Danas nisam bila prva dva sata na nastavi (ne pitajte zašto), ali sam zato poslije došla u piđami i papučama…E to ste trebali vidjeti; ono, nisam se ni presvlačila, samo sam izletila van iz kuće i uzela štaku. Poslije sam vidjela Mile, Andreu i Petrinić: UŽAS! Stvarno su izgledale kao bolsenici; zavoji oko glave, papuče, ispijene face, štaka…baš smo bile dobre! U početku me bilo sram hodati tako, (ne mogu vjerovati da je MENE nečeg sram) ali sam se poslije TOTALNO oslobodila; bacali smo se po hodnicima, pozali po posu i tako… Naravno, imali smo natpis na majicama; “Pomozite izbjeglicama iz Vrapča”…Koje smo mi carice…
Anyway; sve je bilo super dok nisam čula nešto što mi je tako diglo živce…arghhhhhhhhh!!!
Naime, živciram jednu osobu,a ništa toj osobi nisam anpravila! Nije mi baš važno što živciram tu osobu, ali se i drugi u njegovoj (priznajem; muško je) blizini prema meni ponašaju hladno/ ne kao inače…Ma ne znam šta da radim?! Ovako, ja imam jaaaaaaaaako visok prag tolerancije i imam jaaaaaaaaaaako duge živce (ponekad se nebi reklo, ali je istina je). Uglavnom; moju razinu tolerancije NITKO, ponavljam NITKO nikada nije uspio prijeći. Tako da; (ovaj slučaj je blizu granice) ako ga ta osoba prijeđe…Tad sam opasna…
Ne želim više o tome…Previše me nervira…A nesmijem si to dopustiti jer moram biti happy…
Moram? Kako je to teška riječ…Mislim sad tek shvaćam koji se pritisak vrši na mene. Ono, svi od mene očekuju da sam stalno happy, luda, otkačena…A kad nisam; samo se žale; “Šta nisi happy, daj budi happy…” A nitko nikad nije “sjeo” i porazgovarao zašto nisam happy, koji me problemi muče…Nego ja to cijeeelo vrijeme moram u sebi čuvati kako druge nebi povrijedila…I zato ne želim da mi nitko nikad ne kaže sa sam sebična, a bome ni umišljena ili da ga živcira moje ponašanje (govorim o određenom slučaju)… Mislim, ja se samo trudim svima ugoditi, trudim se dignut vam raspoloženje, trudim se bitit svima rame za plakanje, trudim se riješiti vaše probleme, trudim se ne živcirati nikoga…A ja? Tko se trudi takve stvari za mene činiti? Možda tražim previše, možda je ovo presebično, ali; fali mi takav odnos prema meni. Fali mi već cijelo školovanje. Cijelo vrijeme sam živjela od sreće što sam prema vama takva, lai ne mogu vječno…
Jooj, ovo zvuči sebično…Ma, nije bitno; ne mora se nitko truditi, nemorate se prema meni tako ponašati…ali…barem imajte poštovanja i zato me boli kad netko za mene kaže da ga/ju živciram jer se (previše) trudim…
Sorry ako je ovo zvučalo down, ali blog je moj prijatelj, a post je izraz za jadanje…
Barem meni…
Vaša
Šukica
