasnile… U kinu nam je bilo ODLIČNO! Čuvar i čuvarica su nam došli točno5 puta da nas izbace, ali nismo htjele. Dok mi je bilo dosadno u kinu sam otišla u zadnji red i nekim se curama predstavila, te smo se upoznale, cerile zajedno, razmjenile brojeve moba…Ale je našla zajednički jezik s Veronicom koja meni užasno liči na Anu…
Poslije kina smo se kao luđaci derali gradnom koji je (čudno) bio gotovo prazan. Otišli smo neš popapati u Megića/Meka/Mekića, pa smo opet otišli na staro mjesto i opet smo se fotkali (ne želite znati kako). Mile su stalno padale tene, a jednom na cesti pa ju je zamalo pokupio auto.
Usput smo Matea i ja bile totalno mokre jer nas je Mile pošpricala (bolje reći; zalila) vodom iz fontane…(pobrat će batina) Damas je Ana (carica) dobila nadimak (od mene); Snjegulica…
………..
(Sada sam se izbedirala) Dubokouman dio:
Koliko je istinit prošli post i njegove riječi tek sam sada shvatila. Maloprije sam pričala s Tejom i rasplakala sam se. Sjetila sam se koliko se trudim, koliko su mi prijatelji i njihova sreća važni. Trenutno ne mogu izraziti svoje osijećaje; ne znam kako. Probat ću; Danas sam malo razmišljala koliko bi zapravo osoba u bilo kojem slučaju i uvijek bilo uz mene i branilo me. Moj izbor se sveo na možda dvije osobe koje ni ne smatram tako najboljim prijateljima, ali znam da bi uvijek bili uz mene.
A to je žalosno jer bi ja UVIJEK bila uz sve prijatelje, a ako bi se međusobno svađali; probala bi ih spojiti na sve moguće načine. Opet, kad bi ih spojila, oni ne bi s vremenom mene s nekim u svađi pokušali spojiti i nebi riskirali svoje prijateljstvo s nekim za mene. A ja sam u PREviše navrata riskirala prijateljstvo sa SVIMA! To me užasno boli, ali opet; takav je svijet…To su činjenice u životu s kojima se moramo pomiriti… Recimo; ponekad se užasno smijem kako bi udovoljila drugima. To vjerojatno zvuči kao trčanje za nekim, ali nije! Moja je ljubav pomagati i udovoljavati drugima i to me čini sretnom! Činilo me sretnom cijeli moj život (ajme šta je dug), jer me roditelji uče da je ljubav davanje…ali i primanje. Tako ne bi mogla primjeniti ljubav u svom životu…Bi li?
Sad ću se vjerojatno gristi cijelo vrijeme jer ovaj post zvuči sebično…
Ali, kad pogledam neku osobu koja ima prijatelje koji joj/njemu klecaju pod koljenima, koji bi učinili SVE za tu osobu…No, je li zaslužila?- Nije, ali se opet ne smijem žaliti jer je takav život…
Joj kako ovo zvuči depresivno! U posljednje vrijeme sve su mi misli takve, a prije takva nisam bila.
Zašto?- Jer sam na neki dračin odrsla i shvatila realan život…Za mene je uvijek čaša bila napola puna…Uvijek bi kipila na one nadimke kao “Sick of this life”…A sada?…Sada shvaćam koliko su me drugi uvjerili u takvo mišljenje, a zato im hvala…No, sada sam već “velika cura” i sama mogu procijniti svijet…
Kada bi prije čitala ovakve posteve; rekla bih da su sva razmišljanja ista; down, down, down…
Svatko ima svoj razlog za takvo razišljanje i razlog je za tu osobu (čini se) veoma loš s obzirom na mišljenje… Ja,,,,Ja tada nisam imala razloga, a sada ih nalazim na “svakom čošku”…
Moj mozak shvaća da su za to većinom krive godine, ali srce misli drugačije…I follow my heart…
Jednog dana; kada budem imala većih problema, smijat ću se ovom danu…ovim mjesecima…Jer će tada problemi biti puno veći i što budem starija; biti će još veći…
Ovaj post neće moći shvatiti osoba koja ne misli jednako…
Nažalost će me netko tko ima mišljenje kao ja prije svrstati u onu grupu “Svi su u bedu”…
Ali, ja formiram novu grupu “Stvarnost”
Svoj djeci koja ovo čitaju; “Life is perfect”, a onima u bedu “Life isn´t perfect”…
Zapravo “Life is perfect on some strange and incomprehensible way”…Da; to je rečenica koju sam tražila…
Neću se sada pričati o nečem veselom jer više nisam raspoložena, dosta mi je glumljenja za druge…Eto, sada dolazimo do nove teme za bed i tako u nedogled…
Vaša
Šukica
