Wake me up when this miserable day ends…,blog.dnevnik.hr/shukica" />
(nisam zauzeta, pa ajde…). Za večerom je počela uobičajena bratova gnjavaža;
da je on sam sebi dosadan, pa da je glup, da ga živcira svaka druga cura (živciraju ga sve koje se pale u njega…o Bože, smiluj mu se…) A tako, ja; kao sestra, nastupam na scenu. Počela sam mu o tome kako sam bila ista kao on u njegovim godinama- 3. razred (moš´ mislit)… U svakom slučaju, rekla sam mu da u tim “sitnim” godinama
ima potrebu biti poput ostalih, a kasnije će se truditi biti alternativan. I tako je njemu pilim neke (za njega) složene riječi. Pilim ja, pilim, sve dok nisam izdušila i pitam ga na kraju; “Kužiš?” A on (specialno dijete) mene blijedo gleda i pita me šta sam rekla, da on ništa nije čuo…arghhhh….
………
Kasnije se ja sa starom uputila u robnu kuću Ri da si kupim koju krpicu, a ona meni;
“Pa Ana, to ti je zatvoreno…”
A?! Eto vam dokaza koliko sam bila u gradu u posljednje vrijeme.
Tako se ja šetkam kad odjednom hrli roj cura na mene, kad ono; Mile i ekipa…
Baš su došle u pravi tren, trebalo mi da ih vidim…
Cmokaju one mene, a Mile kaže; zatvori oči i ispruži ruke…
Kad ona meni stavlja u ruke privjesak na kornjaču!!! Ajme, baš im hvala…
Kako su dobre…kornjačica (većina će znati o čemu prišam)…joj kako ih volim…
Onda vidim Ninu, Shady i Tančicu s frendicama; idu na Gibonnija…
A daaj! Ja bi s njima, ali ne! Nitko iz moje ekipice ne ide, pa šta ću ja sama…
E da, sama…
U gradu mi je bila koma; samo neki parovi šetaju gradom…
Na svakom uglu se netko grli, cmoka, a meni se stegne oko srce i sjetim se svega…
Opet puštam suzu…Projurim ispred staraca u neki dućan i kupim fantu, samo da nebi vidjeli suze na očima…
Poželjela sam da sam cijeli ovaj dan prespavala, da me netko probudio kad završi…
………
Opet, kad si sam/a, kad pomisliš da je sve gotovo, da nikad više nećet biti zajedno…
Sjetiš se koliko je osoba stalo do tebe, koliko te osoba voli…
Ja se samo sjetim svojih frendica bez kojih nebi mogla živjeti…
Sjetim se kako mi svaki dan uljepšaju…sjetim se koliko ih volim, a zato im;
HVALA što postoje…
Naravno, tu su i prijatelji, ali od svih prijatelja, samo dva su mi prava…
I njima hvala što postoje…
I ipak hvala prošlosti koja je stvorila Sv. Valentina, zahvaljujući kome postoji današnji dan. Jer zahvaljujući ovom danu, shvaćam da nisam sama…
Shvaćam koliko me osba voli i sretna sam zbog toga…
………
Vraćajući se kući, opet sam “nabila” slušalice na uši, ali sam ovog puta slušala veseliju pjesmu…
(The Donnas) “…dancing with myself…ohohoh..dancing witk myself…”Digla mi je rasoloženje…
Posegla sam ruku u džep i izvukla nešto…nešto što me veže za prošlost…
Nešto toliko vrijedno…nešto što puno volim…nešto što me puno boli…
I bacila sam nešto na cestu…
Nečeg nema više…
Prošlosti nema više…tuga nestaje…srce zacijeljuje….jer sutra je novi dan…
Vaša
Šukica
